Ljiljan

Bošnjačka prava u industriji križeva

Kako se može čuti u diplomatskim kuloarima, Evropa kao najjeftinije rješenje bh. žarišta vidi uklanjanje bošnjačkog ekonomskog, političkog i vojnog faktora. Multikulturu niko ne spominje, Ta supstanca bh. bića danas je samo ambalaža kojom se lahkovjernim i nostalgičnim Bošnjacima mažu oči… Da ne vide vlastitu smrt.

Zašto bi vjerovali da je međunarodna politika u BiH odana demokratskim i humanističkim principima? Jedno je naša ranjena čežnja da vjerujemo u civilizacijsku pismenost OHR-a i OSCE-a, a sasma je drugo otrežnjujuća realnost. Za pet i po postdejtonskih godina samo se dva odsto Bošnjaka vratilo u Republiku Srpsku, a približan procenat važi i za prostore jošte vitalne “Herceg-Bosne”; umjesto da se vrate svojim kućama, na desetine hiljada prognanika je ekskluzivno dobilo useljeničke vize za prekookeanske zemlje. Ne čini li Vam se da međunarodno održavanje apartheida u BiH ima vrlo jasan cilj: beskućnićkim i socijalnim tlačenjem prisiliti bošnjački narod na preseljeništvo iz BiH, i time obezbjediti da BiH postane, kako odveć piše u jednoj zapadnoj enciklopediji – “srpsko-hrvatska republika”. Tada se ova zemlja može zvati kako god ko hoće. Medijsko ogađivanje bosanske baštine, ismijavanje bh. patriotizma, sataniziranje islamskog bića, te progon bošnjački gordih intelektualaca, s ciljem njihovog individualnog sloma – omogućava apatičnu tišinu u kojoj nestaju naše posljednje šanse.
Kako se može čuti u diplomatskim kuloarima, Evropa kao najjeftinije rješenje bh. žarišta vidi uklanjanje bošnjačkog ekonomskog, političkog i vojnog faktora. Multikulturu niko ne pominje. Ta supstanca bh. bića danas je samo ambalaža kojom se lakovjernim i nostalgičnim Bošnjacima mažu oči. …Da ne vide vlastitu smrt.

Licifer u domaćoj radinosti
Uspavana i obmanuta bosanska stvarnost bježi od realnosti, kao hasta od od bolnog pokreta. A u realnosti je lijek. Pokušaji otvaranja zagubljenih očiju gube se u priglupim palanačkim konfliktima, animozitetima, nezrelostima, svojstvenim mahalskim poglavicama koji nisu sviještili da njihov individualni boljitak ovisi od kolektivne bitnosti, koja se gradi sudjelovanjem u stvarnosti, a ne voždovskim presijecanjem vrpce. Zato, ovakvi razbucani, dosad nismo sagledali nikakve razlike i avetinjske sličnosti između međunarodne politike u BiH za vrijeme i poslije agresije na BiH. Nismo razumjeli da je to onaj isti diplomatski valjak koji je tri i po godine krčio politički put genocidnom ubijanju civila u BiH, s ciljem kriminalnog prisiljavanja tzv. bosanske strane da prihvati rezultate genocida; da to čini i danas, dok zatiranjem Bošnjaka zatire mogućnost revitalizacije bh. multietničke zajednice. Shvaćanje neprijateljske prirode međunarodne politike u BiH otvara mogućnost zauzimanja kritičkog stava spram domaćih intelektualnih potencijala koji su se stavili u luciferovsku službu ubijanja vlastite zemlje. Bulumenta plaćenićkih medija i kojekakvih nevladinih organizacija pjevaju u slavu sopstvenog beščašća, dok ore himne o demokratskim promjenama i uspjesima OHR-a i OSCE-a.

