Moja avlija, tvoja država
Narod postane zreo onda kad subine svojih ljudi prestane posmatrati kao tuđe avlije, već kao svoje sopstvene. Za zrelost je potrebna kritična masa kolektivne, gotovo familijarne bliskosti. Lako je u dobru i veselju biti kolektivan, pa Danisa Tanovića osjećati kao dio svoje kuće. Teško je sa svojim ljudima dijeliti nevolju, na sebe preuzeti dio duševnog ili ma kakvog drugog opterećenja. Posljednjih je godina na razne načine stradavalo mnogo naših ljudi. Nekolicina bošnjačkih geliptera za sobom je u ambis odgovornosti povukla i veliki broj čestitih Bošnjaka. Medijski i politički kreatori kriminalizacije Bošnjaka uspjeli su da nekoliko istinitih primjera pomiješaju sa gomilama laži. Zašto? Zato da bi se u narodu stekao utisak da su svi prozvani zaslužili da budu prozvani, da svako ima oraha u džepovima, da nas nema čistih, da se nema više kome vjerovati… To onespokojava, ponižava, onesnažuje. Bošnjak koji doživi da na pravdi Boga bude obilježen nema se u koga uzdati. Jer niko mu, takvom obilježenom, ne vjeruje. Kako prevazići ovu klopku? Lako bi je prevazišli kad bi se naši umni ljudi prestali zanimati samo za svoje nebeske avlije. Zar avlija može biti narod, društvo, država?
Depatriotizacija Bosne
Zanima li koga danas to što će bivši komandant Armije RBiH general Rasim Delić biti protuzakonito deložiran 15. aprila – na Dan Armije? Ovdje su najmanje tri momenta koja se više tiču nas nego generala Delića. Možemo imati stotine zamjerki u pogledu političke i vjerske instrumentalizacije ARBiH u toku agresije, ali ne možemo zanijekati da je isključivo zahvaljujući ARBiH Bosna opstala kao država. Prvi čovjek bh. Armije ne zaslužuje da se nađe na ulici, jer se tada na ulici nalazimo mi sami. Naši prvi ljudi, poput velikog bh. patriote Marka Vešovića, moraju imati krov nad glavom. Inače, to su naše lične sramote! Drugo, general Delić se deložira protuzakonito. Hajdučki! Za njegovu eventualnu deložaciju nadležan je Sud, a ne izvršna vlast. Bez sudske odluke, vlast ne može sprovesti deložaciju. Prvo bi trebalo raskinuti Ugovor o otkupu stana, utvrditi uložena sredstva, itd., pa tek onda eventualno izdati nalog za deložaciju. Ova manifestacija hajdučke države tiče se svakog od nas, jer ako sebe ne budemo branili na pragu Delićevog stana, ni nas neće imati ko braniti kad ideologizirano pravno nasilje pokuca na naša vrata. Treće, to što je deložacija komandanta Armije RBiH zakazana na Dan Armije nije nikakva slučajnost. To je iživljavanje! Ova dva pojma: ratni komandant i Dan Armije – nisu privatni, već javni znakovi identifikacije. Deložacija komandanta Armije na Dan Armije nije poruka Rasimu Deliću, već nama. Mi trebamo progutati tu perverziju, tu blasfemiju patriotskih znakova, jer od toga ovisi naša depatriotizacija. Od depatriotizacije Bosanaca ovisi projekat podjele BiH po dogovoru iz Karađorđeva. Jer ako bismo bili patriotski zdravi, tada se sa nama i našom zemljom ne bi moglo tarlahati k’o s ćoravom babom. Deložacija Rasima Delića je deložacija svakog od nas. Imamo li snage to razumjeti? Man’mo se sujeta i avlijanerstva!
Genocidna planeta
Na Federalnoj tv emitiran je prilog iz Banja Luke, sa zasjedanja NSRS u povodu ustavnih promjena. Anketirani su građani. Snimljena je antologijska izjava nekog penzionera. Čovjek pojma nema o čemu se radi, samo ponavlja: Ja, ja, mora bit Republika Srpska, borili smo se, mora… U tim njegovim nepismenim riječima ima toliko volovske čvrstine da se insan smrzne kad tome suprotstavi plemenite bosanske ambicije. Ovaj penzioner zapravo nije ništa rekao, ali je iz njegovog lika, iz intonacije, iz te volovske mantre, izbijalo likovno-akustično značenje stvarnosti. On nije ništa rekao, a sve je bilo jasno: Republika Srpska je planeta, i ko je sad vidio da se može ukinut planeta. Tu se priča završava. Nema dijaloga. Nema razuma. Marva je upregnuta, njeno nije da razmišlja, njeno je da vuče, da ubode ako se ko ispriječi na putu. Decenijama odgajano kumunističko sljepilo ustupilo je mjesto genocidnom srboslavizmu. Onaj što je k’o fol oplakivao Tita, sad oplakuje Miloševića. Stoga ne treba problematizirati stado, već čobane. Kad se oni promijene, i stado će drukčije misliti.
