Kukumakanje (n)ove vlasti
Otkad su se pojavile napukline u Alijansi, SDP je pokrenuo seriju stranačkih tribina po općinama sa bošnjačkom većinom. Jakako, a gdje bi drugo. U Zenici je održan demagoški šou funkcionera SDP-a. Lagumdžija je izvalio takvu frazeološku olupinu da to graniči sa najvitalnijim komunističkim vremenima: “BiH ima političke snage koje se mogu uspješno nositi sa svim problemima. Te snage su okupljene oko Alijanse za promjene”. Lider SDP-a očito o svojoj pameti ima toliko visoko mišljenje da smatra kako smo svi mi debili kojima se mogu poturati ovakve nebuloze. Lakše bi povjerovali da djecu donose rode, nego da u BiH postoje uspješne političke snage. Definitivno je jasno da između tripartitne koalicije nacionalnih stranaka iz 1990., i ovog čimbura u demokratskoj ambalaži – nema nikakve razlike. Jedino, krajevima sa bošnjačkom većinom više ne vlada SDA, već SDP-Alijansa. Dok traje apartheidsko betoniranje okupiranih 76% teritorija, ovdje se na štetu Bošnjaka sprovode imovinski i pljačkaški zakoni. U odnosu na vladavinu SDA, ekonomska i socijalna slika poprima razmjere kataklizme. Tuzlanski kanton je očit primjer. I sa stanovišta demokratskih prava i sloboda, SDP nas je doveo u stanje nezaštićenosti pred ideologiziranim policijskim i pravosudnim aparatom. Danas mogu da vas prisluškuju, da javno obznane vašu privatnost, da vas optuže bez dokaza, a kada pred tim kriminalnim činom zatražite zaštitu policije i pravosuđa – naiđete na potpunu šutnju. Tako je to u totalitarnim režimima! Represivne mjere policijske države štite nenarodnu vlast od kritike ili promjene. Posve je primjereno našem zatvorenom i neslobodnom društvu što je Lagumdžija na ovoj tribini za teško stanje optužio prethodnu vlast. Neće valjda sebe optuživati! Ali, otkud nam teško stanje kad imamo političke snage koje se uspješno nose sa svim problemima? Haman se uspješnost mjeri prebacivanjem svoje odgovornosti na prethodnu vlast. Ćorav pokušaj, jer je prethodna vlast ekonomski bolje stajala od ove što je, k’o biva, za promjene. To što SDP našu budućnost gradi na optuživanju prethodne vlasti, najbolji je dokaz nesposobnosti, nemoći i zagubljenosti (n)ove vlasti. Treba nam vlast koja će raditi, a ne kukumakati.
Brkata demokratija
Usporedbom programa Hrvatske televizije i ovdašnjih tv kuća dala bi se uočiti ogromna razlika između zastupljenosti dijaloških i polemičkih emisija. Na našim televizijama uglavnom nema mjesta za opozicione političare. Kao u vrijeme Tita i Partije, na tv-u se prikazuje samo i jedino vlast. Gdje god okreneš, slikaju se Lagumdžija, Behmen, Filipović… Mora da nam je toliko dobro da neovisne tv kuće ne smatraju za potrebno da vlastima suprotstave opoziciono mišljenje. I da nam je dobro, košto nije, bilo bi nenormalno imperativ stalnog demokratskog dijaloga i propitivanja stvarnosti svoditi na monolog. Samo Bog ima pravo na monolog. A pošto smo mi jedno bezbožničko, enverhodžinsko društvo, ovdje vlastodršci dobijaju funkciju, tobejarabi, bogova. No, nije tako vazda bilo. Dok nije srušena SDA, stranci su forsirali polemičke tv emisije. Opozicije je bilo na svakom kanalu. Prenošene su pressice i saopćenja za javnost. Danas se samo objavljuju stranački stavovi SDP-a, kao i izjave njihovih funkcionera. Sudeći po ovom medijskom zaokretu, alternativa SDP-u ne postoji. Gratis im je dato da budu vječna i neprikosnovena vlast. To što stvarnost vrvi od kriminala u SDP-u, od ekonomske, socijalne i bezbjednosne propasti, što je stotine tema koje zavređuju javni dijalog, kako bi se u kritičkom promišljanju došlo do najboljih rješenja – ne znači ništa. Oni su najljepši, najpametniji, najbrkatiji, kao što je to i drug Staljin bio. Treba se boriti protiv svakoga ko sebi umisli da je nezamjenjljiv.