Izmišljanje vještica
Pogledajmo samo kako je tiho i obnevidjelo prošao prvi pokušaj Petritscha & comp. da nam se nametne Prijedlog izbornog zakona (PIZ) po kome bismo definitvno postali država bez smisla postojanja. Čak šta više, okupatorski listovi su danima objavljivali komentatorske žalopojke što nećemo ući u Vijeće Evrope, jer smo, kao, toliko neevropski i primitivni da odbijamo takvu blagodet. Možeš misliti, Petritsch rekao da je PIZ dobar, a neko se usudio da misli drukčije. Pa valjda je Petritsch otud, iz te Evrope, i on zna šta je dobro, ko smo mi da mislimo svojom glavom; i eto nam ga sad, nema nam ulaska u Vijeće Evrope. Hvala Bogu da je ostao tračak nepometene bosanske pameti pa da odbije harakiri nad državnim smislom BiH. Tih su dana one travestitske novine u rubrici «Ličnost dana» objavile hagiografiju o Božidaru Matiću, ističući njegovu ostavku kao moralni čin najviših dometa. Niko da se zapita o kakvoj se to logici i moralu radi kad bh. premijer ostavkom protestvuje zbog zaštite države koju vodi; analogno, Matić ne bi podnio ostavku da je PIZ-om dokrajčena dejtonska disolucija BiH. Jedan je bio Gorbačov. Jedan je i SDP; njihove se multikulturne perjanice ubiše da odrade za beogradske i zagrebačke interese. Njihovi Bošnjaci odveć su tema za izučavanje.
Bulumenta plaćenićkih medija i profiterskih (ne)vladinih organizacija godinama nam soli pamet o demokratiji i civilnom društvu. Izmišljaju ekstremističke vještice ovdje gdje su sve crkve na broju, i gdje svaki insan živi u bosanskoj jednakopravnosti. Pa čak i nakon što su Bošnjaci prvi izabrali tzv. multietničku vlast, kao jedini problem stabilnosti BiH ispostavljaju se Ajvatovice, Ferhadije, Hasanaginice… Zašto? Pa zato što nam treba glavu okrenuti od temeljnih izvorišta nacionalizma i apartheida, zbog kojih se produžava i produbljuje samrtna agonija BiH.

Ranjene sjene nostalgičnih sjećanja
Genocidna realnost u BiH može se uočiti na svakom koraku. Gdje god da spustimo oko zatičemo bošnjačku bol, poniženost, potlačenost, izgubljenost… Socijalna bijeda ovdje je projicirana, kao i administrativni stampedo kojim se deložiraju Bošnjaci, a da nemaju šanse za održiv i siguran povratak svojim kućama. Fudbalski as Blaž Slišković u intervjuu “Feralu” neopterećeno otkriva da postoji ogromna razlika između životnog standarda u zapadnom i u istočnom Mostaru. U istočnom vladaju bijeda, tuga i beznađe. “Zapadni” je i u Republici Srpskoj. …Gdje god traje ovo slobodno nacističko iživljavanje nad bošnjačkim narodom. I nad Bosnom, jakako.
Demokratska i humanistička katastrofa u općinama Stolac i Žepče, čijoj višegodišnjoj ustaškoj okupaciji kumuju OHR i OSCE – nameće se kao paradigma svega što nam se događa i što bismo trebali razumijevati kao dijagnozu svoga stanja i opkoljenja. Fragmenti iz stolačke i žepljačke stvarnosti odslikavaju sve što bi trebali znati o sebi i o njima…
U Stocu je prije ustaškog genocida živjelo 44 % Bošnjaka, 33 % Hrvata i 22% Srba. U Žepču je živjelo 47% Bošnjaka, 40% Hrvata i 10% Srba; u samom gradu Žepču živjelo je preko 70% Bošnjaka, sa 90% gruntovnog vlasništva. I u jednom i u drugom nekada većinski bošnjačkom mjestu danas stoluje pavelićevski apartheid, u kome su bošnjački povratnici bukvalno građani drugog reda, obespravljeni, prestrašeni, ekonomski i socijalno izgubljeni; kao izranjavane sjene nostalgičnih sjećanja tumaraju po rođenom gradu, jer ih manje boli biti ubog u rođenoj avliji, nego biti insan bez avlije. U ova dva grada postoje njemačka i jevrejska djeca, koja idu u različite škole; i u Stocu i u Žepču učenici putuju van čistog grada, da svojim obrazovanjem ne opogane nacističku čistotu; od 40 prostorija u osnovnoj školi u Stocu, četiri su velikodušno date nehrvatskoj djeci, kojoj nije ni dopušten upis u stolačku školu pa se vode kao učenici Osnovne škole u Mostaru; oko 150 bošnjačkih srednjoškolaca svakodnevno putuje u Mostar, jer im je u rođenom gradu zabranjeno školovanje; u Stocu i Žepču postoje javna mjesta za nadnaciju, za nadljude, i ne postoje nikakva mjesta za one koji nisu ljudi, jer su muslimani; tamo je muslimanu privilegija hodati cestom, a da ne bude prebijen, kud bi više: tamo postoje ljudski organizmi kojima je garantirana zdravstvena zaštita i oni koji su samo slučajno ljudski organizmi, jer su muslimani, pa mogu crkavat k’o hajvani; tamo pravo na rad ostvaruju samo Hrvati; hrvatska je i privatizacija što nekadašnje zajedničke, što bošnjačke otete imovine; tamo Bošnjaci žive poput pacova, u kanalizaciji stvarnosti, a to je isto kao da ih i nema; samo oni, prepušteni i ostavljeni, znaju kakva je to nesnosna bol.

