Slovo o Omeru Pobriću
Kada je 14. februara 2003. pred prepunom dvoranom BKC Sarajevo, osnovan Institut sevdaha – Fondacija Omera Pobrića, u našem društvu nije bilo ni jedne institucije i javne manifestacije koja je u svome nazivu ili naslovu nosila sevdah i sevdalinku! Nije bilo ni jednog institucionalnog nastojanja da se sevdalinka baštini a kultura sevdaha odgaja kao prvorazredni kulturalni interes naše zajednice! Nije bilo nikoga ko se u dejtonskim godinama, otvoreno i bez kompleksa, bavio sakupljanjem i publikovanjem sevdalijskog blaga. Omer Pobrić je osnivanjem Instituta sevdaha na sebe preuzeo teret generacije koja je bila dužna da sevdalinku konačno stavi u institucionalne okvire.
Bilo je i ima nekoliko znamenitih autora koji su se bavili izučavanjem sevdalinke, i čiji je doprinos izuzetan, ali njihovi dometi ostaju u okvirima autorskog rada. Sevdalinka treba biti općedruštveni interes koji se ne može oslanjati na individualna htijenja, već mora biti umrežen u institucionalni okvir. Tu viziju prvi je imao i ostvario Omer Pobrić, koji je i u godinama prije osnivanja Instituta sevdaha realizirao projekte od značaja za cjelokupnu zajednicu.
Nastojanje Omera Pobrića da osnuje instituciju koja će se baviti očuvanjem i afirmacijom naše najisturenije tačke kulturalnog identiteta, tog otiska prsta, momentalno je pozdravljeno od vodećih autoriteta bosanskohercegovačkog društva. U to vrijeme ni jedna nevladina organizacija, a pogotovo ne kulturna organizacija, nije okupljala tako imponzantan broj bosanskih uglednika. Nećemo nabrajati sve one koji su podržali osnivanje Instituta sevdaha, bilo kroz pisma podrške ili tako što su ušli u organizacione sheme Instituta, ali hoćemo potcrtati tu spremnost da bez dvojbe svoje znanje i ugled založe za uspjeh – prve ustanove koja se programski i strateški bavi zaštitom i afirmacijom sevdalinke.
Ova ilustracija ukazuje do koje mjere su bili zreli uvjeti za osnivanje jedne ustanove poput Instituta sevdaha. Domaća intelektualna elita odveć je osjećala kako se naše muzičko blago osipa, destruira i preoblikuje pod medijskim udarima s vana i iznutra. Njihova podrška Omerovom odvažnom projektu, činjenici da se konačno pojavio neko ko ima volje da institucionalno baštini i brani naše etnomuzikološko biće, prevazilazila je okvire i Instituta i sevdaha, jer je svojedočila da Bosna ima intelektualnu elitu koja može ostvariti jedinstvo oko važnih pitanja. No, mnogi vjerovatno nisu očekivali da će Institut sevdaha opravdati svoja programska opredjeljenja i planove, ali i nadmašiti najoptimističnija i najmaštovitija očekivanja.
U to vrijeme, što nije teško dokazati, nije bilo nikakva nagovještaja da bi sevdah mogao zaživjeti kao interesovanje vlasti, ministara, turističkih zajednica, „art kuća sevdaha“, medija, specijalnih emisija i brojnih festivala. U odnosu na ovo bogatstvo sveprisutnog sevdaha, u to vrijeme, kada je krenuo Omer Pobrić – nije bilo ništa, vladala je tišina, a sevdah je u našoj kolektivnoj svijesti djelovao kao stari sahan na tavanu. Šta je sve valjalo učiniti da se taj sahan sa tavana snese do sinije i upotrebljava kao dio svakodnevlja i običajne stvarnosti? Svi koji su danas voljni ta brinu brigu o sevdahu, da ga glancaju i sa njim se slikaju, dobro su razumjeli da je livada pokošena i prohodna, da nema više guja i krpelja, i da je lijepo i poželjno biti na urednom prostoru, koji je do prije četiri-pet godina bio nalik ili na šikaru ili na minsko polje. Na tu je trnovinu prvi stao Omer Pobrićm a da ne bi bilo kako revolucija prvo pojede svoju djecu, ispisujemo ovaj zapis da se pamti, da se zna red poteza i veličina, e kako bi se sevdalinka razvijala u duhu poštenja i uvažavanja svačijeg doprinosa, onako kako Omer Pobrić nikada nije zaboravio da istakne doprinose svojih prethodnika.