Kooperativne batine
Ono što su činili komunisti za 45 godina jednoumne vladavine ne bi trebalo biti alibi za ponašanje nacionalnih stranaka. Niti bi ponašanje nacionalnih stranaka trebalo biti alibi za vlast Alijanse. Da se onako žestoko pisalo protiv Tita i SKJ, kao što se pisalo protiv Alije i SDA, mnogi bi tada skončali na Golom otoku. Skončavali su i bez dokaza o kontrarevolucionarnom djelovanju. Vlast SDA je, pogotovo u toku agresije, izgradila udbaške mehanizme kojima se mogla obračunati sa svojim protivnicima. U odnosu na razmjere bošnjačke traume, pravo je čudo da se nisu događali drastičniji oblici napada na slobodu mišljenja. Sporadična verbalna ćuškanja neistomišljenika tek su bila ilustracija da SDA još nije zrela da bude stranka demokratske akcije. Ali, u odnosu na vladavinu SDP-a, SDA je prof. dr demokratskih prava i sloboda! Pod kapom SDP-a već mjesecima traje inkvizicijska pomama prema ljudima koji drukčije misle, ili vjeruju. Zbog stranačkog opredjeljenja, otpuštene su i ponižene stotine državnih službenika. Prema nekim izvorima, u Sarajevu se ovaj broj približio hiljadi. Vi danas kao pobožan musliman ne možete biti u vlasti SDP-a. Kao pobožan katolik, možete, to je poželjno i multikulturno. Zreli su uvjeti da se osnuje centar za prikupljanje dokaza o umiješanosti SDP-a u drastična kršenja političkih prava i sloboda. Obaveza je to prema odgajanju demokratije. No, to u Bosni, a pogotovo u Bošnjaka, nema ko učiniti. Mi smo isprepadan i servilan narod. I kad nas mlate, mi se trudimo da budemo kooperativni.
Istiskivanje istine o agresiji na BiH
U beogradskom Vremenu izlazi feljton o slomu Vojske Jugoslavije. U okviru feljtona objavljen je i intervju sa đeneralom Milutinom Kukanjcem, ondašnjim komandantom druge armijske oblasti. Sjećamo se ove štalske njuške iz vremena naše spoznaje da se JNA izrodila u četničku i fašističku vojsku. Na pitanje o naoružavanju Srba i rasporedu artiljerijskih oruđa oko Sarajeva, đeneral kaže: “Da li smo naoružavali Srbe ili ne, tu dileme nema. Nismo ih naoružavali. Mi smo ih branili pošto su oni tamo bili napadnuti”. Eto, to je konstrukcija na kojoj se gradi srpska spoznaja o ratu u BiH. Nema istine. Nema logike. Istinoljubljem je lahko utvrditi da bošnjačke žrtve čine preko 90 odsto svih bh. žrtava, što kazuje ko je bio žrtva, a ko agresor. Logikom je lahko dokazati da je taj đeneral Kukanjac glup k’o panj, jer negira manje bitnu stvar o naoružavanju Srba, a potvrđuje najbitniju stvar – da je JNA učestvovala u agresiji na BiH. Nemoguće je iskopati ijedan dokaz da su Srbi u BiH bili napadnuti. Gdje? Kad? Kako? S druge strane, stotine su dokaza o napadu četničke JNA na goloruke bošnjačke i hrvatske civile. Protiv ovih patoloških laži, čiji je cilj da upornim ponavljanjem postanu istina, jedino se može boriti stalnim i upornim ponavljanjem istine o agresiji na BiH. Ali, mi na tom planu amabaš ništa ne radimo. Mislimo da je istina ono što mi mislimo da je istina. Istina je ono što je jače od laži. Bosanska istina je trenutno slabija od srpske laži, i otud ta laž sve češće zvuči kao istina, a istina kao laž.