Sramotna arheologija
Hrvati se ne stide svoje civilizacijske sramote. Kakva bolan tisućljetna kultura i srednjeevropski krug kad hrvatsko biće, uz pomoć kardinala i biskupa, skončava u nacističkom izmetu zla, primitivizma i seljakluka! Ko biva, oni nešto stoluju. Stoluju, jah, ali nad porušenim stolačkim džamijama, nad spaljenom Begovinom, nad sravnjenom Tepom, u hladovini industrije križeva koja je sazdana od pljačke, mučenja i ubijanja miroljubivih bošnjačkih civila. Normalan čovjek se ne bi usudio podići glavu od stida i sramote. A oni stoluju! Ponosni što su nad zgarištima komšijskih duša izgradili taj hitleroidni duhovni i moralni smrad.
U dogledno smo vrijeme trebali obilježiti pola milenijuma postojanja Careve džamije u Stocu. Civilizacija k’o zjenicu oka čuva spomenike kulture koji zaokružuju pet stoljeća života. Stolni Hrvati su pak nadrasli te zaostale oblike kulturalnosti. Oni tragaju za starijim i ljepšim. Kao i kamionidžija Božidar Vučurević. Kao i administracija kamom posrbljene Banja Luke koja je u opiranju da dadne urbanističku suglasnost za Ferhadiju izmislila da se ispod džamije nekada nalazio još stariji spomenik sakralne arhitekture. Tako su i ovi ustaški uhljupi smislili «arheološka iskapanja» ne bi li pod temeljima srušene Careve džamije pronašli prašinu još starije katoličke crkve. Civilizacija bi i jednim i drugim morala biti zahvalna, jer da nisu porušene Careva džamija i Ferhadija nikada ne bi naučila povijest. Šta li je Stari most tražio u Neretvi? Mora da je i tu bila nekakva crkva.
Sve što se događa u Stocu, gdje oko 1000 povratničkih bošnjačkih porodica živi sopstvenu smrt, bezdušnošću je aminovala međunarodna administracije u BiH, koja blagonaklono tetoši lokalne ustaške manijake. Beščašće međunarodne politike u BiH, kojom se podržava višegodišnje nadređivanje ustaških interesa ljudskim pravima – ekspresivni razvrat doživljava u Žepču. Kao da je riječ o samom Anti Paveliću, OHR i OSCE su se stavili u službu pohrvaćenja općine sa većinskim bošnjačkim stanovništvom.

