Poznato je da pušači bježe od svake priče o štetnosti duhana. U ovoj se priči uopće ne pominje štetnost duhana. Ovo je priča o borbi za oslobođenje i o pobjedi.
Ovo vrijeme bježi od rasprave. Konformizam je ideal. Crveni su se trudili da jednoumlju odjenu dijaloške gaće, a današnji vladari, od globalnih do seoskih, bestidno mašu jalovinom. Lobizam uništava svijet, pogotovo ovaj naš, krhki i minijaturni. Moć se struktuira negativnom selekcijom, preko poltronstva, razvrata, gluposti. Kvalitetni ljudi ostaju izvan stvarnosti, prognani, zbunjeni. Mehanizme političke i finansijske moći nam je osvojio škart – moralni i intelektualni – i taj škart određuje sudbinu ostatka. A ostatak bira škart, jer nema šta drugo. I tako ukrug. A kako se koji krug zaokruži, sve je više tišine i fatalističke pomirenosti sa grahom koji nam je tako pao.
Kad podvučem crtu pod godine brigoslovlja – ne vidim ništa. …Općina Lukavac je sponzor Stojinog koncerta na Modracu! Eto, to vidim. Ovako ili slično, na svakom koraku. Proces odumiranja bošnjačkog naroda se zalavantao do te mjere da ovo više ne hoda život, već to hoda smrt. I onda se usred te smrti pojave kreatori obilježavanja šest stoljeća islama u Bosni. S obzirom na količinu historijske, kulturološke, a nadasve političke nepismenosti koja izvire iz bošnjačke proslave ove velikosrpske teze, prije bi se reklo da stadionska manifestacija sa Koševa ima komemorativnu suštinu. Bilo bi korisno da su mudre glave raspravile tu temu prije nego što su se pojavili šverceri stoljećima. Ali, moćni mudre ne vide. Monolog nas je poplavio. Bošnjačko je vrijeme omejtisano. Umjesto Fatihe, čuje se Stoja. Jer, u našem je umrlom narodu više Stoje, nego islama. Znaju to u Lukavcu, i drugdje. Zašto bih sad ja pisao o svemu tome?! Dokundisalo je.
Pišimo nešto korisnije. Evo jedne priče o pobjedi.
Išćerivanje lampira
Vreline su. Neki je dan puhao tako debeo, holesterolski, tajkunski, ministarski, audijski, vreo vjetar, da se činilo kako se nebo pretvorilo u jedan satelitski fen, u jednu džinovsku haubu za sušenje frizure, učičkane bosanskim šumama. Ko štema, kopa, nosa, nadrlj’o je. Ko hoda, sjedi, leži, manje. A ko puši, e taj je nadrlj’o dibidus!
Ovo mi naumpade kad sam još na jutru uhlipn’o vreo zrak. I, pomislih na oca. I, bi mi žao što će morati, na ovom kijametu, usisavati vrući i smrdljivi duhanski dim. Istovremeno, osjetih neopisivu sreću što više ne moram konzumirati taj auspuh i što sam svoju slobodu iz tog ropstva – ma stoposto! – otkupio. Ovdje želim ukratko ispričati to iskustvo bacanja duhana, u nadi da bih neke robove duhana mogao potaknuti na pobunu i na borbu za slobodu. Kad bismo ovim tekstom spasili makar jednog insana od nikotinskog samoubistvovanja, veća je korist nego da drljamo analize koje mogu pomjeriti stvarnost koliko i žaba žabokrečinu. A priča ide ovako…
Namjerio sam posljednju cigaretu ispušiti u ponedjeljak, 18. septembra prošle godine. Namjerio sam cijeli taj dan pušiti k’o fabrika, ne bi li se otrovao, pa da mi lakše padnu prvi dani bez duhana. Strategiju sam smišljao mjesecima prije. Rekoh, prestat ću pušiti par dana pred ramazan, da mi post učvrsti namjeru, i da do Bajrama steknem finog staža. Ali, dogodilo se da u zoru, 17. septembra, ustanem, izađem na balkon i zapalim cigaretu. Nije mi se jednom desilo da posred noći tražim cigaretu. Hajvanski. U jednom se trenu sabralo štošta: gađenja, poniženja, odlučnosti… Dopola popušena cigareta je odletjela u prošlost, a da nisam ni opazio čas u kojem mi je ruka ostala bez proteze. Biće da se tako odlome sve bitne stvari u životu. K’o kad pregori žarulja.