Grobari bosanstva
SDP je u zadnjih godinu-dvije prekršio sve svoje temeljne principe za koje se zalagao u kampanjama od 1996. do 2000. godine. Tvrdili su da nema koalicije sa nacionalnim strankama, a vlast dijele sa NHI i HSS, u kojima su i bivše ustaše. Bejagi labavo su vezani i za SDS-esesovce u RS. SDP je svoje kampanje zasnivao na tobožnjem poštenju svojih kadrova, a ispostavilo se da su najveći mafijaši današnjice, i najveći tajkunski profiteri, upravo kadrovi SDP-a. Ova partija nema snage da se suoči sa svojim greškama i odgovornostima. U kantonalnim i općinskim organizacijama vlada grobna tišina, jer niko ne smije da otvori dijalog o greškama: taj bi bio odmah pometen. SDP-ovci još ne shvaćaju kakvo su zlo počinili ovoj zemlji. Pristankom da multikulturno vladaju na 24 odsto bh. teritorije betonirali su etnonacionalne sahare u RS i HB. Napose, to su potvrdili i usvajanjem Sarajevskog sporazuma. Pošto SDP nije imao snage da se otarasi svojih mafijaša, naša imovina pojeftino je data u ruke nebosanskog kapitala. Izvorni SDP je bio velika historijska šansa za reafirmaciju bosanske ideje. Dogodilo se suprotno. SDP se izrodio u grobara bosanstva i multikulturalnosti.
Kamiondžijska lingvistika
Izdaja SDP-a zahtjeva temeljitu analizu, sa konkretnim primjerima. Jedan od primjera svakako je bratimljenje sa Miloradom Dodikom, koji je kao socijaldemokratski lider budućnosti ustoličio mirnodopski genocid nad Bošnjacima, kroz oduzimanje imovine i zemljišta, i instaliranje ideje ostanka srpskih izbjeglica. SDP je ostajao vjeran pobratimstvu s ovim Dražom Mihailovićem i kad je on davao izjave da – treba porušiti Ferhadiju ako njena gradnja počne bez građevinske dozvole. Prije dvije godine Dodik je dao ovu izjavu: “Bosanski jezik je vještačka kategorija napravljena za dnevnopolitičke svrhe”. Kamiondžija iz Laktaša zna šta je jezik! Ma ne, on je samo vojnik Memoranduma SANU, koji sprovodi zacrtane ciljeve. To što je Dodik izjavio prije dvije godine, danas je kao ustavnu promjenu usvojila Skupština RS: briše se bosanski, a izmišlja bošnjački jezik. Riječ je o kulturocidu! Jedan narod drugom narodu zabranjuje jezik, i određuje jezik. Pa to nema nigdje! To je postdejtonska Ferhadija, Aladža, Vijećnica…To je dokaz da je srpski genocidni projekat živ, da ne miruje, da sanja dokusurivanje svega bosanskog!
Zločinačka realnost
Lider budućnosti i lingvista Milorad Dodik za novosadski je Dnevnik izjavio da je – “međunarodnoj zajednici jasno da je RS realnost, dok stranke iz FBiH to ne mogu da shvate”. U pravu je. OHR i OSCE su najveća uporišta stabilnosti genocidnog entiteta. Oni su smislili i realizirali specijalne veze RS i Srbije. Oni su otćutali preko hiljadu terorističkih napada na bošnjačke povratnike. Oni su dopustili oduzimanje bošnjačkog zemljišta, od Diviča, do Kopača. Oni su zadržali srpske ekstremiste na vlasti u RS, jer je to garancija jačanja entitetskih, a slabljenja državnih atributa. Dodik govori o realnosti, ali realnost se određuje argumentima sile, a ne silom argumenata. U protivnom bi svi znali da je jedina realnost u BiH nastavak razaranja BiH. Što se tiče RS, nema druge realnosti osim njene zločinačke geneze.
