Na zgradi Medžlisa u Banjoj Luci osvanuo je asortiman četničkih parola. Istog dana na mezaristanu Gazanferije džamije napadnuti su ljudi koji su iskopavali raku. Kamenovana su i dva preostala turbeta. Sutradan su izvršeni napadi na povratnike u Janji i Zvorniku. Na istoj stranici novina koje su donijele ovu vijest, vječiti srpski vojni komentator Miroslav Lazanski objašnjava da se – “u BiH nalaze surove vehabije”, koje su bajagi strah i trepet za međunarodne snage. Niko dosad nije prijavio da su “vehabije” oskrnavile ijedan vjerski objekat ili da su napali ijednog kršćanskog vjernika. Da je bogdom “neovisno novinarstvo” ispisalo toliko stranica o napadima na muslimanske vjernike, koliko je, bez povoda, ispisano o islamskom fundamentalizmu u BiH. Jasna je namjera srpske propagande da islamski terorizam pronađe u BiH, ali je nejasno otkud se to naši uhljupi konektiraju na (n)ovu beogradsku podvalu. Terorizam je očita i opipljiva stvar, samo je pitanje ko je plaćen da ga (ne) vidi, a ko da ga izmisli. Serija nacističkih i krstaških napada na sve islamsko u Banjoj Luci nepobitno svjedoči o organiziranom, valjda pravoslavnom, terorizmu. A to što neko u Bosni šiša kosu, pušta bradu i nosi kraće pantole – nije dokaz nizašta. Kako bi to vanjski izgled mogao dokazivati “surovost”? Ili, pak, danas svaka ahmedija označava Bin Ladenove sljedbenike? Krajnje je vrijeme da “neovisni” u BiH naprave uporednu analizu – koliko je zla prema muslimanima počinjeno od krstaškog terorizma, a koliko je zla prema kršćanima počinjeno, ako je uopće počinjeno, od islamskog terorizma? Nigdje kao u Bosni nije toliko očit krstaški terorizam, koji je aboliran samim tim što nije islamski.
„Ljiljan“, br. 454, 1. X 2001.
21.11.2024.