Krnji SDP i senilni Titovi partizani su iskoristili obilježavanje 60. godišnjice ZAVNOBiH-a i zloupotrijebili Dan državnosti BiH da oblate prvog bh. predsjednika rahmetli Aliju Izetbegovića
Obilježavanja 60. godišnjice ZAVNOBiH-a proteklo je u blasfemičnoj zloupotrebi povijesnih svetkovina od strane krnjeg SDP-a i instrumentaliziranog SUBNOAR-a, tj. Titovih partizana, kao zvaničnih čuvara antifašističkih tradicija iz Drugog svjetskog rata. Ovaj znameniti historijski datum iskorišten je da se kažu pogrde protiv bošnjačke politike, oličene u vladajućoj SDA, a da se posljednji bošnjački lider Alija Izetbegović oblati kao ličnost koja nije dostojna poređenja sa Josipom Brozom Titom.
S druge strane, SDA ni ovog 25. novembra nije pokazala volju da ZAVNOBiH-u oda počast kakvu zaslužuje. SDA je ostala rob mladomuslimanskog antikomunističkog diskursa. Komunizam nema nikakve veze sa vrijednostima ZAVNOBiH-a, bez kojeg, logično, ne bi bilo ni međunarodnog priznanja BiH, a ni Bošnjaka kao političkog naroda. SDA nikada nije negirala vrijednosti ZAVNOBiH-a, ali ih nije ni isticala. I ove godine ih je, jednostavno, ignorirala. Sa moralnog i marketinškog stanovišta to je nepametno. Ispada da je SDP baštinik državotvornog korijena BiH, a da je SDA nekakva dejtonska stranka za koju je bh. državnost, kao i za četnike i ustaše, prisilni rezultat rata. Takav koncept je glupav, krhak, štetan, nepošten, providan… SDA nema nikakvog razloga da bježi od svoje posvjedočene antifašističke i bosanske suštine.
Otpadnici od “komunističkog islama”
Trpanje ZAVNOBiH-a u komunistički kontekst ne odgovara činjenicama, ni političkom interesu Bošnjaka. Sve ružno što je komunizam donio na ove prostore, dogodilo se poslije ZAVNOBiH-a, kada je KPJ okupirala antifašističke ideale za koje su se borili bh. narodi. Ljudi su spašavali gole živote, pred najezdom švapskih nacista i domaćih koljača. Naspram nacističke ideologije, pojavila se snaga koja garantira ravnopravnost svih bh. naroda. Logično je što su se bh. narodi, a poglavito Bošnjaci, oslonili na Titove partizane. U ratnom vihoru su makar mogli biti sigurni da ih niko neće klati ili ponižavati zbog vjerske pripadnosti. Taj nagon za samoodržanjem nije bio komunistički. Narod je jedino razabrao da svi drugi kolju, a da samo partizani ljude ne ubijaju po vjeri, već po ideologiji. Pošto Bošnjaci nisu imali nikakve nacionalne ideologije, za razliku od četnika i ustaša, logično je što su privremeni smiraj našli pod okriljem antifašističke ideje Titovih partizana. Tu se završava priča o bošnjačkoj vezi sa ZAVNOBiH-om. Ta priča je časna i poštena. Bošnjaci su bili uz ideju antifašizma, za jednakost i slobodu svih bosanskih i južnoslovenskih naroda.
Zašto onda Bošnjaci ignoriraju svoje časno sudjelovanje u povijesti? Postoje dva srodna odgovora. Prvi je svjesno ili nemarno poistovjećivanje partizanske tradicije i ZAVNOBiH-a sa komunizmom. Drugi je frustracija mladomuslimanskog jezgra SDA, koje histerično odbija sve što ima ikakve veze s Titom i partizanima. Nema nikakve dvojbe da su u montiranim procesima od komunizma stradavali mnogi čestiti muslimanski vjernici. Bilo bi razumljivo da je komunistički režim hapsio nekakve muslimanske ekstreme koji su planirali državni udar i uvođenje islamske države u BiH. No, tako mahnitih revolucionara nije bilo među stotinama, a neki kažu i hiljadama muslimanskih vjernika koje je progonio komunistički režim. Bili su to tek otpadnici od «komunističkog islama», od namjere Komunističke partije da islamski život kroji iz Centralnog komiteta, a to je bio dovoljan razlog za njihovo progonstvo. Valja reći da je komunističkom režimu trebala uravnilovka između živih, četničkih i ustaških emigrantskih projekata za razbijanje SFRJ, i politički anemičnog muslimanskog svijeta, koji je u jugoslavenskom socijalizmu vidio ostvarenje čežnje za mirnim životom. Bošnjaci su mogli biti totalni otpadnici od islama, ali bi se za potrebe totalitarnog režima izmislili nekakvi islamski ekstremisti, kako bi ispalo da u svim narodima ima kukolja. Žrtve su postali muslimani koji su bili istrajni u volji da svoj islam žive bez dodira s ma kojim režimom i ideologijom.
