Svijet je u martu 1994. Bošnjake predao Hrvatima, da ih uz međunarodnu pomoć koloniziraju ekonomski i institucionalno. Tada je zauvijek spriječena mogućnost stvaranja prve evropske države sa muslimanskom upravom. Stoga je priča o tzv. hrvatskom entitetu čista glupost.
Strategija očuvanja dostignutog ili osvojenog poseban je teatar. Ljudi nerijetko pale halugu na rubovima svoga imanja, kako bi komšiji utuvili u glavu dokle je čije. Žene često popravljaju muževima kragne čim na njemu spaze ženski pogled. Vojske izvode skupe vojne vježbe kako bi se prikazale moćnijim nego što jesu. U životinjskom je carstvu ovaj teatar još živopisniji. Zanimljivi su raznorazni oblici «označavanja» teritorija. Jednako je zanimljivo gledati poraženog bika kako odlazi sa bojišta, ali, još uvijek izigrava generala, u penziji. E, mi ličimo na ovog penzionera!
Dok se oko nas odvija teatar «označavanja» osvojenih etnonacionalnih teritorija, mi plovimo po oblacima jednog anadaluzijskog svijeta, u kome smo izumirući, iako se taj svijet još žari u nama. Šupljinom ječe višegradske i banjalučke sevdalinke, kad se zapjevaju u Travniku ili Srebreniku. U starom gradu Višegradu… prestaje biti stih i postaje ploveći usud koji poput nekroze pokorava ovdašnji život, uvlačeći u sebe i druge bosanske gradove u kojim se još uvijek začuje sevdalinka, u baščama, pod dudovima, gdje su familije skupne, bistre i žive. Nikada na svijetu nije postojala zemlja poput Bosne, i narod, poput Bošnjaka, koji su ličili na sam život, bivajući rođenjem uvijek na gubitku, i uvijek u nestajanju. Sve druge zemlje, i svi drugi narodi, žive u nadvremenoj priči, neomeđenoj trajanjem, pa tamo, kod njih, čovjek može biti siguran da će mu se tragovi nastaviti. Ovdje, kod nas, koraci se zametnu u rođenju, samim tim što smo pripremljeni na konačan ishod, kao i u životu.
Ne postoji mehanizam kojim bismo proglasili kapitulaciju pred životom. Svjetska politika nije smislila mrtvozornika koji bi jedan narod proglasio mrtvim. Postoje globalni mrtvozornici za slonove i leptirove, za vrste u nestajanju, ali, eto, ne postoje za narode. Jer, ova civilizacija ne može ozvaničiti takvu stvarnost – baš da narodi nestaju i baš da se narodi proglašavaju mrtvim. No, bošnjački narod više ne posjeduje nikakve realne pretpostavke koje bi svjedočile o njegovom životu. Kad kažemo – život – mislimo na vrste i količine energije koje garantiraju perspektive nekome biću. Kad kažemo – smrt – ne mislimo samo na mrtvo tijelo, već i na odživljeno tijelo kojemu se kraj nazire. Bošnjaci, tako, više ne mogu među žive, u budućnost. Znalo se to i prije, unatrag nekoliko godina, ali, ljudski je bilo pokušati makar iluzijom razdrmati volju za životom.
Fasada bez vizije
Od oktobarskih izbora naovamo traje separatistička terevenka srpsko-hrvatskih partnera, koju uz podršku međunarodne zajednice diktira goveđi gulaš iz Laktaša Milorad Dodik. Kad poredimo razloge za kazne raznih političara koje su smjenjivali visoki predstavnici, i zuluma koje čini Dodik, a niko ga ne smije ni mrko pogledati, uočavamo da su se vremena promijenila, pa su za Bosnu postala gora, a za Karadžićeve sljedbenike slobodnija i bolja. Odletio je svojevremeno s funkcije predsjednika RS Nikola Poplašen, a da nije počinio ni stohiljaditi dio ovoga što je počinio Dodik. Jer, kad je smijenjen Poplašen, islamofobija nije bila ozvaničena kao kurs budućnosti. Mislilo se tada da svaki ekstremizam šteti Balkanu i Evropi, pa ga treba sasjeći u korijenu. Danas, pak, budućnost Balkana izgleda drukčije nego prije desetak godina, pa makar utoliko što se Bošnjaci progone bez stida i zazora. To znači da su srpsko-hrvatski separatistički partneri do te mjere ovladali institucijama dejtonskog sistema da nemaju razloga stidjeti se otvorenih namjera da od Bošnjaka stvore građane trećeg reda, nad kojima će iživljavati svoje katilske komplekse.
