Jedan je bošnjački otac krenuo da puškom brani čast svoje maloljetne kćeri za koju je saznao da se sa lokalnim moćnicima, njegovim vršnjacima, nalazi na orgijama u jednoj vikendici. Da je kojim slučajem ovaj Bošnjak pobio ove lokalne gulanfere, time ne bi riješio uzrok svog očinskog poraza. Jer on i njegova kćer su žrtve sistema koji njemu odriče očinstvo, a njegovoj kćeri kćerinstvo.
Društvo je uokvireno identitetom, interesima, ciljevima. Postojanje društva, dakle, podrazumijeva pravila. A kako je svakom postojanju imanentan napredak, onda ta pravila bivaju usmjerena na podsticanje vrlina. Pogrešno tumačenje demokratije, kao anarhije, a ne kao diktature pravila, razara društvene sisteme u onim segmentima koji čine temeljne vrijednosti zajednice. Poturanje narkomanije, prostitucije, pederluka, kocke, pod pojam ljudskih prava i sloboda, razaraju ta ljudska prava u temelju, jer se individui ponor ovisnosti otvara kao sloboda, dakle, vrlina. Većina ljudi nije u stanju da sama sebe zaštiti od poroka.
Industrija razvrata finansira zamjenu teza o ljudskim pravima i slobodama. Globalnim narko-dilerima, vlasnicima kockarnica ili javnih kuća odgovara da se pod ljudska prava podvede konzumiranje njihove razvratne ponude. Zapad koji je ogrezao u ovoj prevari, a koji monetarnim ucjenama drži pod jarmom cijeli svijet, svoja anarholiberalna sociopolitička pravila nameće u paketu sa ekonomskim kolonijalizmom. Stoga smo i mi žrtve svekolikih procesa tzv. demokratizacije, koja podrazumijeva zavođenje razvrata u domen ljudskih prava; naša omladina nema ljudsko pravo da bude štićena od aveti narkomanije, prostitucije, kocke, pederluka… Govoriti protiv ovih pojava, kroz imperativ zaštite društvene higijene, obiteljskih vrijednosti, tradicije – danas biva nazadno, a bezbeli i radikalno, i još pride islamistički. No, naša je sreća što mislimo svojom glavom, a ne glavom zapadnog kapitala i trendova intelektualne prostitucije.
Seksualno iskorištavanje
Nije Zapad kriv za sve što nam se događa. Unutarnji, moralni i patriotski rasap bošnjačkog društva otpočeo je prije nego što je zapadna diktatura stavila šapu na sudbinu Bosne. Ova dva procesa samo su se poklopila početkom dejtonske epohe: mi, koji smo se počeli (ili nastavili?) moralno raspadati još u vrijeme agresije, i Zapad koji u nametanju svoga modela kapitalističke demokratije podrazumijeva svakovrsne razvrate. Možda nije ni bitno da li bismo uspjeli odoljeti pritisku protektorata da smo bili drukčiji, koliko je bitno to – da nismo bili drukčiji, već smo se po socijalnim modelima ponašanja posve uklopili u zapadna tumačenja ljudskih prava i sloboda.
Fenomen je znakovit budući da eskalira u vrijeme kad mi, Bošnjaci, doživljavamo vrhunac svog političkog bitka, i kad bivamo izloženi iskustvu genocida, što bi podrazumijevalo imanje moralne odgovornosti prema svim segmentima tog vremena. Ali, svi znamo da je u vrijeme genocidne agresije, recimo, prostitucija buknula po svim šavovima. Vozač koji je razvozio hljeb po izbjegličkim centrima u tuzlanskom kraju pokupio bi svoje jarane, pa bi za jednu veknu svaki od njih dobio po jednu izbjegličku ženu. I to u podrumu obližnje zgrade. Niti je vozač kamiona suosjećao sa patnjama svojih prognanih bošnjačkih sestara, niti su te Bošnjakinje razmišljale o moralu u nakani da se dočepaju vekne hljeba. Iako se za ovu pojavu znalo, niko od nadležnih nije smatrao da bi trebalo sankcionirati seksualno iskorištavanje tragedije.
