Cilj je: odstraniti gen inferiornosti, indolentnosti, defetističkog merhametluka i nacionalne zagubljenosti. Preporod može otpočeti tek spuštanjem intelektualaca među narod, u bošnjačke dijaloge, po selima, gradovima, prognaničkim i povratničkim naseljima, gdje god se mogu i hoće okupiti ljudi da čuju glasove života.
Težina bošnjačkog stradanja jučer i danas potpomognuta je atrofijom samosvijesti o pripadnosti svome rodu. Pripadalo se i Turcima, i Švabama, i tamte, i vamte, shs kraljevima i komunistima, pa se taj nacionalni promiskuitet vremenom pretočio u pogubni gen koji rezultira bezličnom nesigurnošću. Nikada nije izgrađen jedan intelektualni bošnjački rehabilitacioni pokret koji bi pokušao iz naroda odstraniti stanje pometnje. SDA i svi njeni sateliti su po vlastoljubnoj imanenciji stvari usmjereni na sužen krug interesovanja. Da bi kupili glasove oni moraju izigravati molere i pričati o renesansi.
Problem bošnjačke pogubne izgubljenosti mnogo je širi od ovovremene optike. Za odstranjivanje fatalnog gena fatalizma i izgradnju kritične mase kičmene kolektivne svijesti, koja bi prevaspitavala i kultivirala bošnjačko biće – potrebno je ustanovljenje i grananje bošnjačke intelektualne mreže. Potreban je rad na terenu, s narodom, u tumačenju zajedničkih interesa bez kojih bošnjački insan gubi smisao postojanja. Naši problemi niti su akademski, niti se mogu rješavati na akademskim okruglim stolovima, na kojima se uglavnom razumijemo, i ne trpimo. Odatle se tek može dogovarati spuštanje padobranima među narod. Bošnjačka povijesna trauma živi i metastazira na konkretnim, životnim, ponorničkim odredištima.
Sami sebi najgori neprijatelji
Još u vrijeme genocidne agresije izbile su poražavajuće spoznaje o nama. U Tuzli je vozač kamiona za hljeb vodio svoje jarane na sex party pored jednog izbjegličkog centra. Izbjegličke žene svoja su tijela prodavale za komad kruha. Ako je njih glad nagonila na beščašće, šta je to opoganilo bošnjačke muškarce pa da se iživljavaju nad bošnjačkom tugom? Istodobno, dok je glad harala Sarajevom, Tuzlom, Zenicom, dok su se fasadno držale moralističke rasprave o čistoti nacije i vjere, kafane su se prolamale od ića, pića i maloljetničke prostitucije. Ta ista dvospolna vlast šenlučila je nad narodnom mukom. Neispisanu knjigu patriotskog i moralnog beščašća ima svaki naš grad. A pogotovo, unutarnji kafkijanski logori Sarajeva i Srebrenice. Bol u koju su prognani Bošnjaci, najmanje što zavređuje je – sućut. Umjesto sućuti, u nas je ta bol veselo i transparentno korištena za materijalni, politički i svaki drugi profit. Ona solidarnost iz prvih mjeseci agresije, raspršila se u spoznaji da smo sami sebi najgori neprijatelji.
Čudo bosanskog otpora nije stvar strategije i samosvijesti, već prostog nagona da se opstane u životu. Sve što nam se poslije događalo, u vidu nastavka bošnjačkog (samo)uništenja, dokazuje da smo se u ratu branili nagonima. Jer da je bilo vitalne samosvijesti, sigurno je da bi Bošnjaci za ovih pet i po godina preduprijedili makar nešto od procesa koji vode njihovom ekonomskom, političkom i biološkom skončavanju. Bošnjačka nacionalna strategija danas je poput nepostojeće brane kroz koju prolazi sve tuđinsko, od igle do lokomotive. Prestrašenost, korumpiranost, defetizam… – žive u mrtvilu bošnjačke političke i društvene stvarnosti. Naši ljudi ne razumiju da priroda proždire strašljive i kolebljive. Politički mir samo je labava varka, opsjena, iluzija, u kojoj sa bošnjačkim kolektivitetom odumire bošnjački pojedinac. …Taj pojedinac što danas rahat vjeruje da zna u koju se rijeku saljeva more. I ne shvata da nema individalne stabilnosti bez sudjelovanja u rehabilitaciji i stabilizaciji bošnjačkog naroda.