Kao što su mediji objavili, dodolider SNSD-a Rajko Vasić predstavio je Dodikov koncept ustavnog uređenja, po kome bi BiH bi bila podijeljena na tri entiteta. Bošnjaci bi dobili manje od frtalja, iako su činili većinu na 44 odsto bh. teritorije. Etnonacionalna podjela već postoji u realnosti, s tim što krajevima sa bošnjačkom većinom ne vladaju Bošnjaci, dok onim tamo krajevima vladaju Srbi i Hrvati. Svi znamo da nezvanična podjela Federacije na bosanski i hrvatski dio nikada nije prestala postojati, uprkos Vašingtonskom sporazumu, iz marta 1994. godine. No, bošnjački političari koji su zagraktali na Vasićev, tj. Dodikov prijedlog, nisu ni jednim slovom ukazali na tu poraznu činjenicu, od koje svi okrećemo glavu, a to je da tzv. hrvatski entitet postoji u realnosti. Hrvatske pošte, elektroprivrede, domovi zdravlja, te svekolike institucije, «označene» šahovnicom, nisu nikada integrirane u federalne atribute. Svi znamo, a pravimo se da ne znamo. Jedan važan bošnjački političar veli: «Takva inicijativa usmjerena je ka razgradnji BiH». A na šta je – da nam ga je upitati – usmjerena činjenica da bošnjački političari godinama šute o postojanju tzv. Herceg-Bosne, čime su podstakli ambiciju da tzv. treći entitet dobije formalno-pravni legalitet?! Najednom su se sad našli u čudu.
Ovaj primjer svjedoči, kao mnogo šta, o zagubljenosti, besciljnosti, obezglavljenosti, ili prosto rečeno: moralnoj tupavosti bošnjačke politike. Ta politika živi u aoristu. Ma, ako uopće živi. …Ako to nije samo estradna ambicija nekakvih ljudi da budu važni, pa pošto nisu postali pjevači, ili fudbaleri, postali su političari, i to narodu u kojeg nikad nije izgrađen ma kakav funkcionalan nacionalni kriterij.
Nikad ni u jednog bošnjačkog političara nisu polagane tolike nade kao u Harisa Silajdžića, ali se ispostavilo da se radi samo o obećavajućoj fasadi, ispod koje nema nikakvog sistema, ni vizije. Dovoljno je mjeseci prošlo od njegovog izbora u Predsjedništvu BiH da bi se više išta moglo očekivati. Haris Silajdžić, odveć je sigurno, ništa neće promijeniti. Definitivno, za njegovog liderstva neće biti izgrađene institucije koje imaju svi samoodrživi narodi, tako da će bošnjačka politika ostati svedena na oskudne intelektualne potencijale naših lidera, koji su i odvojeno i skupno stoput slabiji od nesuđenih institucija koje bi objedinile bošnjačku pamet. Danas kada je Haris Silajdžić postao još jedan od brojnih isprepadanih i ucijenjenih Bošnjaka – jer ga sumnjiče za šverc oružjem – potreba za objedinjavanjem naših akademskih potencijala, za izgradnjom tijela koje je jače od stranačke logike, potvrđuje se kao jedino smislena. No, i po cijenu Harisove glave, to se neće dogoditi, jer su lični interesi u bošnjačkoj politici kao korov osvojili i prekrili svaku logičku i moralnu nit. Politika je u Bošnaka sredstvo za pljačku, ekran za prikazivanje, a ne medij borbe za narod. Zato ne postoji mogućnost suprotstavljanja novoj navali separatističkih ciljeva, koje trenutno diktira Milorad Dodik, odnosno, svesrpska i svehrvatska akademska pamet.
Ko je gazda
Što se nas Bošnjaka tiče, istog časa se može otcjepiti Republika Srpska, i istog časa Hrvati mogu ozvaničiti tzv. Herceg-Bosnu. Zašto? Zato što niko ništa ne bi poduzeo da se takvo što dogodi. Pitanje je da li bi bilo snage da se makar organiziraju demonstracije. Ko bi došao? Jedini način da narodom napunimo demonstracije protiv otcjepljenja RS bio bi da angažiramo Ljubu Aličića ili Lepu Brenu da pjevaju o ljubavnim prevarama. Jer, naš je narod odrođen od sebe, po ugledu na politiku. S druge strane, oružani otpor protiv otcjepljenja dijelova bh. teritorije ravan je pomisli da glista skoči na Mars. Elem, put za realizaciju separatističkih zamisli je otvoren.