U tuzlanskom kraju, a i drugdje, postojalo je više nezvaničnih javnih kuća, u kojima su naši komandanti dolazili na iće i piće, a gdje su im gazde za desert nudile i novopečenu prostitutku u krevetu. Vizionarske usluge su od mnogih ratnih gazda stvorile današnje bogataše. A te prostitutke, kao i druge ratne prostitutke, prodavale su se za kutiju cigara, konzervu mesa, ili koju marku. Šta su tu radili naši slavni komandanti? Direktno kazano – potkopavali su moral oslobodilačke borbe! U nekom drugom ratu oni bi bili streljani. Ovako su se vijesti o gozbama i prostitutkama širile po prvim linijama fronta, gdje su borci u neko doba skontali: o’šta je meni da ginem dok neko klepa lovu na mojoj krvi, a moji komandanti uživaju u pozadini?!
Dakako, ova se pojava ne može generalizirati, jer je većina i komandanata i boraca istrajavala i dotrajavala na ispravnom patriotskom nijetu, ali valja primijetiti da nikada nisu istraženi, niti sankcionirani, ovakvi oblici potkopavanja borbenog morala. U istu bi se ravan mogle smjestiti ratne pojave narko-lanca, kocke, trgovine životim namirnicama… Postoji samo jedno objašnjenje za šutnju bošnjačke politike o renesansi razvrata u toku agresije: ta politika je, u nekim svojim segmentima, bila upletena u interesni haram-čar koji proizilazio iz kriminalne komercijalizacije oslobodilačkog rata. Jer, golem je problem ako se samo jedan komandant korpusa razvlači po javnim kućama dok mu borci ginu u amaterski smišljenim akcijama, a koliki je tek problem kad desetine visokih dužnosnika tadašnje bošnjačke politike vrti paru đe joj nije mjesto?!
Ovo malo podsjećanje, u funkciji uvoda u temu, naravno nema ambiciju obuhvatiti sve aspekte društvenog rasapa u koji smo kao narod ušli u vrijeme, činilo se, nacionalne renesanse. Ali, vrijedi se podsjetiti da su bošnjačke i muslimanske institucije tada bile, a čini se i ostale, zabavljene formalnim znakovima nacionalnog i vjerskog postojanja, umjesto da se fokusiraju na tokove u kojima skončava naš stvarni život. Vrijedilo bi sačiniti sociološku studiju o našim ratnim redefinicijama i lutanjima, o usponima i padovima, jer bi takav dokument barem u našim pometnjama stavio tačku na neutihla nastojanja kriminalizacije i satanizacije Bošnjaka i bošnjačkog rukovodstva. Treba da znamo gdje smo to pali, kako bismo znali koliko nas je ostalo uspravnih.
Trend šunda i nasilja
Svaka je priča o Bosni intertekstualna. Ni jedna se ne može opričati bez nekih drugih. Sve izviru odnekud, prepliću se, košmaraju, dobijaju obris i utapaju, kao ponornice. Otud se priča o razmahu prostitucije u našem društvu nije mogla otpočeti od vijesti da je jedan otac u jednom našem rudarskom gradiću krenuo da puškom brani čast svoje maloljetne kćeri, kad je saznao da mu se kćer sa dvije drugarice nalazi u nekakvoj vikendici, u društvu muškaraca koji su njegovi vršnjaci, i uzgred, lokalni moćnici. Otac je, bezbeli, u huji i povrijeđenosti, imao namjeru da pobije lokalne moćnike, ali je tragedija spriječena u posljednji čas. Naime, otac jedne druge maloljetnice, koja je odbila da ide u vikendicu, a perverznu ponudu opričala svom babi, obavijestio je o tome i oca ove djevojčice koja se nalazila u vikendici, ali i Policiju, koja je provalila u vikendicu i tamo zatekla trojicu srednjovječnih muškaraca sa tri maloljetne djevojke, učenice srednje škole. Sada, valjda, slijede krivične prijave?!