Legalizacija genocida
Kao što je zaboravljeno, tokom agresije HVO je iz Žepča, te sa dijelova općina Maglaj i Zavidovići, prognao bošnjačko stanovništvo. Bošnjaci su se tu i tamo vratili, ali ovaj okupirani dio BiH svih ovih godina živi u paradržavnoj strukturi “Herceg-Bosne”. Život bošnjačkih povratnika u Stocu preslikan je u Žepču.
Umjesto da se pod prijetnjom i sprovedbom sankcija insistira na uključivanju Općine Žepče u administrativni sistem Zeničko-dobojskog kantona, kao i da se dostupnim mjerama anuliraju svekoliki rezultati genocida nad Bošnjacima Žepča – OHR 6. oktobra 2000. donosi tzv. privremenu odluku o mijenjanju granica općina Žepče, Zavidovići i Maglaj, tako što se od općine Žepče s bošnjačkom većinom vještački pravi općina s hrvatskom većinom. Prema odluci OHR-a općini Žepče se priključuje deset maglajskih i osam zavidovićkih sela. Nakon što je uzeo šaku, HDZ je poletio i za rukom, pa sad potražuje još pet maglajskih sela. Bošnjaci bi, jel, trebali biti smireni OHR-ovim naputkom da se genocidom pohrvaćeno Žepče uključi u sistem ZE-DO kantona. Do danas jedino funkcionira teritorijalni “herceg-bosanski” aspekt OHR-ovog ustaškog inžinjeringa. Kako se moglo i pretpostaviti, “integracija dviju paralelnih administracija”, “ukidanje institucije bivše Hrvatske Republike Herceg-Bosne” i “integracija u zakonske okvire ZE-DO kantona” – ostali su mrtvo slovo na papiru. Kako i ne bi, jer je inkompatibilno podržavati etnički inžinjering, inspiriran genocidom HVO-a nad Bošnjacima, a istodobno tražiti ukidanje tog time legaliziranog sistema.

Petritsch ignorira zakonodavnu vlast
U aparatu koji je međunarodna zajednica uspostavila u BiH odstranjena je mogućnost prigovora, dijaloga, rasprave, a time je u srži sasječen duh demokratije i humanosti. Ogromna i neprikosnovena Petritscheva moć odriče mogućnost drukčijeg, i boljeg. Zalud nam što uočavamo da je Petritscheva Odluka o integraciji općine Žepče doživjela fijasko i da njen administrativni dio okupirano “herceg-bosansko” Žepče ne benda ni za suhu šljivu; zalud nam i što znamo da je Petritsch imao ovlasti i obaveze da represivnim mjerama nametne ono što je sam odlučio 6. oktobra prošle godine. U nakani da sačuva i legalizira rezultate genocida nad Bošnjacima u Žepču, Petritsch se ne libi ni da potpuno ignorira Odluke Skupštine ZE-DO kantona i Zatupničkog doma Parlamenta Federacije. Njega ne zanima šta to narodni poslanici odlučuju u ime naroda.
Podjećanja radi, Skupština ZE-DO kantona je 6. juna 2001. u svojim Zaključcima ocijenila “da Odluka o integraciji općine Žepče nije implementirana u planiranom roku”, te “ponovo istakla svoje opredjeljenje za protivljenje svakom prekrajanju općinskih granica na etničkom principu”. Dvije sedmice poslije, Parlament Federacije je “konstatirao da nisu ukinute paralelne institucije vlasti i da općina Žepče nije integrirana u ustavno-pravni poredak ZE-DO kantona”. Parlament Federacije je decidno tražio od Visokog predstavnika da stavi van snage tačku 7. Odluke o integraciji, koja se odnosi na promjenu granica općina Žepče, Maglaj i Zavidovići. “Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH ne prihvata bilo kakvu odluku o promjeni općinskih ili bilo kojih granica na isključivo etničkom principu, jer cijenimo da bi to moglo dovesti do daljnje etničke homogenizacije i podjele Federacije, pa i Bosne i Hercegovine, na istom principu” – kaže se u posljednjem zaključku.

Uzaludna osuda etničkog inžinjeringa
Zaključci Parlamenta FBiH i Skupštine ZE-DO kantona predstavljaju svojevrsnu osudu Petritscheve nakane da prekrajanjem granica od Žepča načini hrvatsku općinu. I time se OHR ustoličuje kao svemogući vladar koji siledžijskim i kriminalnim tendencijama legalizacije genocidnih postignuća potpomaže razvaljivanje demokratije, humanizma, antifašizma i multietničnosti u bosanskohercegovačkoj zajednici, koja bez ovih civilizacijskih premisa nema nikakvog smisla postojanja.
Danas kad samo naivni i potplaćeni mogu vjerovati u civilizacijsku iskrenost OHR-a i OSCE-a postavlja se pitanje instance na kojoj vrijedi apelirati protiv kršenja demokratskih i ljudskih principa u Bosni i Hercegovini. OHR i OSCE to odveć nisu. Ko – jeste?

Broj 443, 16. – 23. juli 2001.

 

Kalendar

Juli 2001
P U S Č P S N
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031  

Arhiva

Kategorije