Ali, od te priče nema ništa. Zašto? Zato što islamofobijska Evropa neće dozvoliti postojanje entiteta sa muslimanskom upravom. Zašto onda Karadžićevi sljedbenici zagovaraju treći entitet i zašto Hrvati nemaju ništa protiv te srpske advokature? Sporazum iz Karađorđeva o podjeli BiH je postao javna stvar, i niko se više ne stidi te urote protiv Bosne i Bošnjaka. Bestidna promocija srpsko-hrvatskog zalaganja za treći entitet nije ništa drugo do stavljanje do znanja Bošnjacima, kao i međunarodnim faktorima – ko je gazda u Bosni. To znači da su Bošnjaci ispali iz igre, jer u njihovo ime odlučuju Srbi i Hrvati. Kako se oni dogovore, tako će biti. No, oni znaju da Svijet neće dozvoliti stvaranje tzv. bošnjačke republike. Bilo je to jasno i bez erupcije islamofobije, još 1994., kada su Amerikanci Bošnjake uvalili Hrvatima, da ih Hrvati, uz međunarodnu pomoć, koloniziraju ekonomski i institucionalno. Znamo, krajevima sa bošnjačkom većinom vlada hrvatski ili slovenački kapital, a u dejtonskim “reformiranim” institucijama sjede zaslužni pojedinci iz paradržavnih aparata Radovana Karadžića i Mate Bobana, te pokoji Bošnjak koji je dokazao da nije musliman. Cilj je ostvaren. Zašto bi sada Hrvati htjeli drugi ili treći entitet, kad znaju da se Bošnjacima neće priznati jednako pravo?
Odgovor je u označavanju teritorije. Višegodišnja priča o navodnoj hrvatskoj ugroženosti u Sarajevu ide za tim da se skrene pažnja sa činjenice da Hrvati koji su činili većinu na 16 odsto bh. teritorije sada apsolutno vladaju na više teritorije nego Bošnjaci. I pride još vladaju krajevima sa bošnjačkom većinom. Cilj je, dakle, zabetonirati osvojeno, te dotući bošnjačku volju za zajedništvom. Ista logika vrijedi i za dimne signale iz RS.
Šupljoglavost cijelog koncepta vidi se iz samo jedne izjave Dodikovog Vasića koji je rekao: “Pojedini politički krugovi iz Sarajeva žele protuustavnim prenosom nadležnosti s entiteta na državu napraviti islamsku republiku od BiH.” Neko ko uporište ideji o trećem entitetu traži u ovako providnoj budalaštini, očito je i nema nikakvu ozbiljnu namjeru osim da podgrije medijski cirkus, s ciljem – učvršćivanja RS i tzv. Herceg-Bosne, te snažnijeg getoiziranja i umrtvljivanja bošnjačke ambicije za ravnopravnošću.
Možda se vratimo
Kada se posve umrtvi bošnjačka prisutnost, onako kako je danas umrtvljena u Bijeljini, sve će postati nepovratno. Poniženja kojima će biti izloženi Bošnjaci uslovit će posljednji talas iseljavanja. Od rastanka sa Bosnom dijeli nas par desetljeća. A onda ćemo u Americi ili Kanadi pjevati sevdalinke o Sarajevu i Tuzli, kao što danas u Sarajevu i Tuzli pjevamo sevdalinke o Višegradu, Banjoj Luci, pa i Mostaru. Danas već “Pod Tuzlom se zeleni meraja”, u samoj Tuzli, zvuči drukčije nego prije. Kao da je i sama pjesma postala svjesna svoje smrtnosti. Ovdje, pod mojim pendžerima, odrastat će neki strani klinci kojima će Bošnjaci biti daleki, kao što su mojoj djeci daleki dinosaurusi. Tako je danas u Gacku, recimo.
Jedino što nam preostaje u preostalom vremenu jeste da pokušamo zamrznuti i kroz vrijeme prenijeti svoj kulturološki otisak prsta, koji će, ako bude prepušten dejtonskom sistemu, biti falsificiran i uništen. A što će nam to ako nas nema? – upitat će neko. Zato što su Jevreji, čuvajući kulturu, obnovili narod. Ko zna ko će vladati Evropom za stotinu godina. Možda se nekad, ipak, vratimo.
Broj 196, 18. V 2007.