Goleme su patnje podnijeli ovi stameni vjernici. Oni imaju pravo na frustraciju, kojom sa gađenjem gledaju na svaki pomen Tita i partizana. No, bošnjačko političko biće ima pravo na zrelost, kojom će razdvojiti neistinu od istine, jalovo od korisnog, napose, mladomuslimansko razumijevanje ZAVNOBiH-a od onoga što jeste ovo neideološko centrište savremene bosanske državnosti.
Išaretski paradoks
ZAVNOBiH je višestruko srodan i potreban Bošnjacima. Nema nikakve razlike između i u ovom ratu posvjedočene bošnjačke volje da se u miru i toleranciji živi sa drugačijima, i onoga što je zavještano ZAVNOBiH-om, a što je pola stoljeća, uz sve mahane, bilo plodonosan agens mira i prosperiteta u BiH. Nakon što je antifašizam okupiran od komunizma, nastradale su političke slobode i politička kultura, ali je BiH u obrazovnom, ekonomskom i kulturnom smislu doživjela svoje zvjezdane trenutke. Ni u jednom političkom vremenu bošnjački narod nije obrazovno ojačao kao u vremenima komunističkog režima. Povećanje kritične mase pismenih Bošnjaka definiralo je volju za osamostaljenjem BiH od srboslavije. No, ni u jednom vremenu bošnjački narod se nije kao tada udaljio od svog vjerskog izvorišta, što je rezultat organizirane komunističke strategije za ispiranje i asimiliranje Bošnjaka u razne Sanje, Vanje, Saše, Siniše i ina “kulturna” imena.
Nema jednoznačnog odgovora na pitanje o Bošnjacima u Jugoslaviji. Čini se da je u konačnici ostalo mnogo više dobrog, nego negativnog nasljeđa. Titov režim je Bosni vratio državnost, a Bošnjake, doduše kasno, priznao kao politički narod. Bez bosanske ustavne jednakopravnosti u SFRJ, Bosna ne bi mogla tražiti međunarodno priznanje, niti bi Bošnjaci mogli imati tapiju na svoju zemlju. Uvažavanje ove logike je neizvodljivo bez uvažavanja ZAVNOBiH-a.
Ipak, bošnjačka politika živi u paradoksu. Ona govori o Kulinu Banu, o hiljadugodišnjoj državnosti BiH, ali ignorira ZAVNOBiH i partizansku tradiciju u BiH. Oslobodilačka borba Armije RBiH je po konkretnim djelima jedini slijednik ovih časnih tradicija. Koliko je HVO izrastao iz ustaštva, a Vojska RS iz četništva, toliko je ARBiH stasala na civilizacijskim tekovinama bh. partizana koji su, jednako kao i ARBiH, branili ljude svih nacija i vjera, boreći se za ideju jednakosti bh. naroda i građana. No, generali naše Armije nikada nisu pomenuli ovaj antifašistički kontinuitet. Jedini razlog tome je u išaretskoj preporuci SDA da su antifašizam i komunizam jedno te isto, što je bezvezna, neistinita i štetna konstrukcija.
Blaćenje Alije i mit o Titu
Dok je SDA zaobilazila oko ZAVNOBiH-a, SDP nikada nije ni prestajao izvorište bh. državnosti svojatati kao privatno partijsko naslijeđe. U tome su mu pomagali instrumentalizirani Titovi partizani, senilni tragikomičari koji još uvijek vjeruju da će se odnekud pojaviti Staljinovi brkovi da ih spasu od kazamata demokratije i slobode mišljenja. SDP i SUBNOAR su ujedinjenim snagama nastavili falsificirati bh. antifašističku povijest, poganeći je komunističkom ideologijom. Da su dobronamjerni, kao što nisu, trudili bi se da deideologiziraju antifašističku tradiciju, kao naslijeđe svih bh. naroda i građana, umjesto što je silom smiještaju u ideološke hapsane komunističkih nasljednika.
