Energija ponosa
U našim ojađenim, poniženim, zagubljenim bosanskim životima nikada se nije dogodilo ništa slično kao što je pobjeda Danisa Tanovića. Desetljeće razaranja dotuklo je i sjećanja na nekadašnje znakove ponosa: gotovo da ne vjerujemo da nam se mogla 1984. dogoditi Olimpijada, da nam se 1992. moglo dogoditi međunarodno priznanje… Pod neprestanim udarima bosnomrzitelja pretvorili smo se u sjene sjećanja; tumaramo po ničijoj zemlji, u ničijim životima. Ono praskozorje 25. marta bilo je puno studi, sivila, ničega, i nalikovalo je baš na sve što je od nas preostalo. Bosanke aveti su sjedile pred televizorima i iščekivale neće li se dogoditi čudo; neće li se Duh Bosne uspeti na vrh Planete… Dogodilo se! Probudilo se! Rodilo se, ponovo! Ljudi su plakali se od sreće! …Poslije toliko suza od boli. To nije samo pobjeda Danisa Tanovića, to je energija ponosa koja će se preljevati i saljevati kroz nepregledne rukavce naše budućnosti.
To je Danisova rijeka koja je žednoj Bosni k’o život trebala! Ona će oploditi mnogo više od onoga što se ovog časa može naslutiti. Danis nam je vratio vjeru da – JESMO.
Bosnoljublje
Govoreći o apatičnom stanju bošnjačkog naroda, o odumiranju BiH, banjalučki svjedok genocida i publicista Muharem Krzić je rekao da promjene ne treba očekivati u masovnim ili projektiranim kretanjima. Promjene se, kaže Krzić, najčešće događaju zbog jedne rečenice koja stigne u pravi čas. – Oskar je za moju zemlju, za Bosnu! – rekao je Danis, sa medijskog vrha Planete. Time je uspostavljen novi kriterij koji se zove: Voliti Bosnu. Dosad je stotine naših glasnogovornika išlo obrnutim, provincijalnim, pravcem: Bosna zaslužuje prezir, Bosna je mala za mene, ja sam je prevazišao, sve što valja je izvan Bosne… Danis vjerovatno nikada i ne bi napravio oskarovski film da mu u mentalnoj higijeni nisu pojmovi porijekla poredani bez kompleksa. Voliti Bosnu za njega je prirodna stvar. On je, jednostavno, zdrav čovjek. Naspram stotine bolesnika koji naš duhovni prostor zagađuju prezirom prema Bosni, prema sebi, jer svoju palanačku skučenost nadomiještaju furanjem što na Beograd, što na Zagreb. Danis je u našoj javnosti dosegao onu dimenziju autoriteta koja diktira i uspostavlja standarde. Nakon Danisove poruke, bosnoljublje postaje standard zdravog i kreativnog uma. U pravu je Krzić, ponekad je potrebna jedna rečenica.
Kako je Oskar ugrozio Srbe
Događaji od značaja za zajednički ponos ostaju u ljudskim životima kao okosnice individualnog identiteta. Svako će se od nas cijelog života sjećati gdje je bio, šta je radio, u momentu kad je saznao za Danisovo osvajanje Oskara. Obično se pamte i neki popratni događaji. Recimo, pamtljiva je izjava za FTV nekog mlađahnog Srbina iz Banja Luke koji je rekao da je francuski film Ameli dvaput bolji od Ničije zemlje, ali da su ovdje očito u igri bile i neke druge konotacije. Bezbeli to čitav svijet mrzi Srbe pa je nagradu uzinad dao bh. filmu? Ovaj mladić nije mogao skriti svoj sujetni bijes zbog pobjede bh. filma, kao da su i on i srpstvo time nešto izgubili. Idemo u suštinu… Da se Danis Tanović 1992. zatekao na mostu u Višegradu, u Luci u Brčkom, u Prijedoru, Keratermu, Manjači, itd. – on bi bio zaklan četničkom kamom. Zato jer je musliman. E sad, kao takav, nezaklan, on se usudio da dobije Oskara! Zamislite koliko je ovaj narod izgubio svojih Danisa Tanovića među 200.000 žrtava što ih je pobila četnička kama! Četnici su nam ubili genijalnog Karima Zaimovića, koji bi u narednih pola stoljeća svoga života nedvojbeno ostvario svjetske domete u literaturi i ko zna čemu još. Koliko je tek bezimenih koji su trebali izrasti u naše Danise Tanoviće! Taj banjalučki Srbin zapravo ne može da proguta stvarnost koja svjedoči ne samo da nismo nestali, i da smo opstali, već i da odosmo tamo gdje ni bivša Jugoslavija nikada nije stigla. Mrzovoljni srpski mladić očito ne može razumjeti da je tajna Danisovog uspjeha u ljubavi. Ljubav je moć, a mržnja slabost.