Ovaj nam slučaj nameće neka pitanja. Prvo, niko ne može reći da se radilo o prostituciji, mada je nejasno šta tri maloljetnice mogu tražiti sa trojicom trbušastih muškaraca od kojih su neki i stariji od njihovih očeva. Valjda bi one, da nije u pitanju kakav interes, tražile društvo svojih vršnjaka?!
Drugo, svi smo mi više-manje čuli da se po nekim srednjim školama u našim urbanim centrima seksualne usluge mogu kupiti za 30 maraka. Škola je ekstrakt društvenog ambijenta, da li se radilo o porocima, ili o nosanju štafete. Školsko dvorište usisava stvarnost i manifestira je nesputano, kao trend. Učenice koje su utonule u ponor prostitucije ne kriju svoju ponudu, jer je to, štonokažu – cool. Sistem poremećenih društvenih vrlina nametnuo je imanje para kao suštinski interes, dok putevi sticanja para uopće ne podliježu moralnim kriterijima. Budući da pare danas dominantno imaju oni koji su ih sticali beščasnim putem, sticanje para je u shvaćanjima mladeži oslobođeno od legalizma i poštenja. Čak šta više, stvar je prestiža među mladima biti okrutan, nemoralan, spreman na sve. Estetika nasilja dominira duhovnim trendom omladine. Otud mnoge učenice u prodavanju seksualnih usluga vide trendovski put za imanje para, kao što mnogi učenici to isto vide u dilanju droge, sitnim kriminalima i reketarenjima. Valja naglasiti da se još uvijek ne radi o kritičnoj masi naše djece, ali se radi o znatnom broju koji je iščilio iz šunda društvenih vrijednosti, iz trenda koji prijeti da usisa i one koji su još uvijek vezani makar poljuljanim i traumatiziranim obiteljskim svjetonazorima.
Oteto očinstvo i kćerinstvo
Najvažnije pitanje u promišljanju ove ilustrativne priče o tri učenice i tri lokalna moćnika glasi: da li bi povrijeđeni otac pucao u pravu metu? Ili bi mu se to samo činilo da brani čast svoje kćeri? Da li je za odlazak njegove kćeri u perverzni zagrljaj lokalnog trbonje kriv – trbonja, kćer ili otac kao personifikacija obiteljskog odgoja? Ipak, na puškometu se ne bi našao uzročnik njegovog očinskog poraza! Jer trbonja nije kriv što je trbonja, pa ga je društvena trulež ubijedila da se za pare može kupiti sve. Otac i kćer su, pak, žrtve dejtonskog pakla u koji je potonula bošnjačka zagubljenost. Otac bezbeli nema objektivni kapacitet da bude otac, jer ga sa svih strana mlate egzistencijalne nevolje. Njegov očinski nerv – da čast kćeri brani puškom – ukazuje da bi on htio da bude otac, ali mu socijalna stvarnost otima očinstvo. Kćer bi mogla da bude kćer, ali i njoj stvarnost otima kćerinstvo, a da to i ne zna, i ne osjeti, dok postaje žrtvom trendova, na čijem tržištu obiteljske vrijednosti nose manju težinu od materijalnih tantavica koju joj ne može obezbijediti ovo bošnjačko poniženo očinstvo.
Ova priča, kao i mnoge druge neopričane i neotkrivene, uvjerava nas da pojedinac nema snagu da se nosi sa iskušenjima ponora i poroka. To za njega mora činiti društvo, postavljanjem jasnih zakonskih ograda, agresivnim forsiranjem moralnih vrlina i još agresivnijom kriminalizacijom poroka. Naše je društvo utušeno u septičkoj jami divljeg kapitalizma i zapadnjačke anarhije koja samu sebe naziva demokratijom. Zato su bošnjački očevi i bošnjačke kćeri građani drugog reda u odnosu na gulanfere koji upravljaju našim sudbinama.
Broj 147, 24. VI 2005.