Godinama prije ovog događaja pričao sam i obećavao da ću 40. rođendan dočekati bez cigarete. Ne znam što mi je to naumpalo. Možda sam u prvi mah htio da zaustavim materina žalovanja nad mojom duhanskom nesrećom, pa sam eto rekao da ću nekad, u 40., prestati pušiti. Tako se izgradilo obećanje, a 40. se primakla. Nema mrdanja. Mati šuti, ni jednu više ne govori. K’o veli, ako mi nastavi zvocati, mogao bih se rashujati i predomisliti. Njena je pametna šutnja uozbiljila i osokolila moje obećanje. Proći će i mjeseci nakon ovog događaja, a da mati ne pokaže radost, valjda, da štogod ne razbrka. Po tome sudim koliko je bdjela nad mojim uspinjanjem u oslobođenju od duhana.
Najteže je prva tri-četiri dana. Nakon što sam onog jutra s balkona zafijario posljednju cigaretu, nije postojala mogućnost povratka. Ne bih mogao podnijeti poraz i razočarenje svih koji su me podržavali. A pobjeda je bila crnački posao. Upoznao sam lampira koji je stanovao, komodao se u meni, bezmalo frtalj stoljeća, od gimnazijskih dana. Nisam ni znao kakva je to nakaza dok se nisam počeo po stoput buditi noću. Dotad sam imao san u komadu. A sada sam nalikovao na one filmske likove koji se skidaju s droge. Probudim se, hodam po kući, gledam tv, u kuhinji tražim nešto, zvjerlam po frižideru, jedem, legnem, sjedim, te se cijela noć pretvori u košmarno hičme tih ustajanja, lijeganja i traženja izgubljenog lampira. A za dnevne bitke sam se naoružao lilihip lizalima, sjemenkama, žvakama, pa sam sve to žvrljavio dok me usta ne zabole. Ipak, ništa od ovoga nije moglo začepiti nikotinsku rupu. Koliko god da mrljaš te mrljavine po ustima, ostaje šupljina, bolna, k’o modrica.
Dogodit će se, treći ili četvrti dan, nešto spasonosno. Sjedim u dvorištu. Popodne je. Deljam neko drvo. Žena donese kahvu. Srknem, a kahva šuplja. Znam ja šta je, i kahvi i meni. Utom naiđe jedna kona. Znam da godinama baca cigare, pa sve u neko doba zove babu i mene da pozajmi jednu, kad joj pukne film. Ustavim je, obavijestim o trenutnim mukama i upitam ima li lijeka. Veli da ima. Mislim, šali se. Ne prođe malo a eto ti nje nosi dvije žvake što se zovu «Nikorete». I veli mi: «Uzmi pola pa ćeš vidjeti kako će ti odmah popustiti taj grč u stomaku i kako ćeš zaboraviti na cigare». Vidio sam raznih čuda, ali ovakvo nisam. Uzmem tu «Nikoretu» i krenem mrljat po ustima. Mrlj-žvrlj-frlj, i za po minute ugledah kuću, ženu, djecu, oca, mater, cvijeće, drveće i sve što je lijepo u mojim vrtovima. Mojoj sreći nije bilo kraja. Znači, odsad ću, kad god zagusti, imati izlaz. A poslije, kad ojačam, kutarisat ću se i tog varljivog izlaza.
Šest dana poslije “dana oslobođenja” ušao sam u smiraj ramazanskog posta. Bilo je to novo iskustvo. Prije sam čeznuo za iftarom, zbog cigarete, a sada se preda mnom razgrnulo polje raznovrsnih ljepota. Uživao sam u postu, i u iftaru bez robovanja. Poslije je sve bilo mnogo lakše. Ali, borba sa lampirskim ostacima, tim praškama navike, trajat će još dugo.
Tri koraka
Danas, poslije bezmalo godinu dana života bez cigarete, vjerujem da mogu prepoznati i klasificirati udarne tačke u procesu odvikavanja. Prvo, borba protiv nikotinske ovisnosti. Drugo, borba protiv potrebe da uposlimo ruke. Treće, borba protiv vremena koje se ne navija po satu, već po cigareti. Sve ovo u startu djeluje kao jedinstven organizam ovisnosti, a zapravo je razdvojivo. Epizoda sa žvakama «Nikorete» ukazuje da stišavanje potrebe za nikotinom dovodi do eliminacije ovisničkih muka. U prvi mah se ne može prepoznati ovisnost od nikotina, već čovjek misli da mu fali mlataranje rukama, držanje cigarete, dim koji ulazi i izlazi, dakle, sav taj ritual. Ali, kad se zadovolji potreba organizma za nikotinom, jenjaju i sve čežnje iz duhanskog rituala. Stoga je konzumiranje nikotinskih žvaka, ili lijepljenje nikotinskih flastera (koje, doduše, nisam probao), dobar put da se ugađanjem potrebi za nikotinom odagnaju sve druge nervoze i potrebe.
