U vrjeme vladavine SDA medijski prostor je bio otvoren za dijalog, kritiku, opoziciju… Medijske slobode danas su okovane logikom komunizma.
Ispostavlja se da je projekat tzv. demokratizacije BiH, u koji je međunarodna zajednica uložila desetine miliona maraka, bio namijenjen tek svrgavanju s vlasti SDA i instaliranju marionetske oligarhije SDP-Alijanse. Društveni i politički ambijent je postao boljševička nakaza, jer političke i medijske slobode, ljudska prava, i drugi znakovi otvorenog civilnog društva tonu u pakao rigidnog totalitarizma. OHR-u i OSCE-u je potrebna poslušnička vlast nad Bošnjacima, ma kako da vlada i ma kakva zla da čini. Na medijskoj politici najlakše je prepoznati ove procese.
Sudeći po programskim shemama većine rtv postaja naše se društvo nalazi u stanju takvog rahatluka, da su sve dileme ovog svijeta okončane. Tu i tamo pojave se narodni funkcioneri da javnosti saopće rezultate napretka. Izgladnjela i zagubljena javnost blehne u te demagoške hapice, ne razumijevajući otkud tolika razlika između svemirskih riječi i podzemne stvarnosti.
Boljševički vlasnici demokratije
Stvarnost nam je kataklizmatska, u demokratskom, ekonomskom i moralnom značenju. Ovo društvo se u vrijeme dominacije SDA nije nalazilo na takvom stupnju neslobode i razvrata. U vrijeme bivše vlasti zastoličio se jak front opozicione borbe. Višegodišnjim medijskim i političkim udarcima srušena je SDA, u nadi da će buduća vlast svojim primjerom opravdati predizborne argumente.
Na žalost! Dobili smo vlast SDP-Alijanse koja nije etnonacionalna, ali je po mafijaškim karakteristikama nadmašila sve što je SDA i u malom mozgu bila. Kao primitivna, kriminalna, siledžijska, ta vlast SDP-Alijanse je preuzela metode vladavine iz najcrnjeg komunističkog karavakta. Samim tim što je promovirana kao vlast bez alternative, koja kao jedina ispravna ima bezrezervnu podršku presudnog međunarodnog faktora, SDP-Alijansa je shvatila da može činiti što joj je volja. Mogu narodu derati kožu na svakom koraku, bagatelno otkupljivati tvornice i poslovne prostore pod imenima svojih tetaka; mogu instrumentalizirati policiju i pravosuđe (Opozicionari su građani drugog reda!); mogu štititi kadrove SDA, jer time kupuju šutnju opozicije o svojim pljačkama; mogu vršiti brutalne odmazde prema dobronamjernim kritičarima i političkim neistomišljenicima – ali, niko im ne može ništa. Zaštićeni su k’o međedi u ZOO vrtu. Oni su ekskluzivni vlasnici demokratije, baš kao što je SDA raspolagala bošnjaštvom, a Staljin socijalizmom. Riječ je o obmani, od koje treba liječiti naš društveni i politički krvotok.
Mediji u klancu sluganstva
Trebala bi postojati dva naporedna procesa liječenja: prvi, kontinuirana kritika vlasti, ne zato što SDP-Alijansu ašićare ne volimo, već zato što nijedna vlast nije dovoljno dobra da bi živjela bez kritike; drugi, izgradnja i forsiranje alternative SDP-Alijansi, tek iz razloga da ova vlast ne bi živjela u uvjerenju da je nezamjenjiva.