Zastrašujući zaborav
Stara je priča da naše društvo ničim nije zaslužilo Danisov uspjeh. Naspram naše zainteresiranosti za vlastitu sudbinu taman egzistira valjana količina beznađa, propasti, samouništavnosti. U našem društvenom miljeu ne egzistiraju ni minimalni kriteriji koji su potrebni da bi se određivali narodom. Ono što danas još vidimo kao znakove identiteta, već za koju godinu može biti prošlost. Posljednji kriterij koji bi morao opstajati u narodu koji je živ jeste odnos prema sopstvenim žrtvama. To što nas se pljačka i raseljava možda i može biti stvar volje jačih i naše nemoći da se tome odupremo. Ali, to što smo kolektivno zaboravili sve što nam se događalo u tri i po godine genocidne agresije – strava je bez konkurencije. Pa ni pseto ne zaboravi onoga ko ga udari! Mi smo dočekali desetu godišnjicu početka genocidne agresije a da naše društvo prema stradalništvu ima odnos kao prema pomoru pingvina u Sjevernom moru. Prošle su godine a da nemamo nikakvog institucionaliziranog obilježja za genocid. Niko, amabaš niko, nije sastavio organizacioni odbor, sačinio program, okupio ljude, tek toliko da se prisjetimo naših najbližih, naših prijatelja, ubijenih u genocidnoj agresiji. To ne može biti insanski. To može biti samo hajvanski. Stravično je. Sramno je. Ko smo mi, dovraga!
Ignoriranje bh. Države
Da li je premijer RS Mladen Ivanić mogao slučajno zaboraviti da obavijesti bh. Ambasadu u Zagrebu o svome sastanku sa premijerom Račanom i ministrom Piculom? I da li su Račan i Picula slučajno mogli zaboraviti da pozovu ambasadora Dizdarevića na ovaj sastanak? Svi oni su jako dobro znali da ovaj sastanak sam po sebi ima medijsku i političku težinu, jer je diplomatski proturječan. To proturječje nastaje onog časa kad entitetski zvaničnici nastupaju kao šefovi države, bez atributa bh. državnosti, kakav je recimo (ne)prisustvo bh. amabasadora. Kao politički pismeni ljudi, oni su znali što čine. Ignoriranjem bh. ambasadora u Hrvatskoj, Ivanić, Račan i Picula su ignorirali državu Bosnu i Hercegovinu.
Petritsch tužen za genocid
Bosanska stranka je najavila da će podići tužbu za genocid nad bošnjačkim narodom protiv Wolfganga Petritscha, visokog predstavnika u BiH. Tužba će se prevashodno bazirati na Petritschevom prekoračenju ovlasti OHR-a i ignoriranju odluka zakonodavnih vlasti Federacije i Zeničko-dobojskog kantona koje su se suprotstavile prekrajanju općinskih granica u Žepču, kako bi se vještački napravila općina sa hrvatskom većinom. Podsjećanja radi, Skupština ZE-DO kantona je 6. juna 2001. u svojim Zaključcima “ponovo istakla svoje opredjeljenje za protivljenje svakom prekrajanju općinskih granica na etničkom principu”. Dvije sedmice poslije, Parlament Federacije je decidno tražio od Visokog predstavnika da stavi van snage tačku 7. Odluke o integraciji, koja se odnosi na promjenu granica općina Žepče, Maglaj i Zavidovići. “Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH ne prihvata bilo kakvu odluku o promjeni općinskih ili bilo kojih granica na isključivo etničkom principu, jer cijenimo da bi to moglo dovesti do daljnje etničke homogenizacije i podjele Federacije, pa i Bosne i Hercegovine, na istom principu” – kaže se u posljednjem zaključku. Po međunarodnom pravu genocidom se smatra svaki vid prisile na iseljavanje, a Petritscheva Odluka je legalizacijom apartheida u Žepču ozvaničila segregaciju Bošnjaka.