Prženje muslimana
Izbjeglica iz Zavidovića Šaban Mujagić (36) usred Beograda je pečen na ražnju, od čega je zadobio opekotine opasne po život. Njega su presrela, premlatila i na vatru stavila trojica pripadnika nebeskog naroda, koji su ovim zločinom dali svoj doprinos uzaludnom pokušaju čišćenja srpske krvi od turskog naslijeđa. Da je riječ o pukom morbidnom nasilništvu, na vatri bi se prije našao pravoslavac, nego musliman, samim tim što u Beogradu ima Srba na svakom ćošku. Riječ je o tipičnom nacističkom iživljavanju, u kome je ljudsko biće, zbog svoje vjerske pripadnosti, upotrebljeno kao doping za patriotizam. Lica koja su ovog muslimana držala nad vatrom sigurno smatraju da su učinila veliku stvar za srpstvo. Jer, srpstvo se aktivno odgaja na mučenju muslimana. Što morbidnije, okrutnije, bolesnije – tim bolje. Srpstvo je ubogo zbog svoje samokažnjenosti da svoju sadašnjost i budućnost dibidus gradi na suludom pokušaju dobijanja izgubljenog Kosovskog boja iz 1389. godine. Poniženje od 500 godina turske vladavine određuje genetski kod srpskog patriotizma, u šizofrernim nastojanjima da se prošlost izmijeni. Ne može! Otud sva ova očajnička tlačenja južnoslavenskih muslimana, otud genocid i uživanje u rezultatima zločina. Kritična masa srpskog naroda se ponosi onim što civilizacija smatra dnom prljavštine i bezumlja. Za njih nema ničeg bolesnog u prženju muslimana na beogradskoj vatri. Ako se i moraju zbog svijeta očitovati protiv takvih užasa, u dubini duše su sretni što se nastavljaju pradedovski zaveti i običaji. Jednostavno, na ubijanju muslimana zasnivaju se srpska kultura i tradicija.
Da nije Bošnjaka, ne bi bilo terora
Hambarine kod Prijedora opet su na stranicama crne hronike. Nedavno smo pisali o terorističkom bombaškom napadu na kuću povratnika Vahida Imširovića. U Vahidovoj kući bile su i njegove dvije kćeri, Samira (10) i Sabina (12). Prije neki dan u Hambarinama je ubijen povratnik Ibrahim Ramolić. Srpski sud konstitutivnih bh. naroda u Prijedoru pokrenuo je istragu. Za početak je ustanovljeno da je riječ o ubistvu. Srpsko pravosuđe u Krajini se specijaliziralo da za ubistva bošnjačkih povratnika optužuje same žrtve, kao onomad kad smo saznali da su dvoje bošnjačkih povratnika sami sebe preklali. Pošto niko ne reagira na terorističku postdejtonsku agresiju na Bošnjake, stvarnost se usložnjava. Nisu ubijeni Vahid Imširović i njegove kćeri, ali je ubijen Ibrahim Ramolić. Pošto šutimo, kao da se sve ovo događa drugima, a ne nama, agresija će se nastaviti, poletnije i sigurnije, ka konačnom cilju. Zlatko Lagumdžija je u pravu kad kaže da se njegova vlast uspješno nosi sa svim problemima. Pošto SDP nikada ne osuđuje terorističke napade na Bošnjake, očito je da je bošnjački narod jedini problem u BiH. Jer da nas nema, ne bi nas trebalo ubijati. Ne bi bilo bombi, paljevina, nestabilnosti. I kao žrtve terorizma, krivi smo za terorizam.
Petritscheve kristalne noći
Blagodareći odluci Wolfganga Petritscha o etničkom prekrajanju općinskih granica Žepča, Maglaja i Zavidovića, kako bi se od Žepča napravila općina sa hrvatskom većinom – Žepče postaje prvi bosanski Bejrut! Prije nego je Petritsch donio ovu skandaloznu odluku, baziranu na genocidnom etničkom inžinjeringu, Žepče je bilo miran grad. Bošnjaci su se gotovo stoprocentno vratili svojim kućama, nije bilo premlaćivanja, eksplozija bombi… Odmah nakon Petritscheve odluke, kojom je Hrvatima transparentno potvrđeno da se apartheid i ekstremizam isplate, u Žepču je eskaliralo nasilje. To što je OHR potvrdio da je Žepče hrvatski, a ne i bošnjački grad, preporodilo je taman utihlu ambiciju za potpunim pohrvaćenjem žepačke općine. Odmah nakon Petritschevog habera premlaćena su bošnjačka djeca. Hrvati su se okuražili i da masovno prosvjeduju protiv legaliteta pravosuđa ZE-DO kantona, u slučaju suđenja Hrvatima osumnjičenim za zločine u Žepču. Potom su teroristički, bombom i vatrenim oružjem, napadnuta prva dva čovjeka žepačke Policije, Marko Marjanović i Suad Dizdarević. Događaji prestižu novine. Polupani su izlozi na birou Narcisa Drocića, baš kao što su Nijemci razvaljivali jevrejske radnje u Kristalnoj noći, kada je otpočeo prvi evropski holokaust. Znaju li oni što su nam poslali Wolfganga Petritscha da je njihov namještenik odgovoran za ovu eskalaciju nacističkog nasilja?
Broj 460, 12. – 19. XI 2001.