Pod lažnim logotipom demokratije i multikulture sprovodi se diktatura tišine u kojoj nestaje bošnjački ekonomski i politički faktor.
Posljednjih mjeseci i najbliži srodnici uočavaju ovo šestogodišnje daytonsko skončavanje Bosne. Ushićeno vjerovanje da će BiH biti što je nekad bila, zemlja pobratimstva i ljubavi, skrhava se u dodiru s realnošću. Anex sedam je mrtav, genocid se nastavlja, učvršćuju se podjele… Prevareni smo! Naš nemir osjete i stranci koji vode finalne radove na dekonstrukciji BiH. Ubrizgaće nam još koji sedativ. Da se zalud ne koprcamo.
Ko biva, uočili su grešku. Glomazna međunarodna mena(d)žerija nije efikasna. Eureka! Treba nam jedan lav. Kao da bi stavljanje UN-a, OSCE-a i OHR-a pod kapu Wolfganga Petritscha promijenilo stvari. Ne bi! Samo bi zaoštrilo okupatorski ambijent. Novi bosanski kralj Vukašin već osiono poručuje političarima «da uzimaju što kraće odmore». Kao da su narodni poslanici regruti brkatog zastavnika.
Apsolutiziranje moći Wolfganga Petritscha uništiće i ovo malo demokratije u Bosni. Dosad se barem imao privid korisne pluralnosti među stranim faktorima u BiH. Petritsch je mogao zazirati od Amerikanaca, Barry od Evropljana. Bilo je više adresa na koje se može žaliti. Svođenje bosanske stvarnosti na jednu adresu isto je što i svođenje Iraka na Saddama Husseina.
Petritschevo ustoličenje za bosanskog monarha ima dvostruku nakanu. Prvo, da se našoj naivnosti predoči kako će taj apsolutizam dovesti u red bosanski nered. Ali, nered je ustavna kategorija. Od ustavnog bućkuriša, utemeljenog na genocidu, ni sihirbaz Mandrak ne može državu napraviti. Dok se mi uvjerimo u šuplju priču, još će desetine hiljada Bošnjaka završiti u prekookeanskoj nedođiji. Dovoljno za Karađorđevu šniclu.
Drugo, monarhiziranje Petritscha ima funkciju orwellovske centralizacije slobode misli. I ravno prije godinu dana Petritsch je upućivao prijeteća pisma političarima i dolmio ih naputcima. Baš kad je Parlament FBiH kanio donijeti odluku o neustavnosti Pravila i propisa PIK-a. Totalitarizam je za Petritscha stil vladanja Bosnom. Ne zbog Bosne! Već zbog hapšenja političkih i medijskih snaga koje uočavaju kuda vodi ova priča.
Pod lažnim logotipom demokratije i multikulture treba da se sprovede diktatura tišine u kojoj će nestati bošnjački ekonomski i politički faktor. Biće to viša sila, sticaj okolnosti, svršen čin. Petritsch će tada uzgajati rahatluk, kao i Kurt Waldheim. A Bosna će umirati u sjećanjima.
Golem je rizik ljudskom stvoru dati apsolutnu moć. Demokratija je stoga zakone metnula na pijedestal svemoći. Nikakav Petritsch Bosni ne bi trebao da ovdje pravo i pravda teže bratstvu. Petritscheva je funkcija da nepravdu odjene u pravo. Njegovo navaljivanje da se usvoji segregacijski izborni zakon – sve kazuje. I šta bi sad? Da vjerujemo? Može, ali onako kako su u Gulagu vjerovali Staljinu.
Ne postoji pozitivna logika koja objašnjava gušenje demokratije u BiH. Demokratija je suprotstavljena zlu, nacizmu, mržnji. Slobodoumlje nužno vodi u konflikt s Daytonom. Nema demokratije u ustavnom ambijentu koji je nastao na masovnim likvidacijama i deportacijama civila. Vitalnost genocidne Republike Srpske direktno ovisi od gušenja slobode mišljenja i od robotiziranja političkog života. Samo apsolutističkom vladavinom Petritsch može sačuvati ovu nakazu koja je od demokratije i antifašizma daleko koliko i Adolf Hitler.
U diplomatskim krugovima se čulo da Wolfgang Petritsch pripada srpskom lobbyju. Lagano povlačenje Amerikanca iz civilne implementacije Daytona, prepustiće nas evropskoj pijaci. Srpska diplomatija se odgaja kroz stoljeća. Naša je od jučer. Srbija se nametnula kao evropski faktor stabilnosti Balkana. Hrvatska je umirena svojim granicama. BiH vrijedi tek koliko srpski entitet, kojim će se kupiti srbijanska kooperativnost. Umrtvljivanje ovog bosanskog kusura na 24 odsto bh. teritorije – jedina je Petritscheva zadaća. Sve ostalo je slaninom podmazano.
Broj 441, 2. – 9. VII 2001.