Napose, nešto slično je počinila i SDA u odnosu na islam, u pokušaju da bošnjačku vjeru zatoči stranačkim okvirima, umjesto da je prepusti njenoj nadvremenoj prednosti. Okupacija univerzalnih vrijednosti obično dovodi do blasfemije tih vrijednosti, kad se njima kite smrtnici i prolaznici. Zato se danas smijemo grotesknim Titovim partizanima koji na pustom otoku, na koji su se sami prognali, uzvikuju cirkuske parole, zazivaju drugarice i drugove… Zato smo imali pojave da se u džamiju ulazi kao u centralni komitet, formalno, šićardžijski, u pijačarskom računu da ti džamija može obezbijediti fotelju, sekretaricu i vozača.
Obilježavanjem 60. godišnjice ZAVNOBiH-a Titovi partizani i SDP su nadmašili najprljavije ponore svoje crvene mašte. Na zajedničkoj svečanoj akademiji govorio je drug Zlatko Lagumdžija, da se ne zaboravi da je ZAVNOBiH partijska svojina. Partijsko glasilo «Oslobođenje» je na prvoj strani raspucalo naslov «Alijini dodvornici ruše mit o Titu». Kad se pročita ovaj tekst ispada da Lagumdžija nije ni o čemu drugom govorio nego o inicijativi da se dio Titove ulice u Sarajevu nazove po Aliji Izetbegoviću, čime se, kako je rekao – «ruši mit o Titu i potkopavaju temelji bh. državnosti». Jadna li je ona zemlja čija se državnost temelji na mitovima, i to komunističkim! Titić je ustvrdio da aktuelna vlast «hoće da se riješi čak i Titovih ulica», što je totalna laž, jer je SDA mogla i u ratu i poslije poskidati sve Titove ulice. Ali, nije. Zato je SDP u Tuzli još 1992. poskidao nazive desetine ulica, škola i institucija koje su nosile imena bh. antifašista, kako bi se dodvorio četnicima i ustašama. Lagumdžija o tome ne govori.
Za njega je – «sramotna inicijativa da se po prvom predsjedniku Predsjedništva BiH, umjesto njemu primjerene ulice, nazove Titova ulica u Sarajevu». Dakle, glavna ulica u Sarajevu, po njemu, nije primjerena Aliji Izetbegoviću! On čak ironizira inicijativu o nazivanju jedne ulice imenom Alije Izetbegovića, jer kaže da bi neki htjeli – «ako je moguće za tu priliku naći neku čak i dužu (ulicu od Titove)». Ispade da Alija ne može dobiti ni Titovu, ali ni neku dužu ulicu, poput Obale Kulina Bana koja bi, po nekim anketama, bila najprimjerenija, jer podsjeća i na najveću dženazu u povijesti Bosne. Po Lagumdžiji, trebalo bi pričekati da o Izetbegoviću «historija dadne svoj sud», što je negacija svih onih neupitnih vrijednosti koje su i bez historijskog suda o Izetbegoviću izrekli svjetski autoriteti. Napose, ni Saudijska Arabija, ni Turska, nisu čekale lagumdžijski sud historije kada su ulice nazivali po Aliji Izetbegoviću. Ovim velikim nacijama je jasno ono što velikosrpske sluge nikad neće priznati – da je Alija Izetbegović časna historijska ličnost.
Ovdje nećemo tematizirati neupitni značaj Alije Izetbegovića. Hoćemo samo podcrtati da su SDP i SUBNOAR obilježavanje 60. godišnjice ZAVNOBiH-a zloupotrijebili za blaćenje lika i djela prvog bh. Predsjednika. Alija je za njih, kao i za sve velikosrbe, razbijač Jugoslavije, on je njihov neprijatelj, jer je razbrkao planove o utapanju BiH u srboslaviju. Oni su bolesni i zli. Zloupotreba ZAVNOBiH-a je samo potvrdila ranije znanu dijagnozu.
Zamislite, jedino, kakav bi to bio maestralan poen za bošnjačku politiku da je vladajuća SDA organizirala jednu svečanu, dignitetnu, patriotsku akademiju u slavu ZAVNOBiH-a. Ali, nije. I, neće. Do daljnjeg.
Broj 109, 1. XII 2003.