Među našim narodom u inostranstvu ukidanje satelitskog programa državne televizije dočekano je kao drugo progonstvo iz domovine. Kao i svako progonstvo, i ovo je imalo dimenziju bola i tuge. Za desetine hiljada prognaničkih porodica satelitski program je bio nasušna duševna potreba, dokaz da imaju svoju zemlju, san o povratku, život u smislu. Ne postoji opravdanje kojim se može abolirati nanošenje duševne boli našim ljudima. Niti ima opravdanja za kidanje najjače medijske veze koja je na okupu držala i održavala svijest o pripadnosti Bosni. Zdravom logikom je nemoguće pravdati ukidanje satelitskog programa. Ali, bolesnom, antibosanskom, zagrebačko-beogradskom – jeste. Konzumenti ukinutog programa su dominantno Bošnjaci. Dominantno prognanici. Dominantno ljudi koji čeznu za povratkom. Oni su teret za anex sedam, koji je sprovodiv tek kad se ne sprovodi. Te ljude treba odroditi od Bosne, kutarisati, jer bi njihovo bosnoljublje moglo narušiti karađorđevski sklad u podjeli Bosne. Zato ukidanje satelitskog programa treba shvaćati kao još jedan strateški potez u ratu koji protiv Bosne i Bošnjaka nije završen.
Bošnjaci kao objekat tuđih interesa
Osnovno umijeće svake borilačke vještine je predviđanje narednog protivnikovog poteza. Bošnjaci bi se prvo trebali naučiti da i oni i Bosna imaju protivnike. Žedne njihovog uništenja. Ta žeđ se može utoliti jedino nestankom Bošnjaka. Ta žeđ je konstanta. Neprijateljstvo prema Bošnjacima je mobilno, aktivno, svakodnevno. Da bi Bošnjaci opstali, moraju postati svjesni da se protiv njih svakog časa vodi rat: politički, ekonomski, preseljavački. Bošnjaci moraju početi stvarnost razumijevati kao stanje rata. Tada bi razumjeli, recimo, zašto nije uhapšen Radovan Karadžić. Zato što je njegov propagandni zloduh održao genocidno srpstvo na okupu. A dok je tako, Bošnjacima nema mjesta u Republici Srpskoj. Mnoge se pojave u BiH proizvode s ciljem zadržavanja i produbljavanja postojećeg stanja, kako bi se kazalo da je to realnost koja se ne da mijenjati. Zbog tog postojećeg stanja desetine hiljada Bošnjaka je napustilo zemlju. OHR i OSCE su isto tako strateški proizvele HDZ-ovu vlast u tzv. Herceg-Bosni. Cilj je da Bošnjaka svud, gdje god je to moguće, bude što manje, u fizičkom, političkom i ekonomskom smislu. Jer što je manje Bošnjaka, manje je Bosne, a više zapadnog i istočnog kršćanskog casrstva. Ako se želimo boriti za svoje dostojanstvo, onda prvo treba razumjeti da stvarnost nije sve što nam se servira kao svršen čin. Stvarnost se oblikuje, danas ponajviše našom pasivnošću i predanošću da budemo objekat sudbine koju nam kreiraju drugi.
Tržišni provincijalizam
Uvoz stranih proizvoda u BiH je četverostruko veći (7,6 milijardi maraka) nego izvoz domaćih proizvoda (2 milijarde maraka). Ovaj podatak svjedoči ne samo o patriotskoj odrođenosti ekonomskih stratega, koji su potplaćeni da ne štite domaću proizvodnju, već o stanju patriotskog duha u našeg naroda, koji i dalje više voli beogradsko i zagrebačko govno, nego sarajevsku baklavu. Da se ovakva destrukcija ljubavi prema domovini događa u ma kojoj evropskoj državi, sva bi se akademska pamet sjatila da o tome raspravlja. Kod nas je normalno da ne volimo svoje. Osjećamo se važnijim, naprednijim, evropskijim kad kupujemo zagrebački jogurt. Zapravno ne shvaćamo da time potpisujemo svoj provinicijalizam.