Naspram ovih logičnih uslova za demokratsku vitalnost naše zajednice, mi imamo procese rigidnog odumiranja slobode mišljenja. Cjelokupna nevladina inicijativa, koja je odigrala značajnu ulogu u rušenju bivše vlasti, danas se pretvorila u karikaturalne filijale SDP-Alijanse. Medijski prostor koji je, pod finansijskim i političkim patronatom stranaca, bio i te kako otvoren za kritiku vlasti, danas je postao orvelovizija, boljševizirani parlafon koji služi za reklamiranje režima SDP-Alijanse. Time je kritička inicijativa svedena na uzaludnost pokušaja, jer stidljivo egzistira tek u nekoliko sarajevskih pisanih medija. Uglavnom su sve radio i tv postaje zaglibljene u klanac sluganstva stranim i domaćim vlastima. Pa i time što se nalaze na budžetskom spisku vlasti koje daju ogromne pare za hvalospjeve o sebi, i koje će te iste pare uskratiti ukoliko se ma koja od potplaćenih radio i tv postaja usudi da ih makar i dobronamjerno kritikuje.
Dakle, na koji se način danas ogledaju medijske slobode na radio i tv postajama? Tako što se prenose informativne emisije Slobodne Evrope ili Glasa Amerike? Tako što se u Dnevnicima i Vijestima prenose zaključci sa sjednica Vlade? Tako što su emisije sa gostima u studiju ili zakupljene od vlasti, ili u njima gostuju podobnjaci koji ništa neće ustalasati? Zar je baš sve toliko potaman da ne postoji tema oko koje imamo različita mišljenja, a koja bi kao suprotstavljena trebalo predstaviti javnosti? Zar je baš sve toliko čestito i javno da se nema šta sporno, nečasno i protuzakonito otkriti ili raspraviti?
Ideologija autocenzure
Urednička politika klizanja nizdlaku stranim i domaćim vlastima doprinosi atrofiji svijesti o demokratskim pravima u najširim slojevima. Dirigirane informacije, garnirane sa jeftinim sapunicama i još jeftinijim folk-emisijama, proizvode kritičnu masu građana koje ne zanima njihovo učešće u oblikovanju stvarnosti. Demokratska svijest nije konstanta, ona se formira, a od medijske otvorenosti ovisi njen aktivitet ili pasivitet. Ovdašnji mediji uopće ne podstiču građansko pravo na propitivanje određenih pojava. U programskim sadržajima ovdašnjih postaja ne postoje emisije koje istražuju tabu-teme: kriminal i korupciju u vlasti, tržište narkoticima i bijelim robljem, dvojne aršine OHR-a i OSCE-a, i sl. Tretman informativno-političkih sadržaja je jednosmijeran, baš kao u današnjoj Kini, ili jučerašnjoj Albaniji. Vlast SDP-Alijanse na različite načine pod kontrolom drži plasman i tretman informacija. Strah od finansijskih ili kadrovskih sankcija nagoni direktore i urednike na autocenzuru, zbog čega su iz programa izopćeni svi vidovi istraživačkog novinarstva, ili novinarstva koje bi tragalo za sukobom mišljenja o bitnim pitanjima. Našim postajama dominira reproduktivno novinarstvo, koje se svodi na robotiku saopćavanja stavova vladajuće opcije.
Cilj ovog teksta nije da predstavi mnogobrojne teme koje nas razaraju, a oko kojih bi bilo normalno da se u medijima vodi debata. Pa i da smo uistinu ekonomski i politički stabilno društvo, nenormalno je da medijski prostor bude zatvoren za dijalog i oprečna mišljenja. Ni najrazvijenije zemlje na Svijetu ne dopuštaju si takav luksuz da se odreknu kritičkog dijaloga o onome što bi moglo biti bolje. Mi smo najnerazvijeniji u Evropi, uz to smo u grotlu kriminala i korupcije, sa tendencijom da nam bude još gore, imamo buljuk usijanih pitanja koja vape za traženjem odgovora, ali naši se mediji ponašaju kao da smo na zelenoj grani. Valjda se i palanački misli da bi se otvaranjem kritičnih pitanja puhalo u jedra galopirajućoj kataklizmi. …Kao da će obmana zaliječiti turobnu realnost.
Ovo društvo neće izići iz krize sve dok ne počne slobodno i otvoreno govoriti o svim svojim bolestima!
Broj 473, 11. – 18. II 2002.