Uposlenost ruku i usana cigaretom čini se kao najjača ovisnost. Kad bi pušaču dao da kroz neku tarabu, na pipak, usisava dim, oduzeo bi mu 90 odsto ćeifa. A u stvarnosti je obratno. Duhanski dim je ono bez čega se ne može, što smiruje, a ne cigareta u rukama ili u ustima. Kad nikotinski otrov umiri ovisničke živce, rukama je svejedno. Ovu obrnutu perspektivu treba imati na umu zbog varke koja se čini nepremostiva. Osobno, veoma brzo sam zaboravio taj refleks mlataranja cigaretom. Čitao sam kako se preporučuje nosanje teniske lotpice, ključeva, olovaka… Možda. No, ja sam smislio da se divim pokretima ljudi koji ne puše, da ih posmatram, kad sjede, kad kahvenišu, kad završe s jelom. Ubrzo sam postao zaljubljenik u njihovu slobodu, kao u estetsku kategoriju. Bilo mi je nečeg uzvišenog u tome, što sam želio dosegnuti, kao vid vlastite duhovne realizacije.
I treća, najsloženija stvar, sa kojom se i danas bijem, jeste ta navika navijanja vremena po cigareti. Pušači vrijeme akcentiraju cigaretom. Sve bitno u jednom danu biva označeno pripaljivanjem cigarete. Drastičnijim slučajevima je sve bitno, pa stalno puše. Ja sam pušio kutiju dnevno i trudio sam se da cigaretu palim o povodima. Kad sam otkrio žvake «Nikorete», tu sam potrebu zamijenio polovicama ili frtaljima žvake. Osjetio bih smiraj u utrobi, nalik onome koji proizvodi cigareta. Kad je mašilo pola godine, odlučio sam se kutarisati te ovisnosti. Na kraju mi je jedna žvaka, razgođena, bivala po dva-tri dana. A onda sam prešao na klinčiće ili karanfilčiće, ovisi kako ih ko zove. Naši stari ljudi klinčiće koriste za dezinfekciju usta. Klinčić proizvodi osjećaj sličan nikotinskim žvakama, jer pecka usne i desni. Danas, poslije kahve, slatka, ili ručka, pred utakmicu ili kakav bitan događaj, kao nekad cigaretu ili žvaku, uzmem klinčić – i navijem vrijeme. Ljudi koji nisu nikad pušili, teško da mogu razumjeti ove aspekte organizacije vremena. Taj refleks se ispostavio kao najistrajnija ovisnost i teško ga je neutralizirati. Uz Božiju pomoć, uskoro ću se osloboditi i te navike da žvrljavim klinčiće i simuliram ritam cigarete.
Uživanje u slobodi
Elem, prestati pušiti nije teško. Može se. Želim ohrabriti svakoga ko na to pomišlja. Lijep je taj proces. Kao da pravite kuću. Kao da postajete šampion sami pred sobom. Jer ostvarujte ono za šta ste mislili da je nedostižno. Posebno je lijepo kad ugledate svoju slobodu. Oko vas – puše, tuše, kašlju, pljuju, smrde, a vi čisti, spokojni i zadovoljni. Uopće je nebitno da li će vam to produžiti život, bitno je da će vam život biti ljepši, mirisniji i mirniji.
Možda je nekada sve ovo bilo teže, ali danas, kad postoje te nikotinske žvake, pola je puta asfaltirano. Kad zadovoljite potrebu za nikotinom, lako ćete se osloboditi i svega drugog. I korak po korak, dan za danom, nećete ni osjetiti kad ćete stići do cilja, do neopisive sreće, do uživanja u slobodi. Ja nikad ničim nisam bio u takvoj mjeri zadovoljan kao ovim uspjehom, čiju blagodet osjećam u svakom trenu. Sve što sam uložio, napora i odricanja, vratilo mi se stostruko, u talasima zadovoljstva. Hem uživaš u slobodi, hem u zdravlju, hem u mirisima, hem sam u sebi – što si imao petlju da nadrasteš sebe, a i druge.
Mogao bih o ovome pisti i pričati satima, jer nema kraja mome oduševljenju, a time i volji da, dokle imam vremena, širim iskustvo o mogućnosti oslobođenja od robovanja duhanu. Misija je to spašavanja čovjeka od poniženja.
Broj 200, 27. VII 2007.