Ne treba zaboraviti da je nekoliko medija, među kojima su i oni sa državnim predznakom, osnivanje Instituta sevdaha 14. februara 2003. proglasili nacionalizmom, pa i fašizmom. U arhivi je sačuvan i tonski zapis i transkript emisije na državnom radiju u kojoj je novinarka D.J. satanizirala sevdah i nastojanje da se sevdalinka institucionalno baštini, nazvavši Omerovo pregnuće stvaranjem okvira za razmah nacionalizma. Naravno, umobolne su i nastrane te kvalifikacije, ali one su imale svoj konkretan cilj – da isprepadani narod dodatno isprepadaju sevdalinkom i odvrate intelektualnu elitu od Instituta sevdaha. Ovim medijskih plaćenicima bi to možda i pošlo za rukom da Omer Pobrić nije odmah, još prve godine, sasuo pregršt novih i vrijednih projekata i pokazao svu opravdanost osnivanja Instituta sevdaha. Da je Omer pao i propao, aktuelni bi trenutak sevdalinke izgledao posve drukčiji, ali pošto je Omer stao i opstao, i potvrđivao se konkretnim djelima iz mjeseca u mjesec – sevdalinka danas bolje stoji nego ikada u bosanskoj povijesti. U toj prvoj godini Instituta sevdaha malo je ko mogao očekivati da će se Institut pomaći od porođajnih muka, a kamo li u punoj snazi krenuti u realizaciju obećanih i planiranje novih projekata. Uspjesi su se nizali…
Ko je mogao pretpostaviti da će naša najbolja ekipa sevdalija, koju je godinama uigravao Omer Pobrić, dupke napuniti zagrebačku dvoranu „Vatroslav Lisinski“? Ko je mogao sanjati da će Institut sevdaha organizirati jedinstvene, edukativne koncerte po povijesti Bosne kroz sevdah diljem Sjedinjenih Američkih Država? A gdje su tek Kanarski otoci? Zemlje Skandinavije? Španija? Australija? Albanija? Gdje su svi uglednici, domaći i svjetski, koji su pohodili Institut sevdaha? A gdje su tek projekti, sehare miruha Bosne, knjige, albumi, pjesme, stotine i stotine konkretnih proizvoda Instituta sevdaha?! Vrijeme Omera Pobrića je uduplano, jer on jedan svoj dan razgodi na naša dva, tri, pet, ko bi ga znao! On za godinu uradi ono što običan insan ne stigne uraditi za svoje, za naše stoljeće! Omerova stvaralačka energija je nevjerovatna, jer se za pet minuta ne može golim okom preletjeti ono što je ovaj insan napravio za pet godina!
I, nemojmo se veslati! Nije te sve projekte Instituta sevdaha uradio „gospodin Institut sevdaha“, već ih je uradio Omer Pobrić sa nijetom da im dadne institucionalni karakter, i da svojom skromnošću posvjedoči kako nam je sevdah kuća kojoj treba doprinositi, kao što svaki domaćin prvo doprinosi kući, jer u blagodati kuće vidi svoje lično dobro. Ne sjedi u tom Institut sevdaha nikakva ekipa, i nema tu nikakva sehara sa parama, pa da se svi ti ogromni projekti realiziraju s lahkoćom; to noćima i danima Omer Pobrić mukotrpno i sa radošćui veze projekat od njegovog početka, do njegovog kraja, od organizacije autobusa koji će prevoziti umjetnike do dvorane „Vatroslav Lisinski“, preko scenarija i vanserijskog nastupa, pa do produkcije DVD-a sa ove krunske večeri sevdalinke u Zagrebu. A između ovih tačaka još su stotine tačaka koje potpisuje Institut sevdaha a lično ih realizira, svojom ogromnom stvaralačkom i patriotskom energijom – Omer Pobrić, čovjek epohe, lider očuvanja sevdalinke, babo sevdaha, ličnost pred čijim nijetom, radom, snovima i njihovim ostvarenjima treba ustati, u spoznaji i vjeri da jedra Omerove lađe podržava najplemenitiji vjetar, naklonjen Dobrima, a da su se iza Omerove ljubavi prema Bosni okupili meleki da toj ljubavi olakšaju put od gnijezda do zvijezda.
antrfile
Peti festival
Ove godine Institut sevdaha organizira Peti festival sevdalinke, što znači da je odmah po svome osnivanju festivalski model afirmacije sevdalinke isturen kao jedno od glavnih programskih usmjerenja. Dobro da je u našoj zemlji bude i desetak ovakvih festivala, ali, oni moraju biti dignitetni, sevdalijski, bosanski, što se kao vertikala vrijednosti može učiti iz ovog prvog festivala koji je prije pet godina ustanovio Omer Pobrić. Na žalost, neki od ovih festivala koji se ove godine pojavljuju prvi put već u samom startu nagovještavaju da neće biti bosanski, ali i da namjeravaju svoj šund sakrivati iza časnog imena sevdalinke. I zbog toga Festivala Sevdalinke koji je ustanovio Institut sevdaha i Omer Pobrić treba afirmirati kao pravu mjeru nastojanja da se sačuva sevdalijska tradicija, ali i da se na tim izvorima producira savremena bosanska narodna pjesma, koja će činiti branu razgradnji našeg muzikološkog i kulturalnog identiteta.
April 2008.