Kome smeta Tihić?
Sve što je trebala biti SDP postala je SDA, sve zašta je optuživana SDA postala je SDP, sve što je SDA trebala činiti od 1992. čini danas, i ova Stranka doživljava neočekivanu bosanskohercegovačku patriotsku reahibilitaciju! Teško je znati koliko je patriotska odlučnost u SDA danas stvar stanja u stranci, a koliko samog predsjednika SDA Sulejmana Tihića, koji je svojim istupima o genocidnosti ustavnih promjena pobrao ogromne simpatije bosanskog biračkog tijela. SDA je mnogo godina, bez ikakve potrebe, bila hladna prema znakovima i pravilima bh. identiteta. Bilo bi logično da se čuvari bh. državnosti vežu za antifašističku tradiciju, za ZAVNOBiH, tim prije što su im suprotstavljene nacističke s&h ideologije; SDA nije imala sluha za uzimanje političkog kapitala. I danas borci iz JOB-a uglavnom odbijaju saradnju sa SUBNOR-om, iako je to više njihov, nego SUBNOR-ov interes. Zar ne vrijedi vezati se za pobjednike iz Drugog svjetskog rata? Ovakvih ilustrativa je mnogo. Čini se da Tihić ima umijeće da pomiri i približi dosadašnje nelogične raspukline. Nekome, eto, to smeta. U žutim državotvornim novinama pojavio se naslov: SDA sprema uklanjanje Sulejmana Tihića. Bila bi to strašna greška.
Generalske generalije
“Ako bosanski građani i njihovi čelnici ustraju fokusiranjem na razlike koje su dovele do posljednjeg rata…” – napisao je, između ostalog, general John Sylvester, zapovjednik SFOR-a, u otvorenom pismu o opasnosti od mina. General, eto, pojma nema! Do rata su dovele beogradska i zagrebačka agresija, a ne razlike u BiH!!! Mi smo stoljećima živjeli u miru i razlike nam nisu smetale. Zbog dejtonskog priznavanja vojno-političkih ciljeva ratnih zločinaca Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, BiH je postala zemlja razlika, a ne jedinstva u razlikama. Dakle, treba ukinuti entitete, regionalizirati i decentralizirati BiH na prirodnim a ne etničkim osnovama, pa će se razlike opet stopiti u prirodno slavensko jedinstvo. General dalje tvrdi da su – “milijuni dolara donirani za razminiranje, ali su ih korumpirani dužnosnici pokrali”. Koji dužnosnici, generale? Zašto ne kažete njihova imena? Da li zato što među njima ima i funkcionera kvislinškog SDP-a?
Hrvatska sedmina
U Mostaru je obilježena deseta godišnjica HVO, a general Baja Sopta se založio za hrvatsku samoupravu. “Hrvatski narod nam je dao mandat da to završimo” – rekao je. Kako? Jedino oružanim, uskočkim, terorističkim putem. Drukčije je nemoguće. Drugo, Hrvati su po popisu iz 1991. činili većinu tek na 16,60 odsto bh. teritorije, a sada se hrvatske šume rasprostiru na 27 odsto bh. teritorije. Time se okončava svaka priča o tzv. hrvatskoj ugroženosti. Sve ostalo je terorizam.
Zapis o vremenu
U Bosni vrijeme protiče brže nego u drugim dijelovima Svijeta. Koliko god da živimo, živjet ćemo kraće. Velika količina dramatičnih događaja istiskuje spokoj življenja, pa nam mjeseci lete k’o lišće ujesen. Zato nam djetinjstva izgledaju beskonačno duga. U tv anketi o povećanoj smrtnosti penzionera u Tuzli jedan je starac rekao: Živi se nekako, ali se ne uživa u životu. Nije mogao reći tačniju stvar za sve nas. Deset godina nam je prošlo brže nego ikome na Svijetu, jer smo u životu preživljavali, a ne uživali. U stalnoj smo, iscrpljujućoj groznici čekanja da se nešto nekud pomakne. Umjesto micanja, stičemo nove količine haosa i zagubljenosti. Tako je to sa bosanskog gledišta. Sa aspekta sprske
i hrvatske hegemonije stvari izgledaju posve drukčije. Njihov cilj se hrani našim iznurivanjem. Što je manje bosnosti, više je Karađorđeva. U Trebinju ili Grudama – vrijeme je vrijeme.
Broj 482, 15. – 22. IV 2002.