Biljeg samoponiženja
Mentalna i patriotska vitalnost Bošnjaka, u posljednjem prelomnom desetljeću, bila je ispod nivoa samoodrživosti. Ona se najbolnije očituje u u brojnim svjedočanstvima logoraša, koja u nezanemarljivoj mjeri dokazuju da su se Bošnjaci uhljupski povinovali logoraškim poniženjima, panično bježeći od neminovnosti da umru k’o ljudi. U logorima su nekad umirali i Jevreji, i komunisti, ali je njihova ideja pripadnosti uvijek bila iznad pomisli da se krvnik pokuša umilostiti. U nedostojnu smrt se ulazilo dostojanstveno, sa sviješću da je gordost jedino oružje kojim se može uzvratiti ubicama. Proboj iz logora Jasenovac, u Drugom svjetskom ratu, svjedoči da se može i dostojanstvenije umrijeti, u borbi za život, ali i da se može i preživjeti.
Posljednjih broj beogradskog “Nina” ne piše o Srebrenici, ali donosi temu o pravosuđu i ratnom zločinu, uz podjećanje na proces Dušku Vučkoviću kojega je Okružni sud u Šapcu 1996. osudio na kaznu od sedam godina zatvora; uprkos zločinu u kome je D.V. zvani Repić “uspeo da u čišćenju Zvornika likvidira petnaestak Muslimana”. Baška je priča o zločinu i kazni, a baška o Vučkovićevim opisima vidovdanskih zločina. On je prilikom saslušavanja zarobljenih civila jednom odsjekao uho i prikucao ga za zid; tjerao je zarobljene civile da se međusobno tuku pesnicama i drvenim palicama; pet-šest zarboljenika je ubadao nožem u predjelu srca; silovao je Muslimanske starosti od 12 do 15 godina, itd, itd.
Šta je ovdje zajedničko sa tragedijom Srebrenice, ili sa mlaćenjem Bošnjaka u Banjoj Luci i Trebinju? Šta je zajedničko sa svim onim užasima koji svjedoče da su bošnjački srodnici gonjeni da spolno opće, da piju krv sa prerezanog vrata, da čine grozomore ljudskom umu nepoznate. U svim tim strahotnim pričama Bošnjaci – bleje. …Pristaju da srču krv sa očevog zaklanog vrata, dok se krvnici klebere, ne bi li ih svojom kooperativnošću odobrovoljili, umilostili, ne bi li i onako skončan život produžili za koju sekundu. Pa i da ga produže za vječnost, kakav je to život koji na sebi ima biljeg toliko posrnulog samoponiženja?!
Blejanje u vlastitu smrt
Nedavno obilježavanje šeste godišnjice srebreničke tragedije potaknulo je ljude da raspravljaju i mimo protokolarnih, fasadnih tema. Stara je priča o trgovini i zamjeni Srebrenice za obruč oko Sarajeva. Nova je, i neistražena priča, o životu u Srebrenici u vrijeme opsade. Koliko li je tim zatočenicima dozlogrdilo višegodišnje unutarnje zarobljeništvo i koliko su čeznuli da se ma šta pomjeri, pa makar i prema smrti? Ako već Bošnjaci Srebrenice nisu mogli ništa učiniti u vrijeme dvostruke opsade, zašto su, pred izvjesnom smrću, poput bizona u američkim filmovima, bespomoćno tumarali prema kampu u Potočarima? I, ključno pitanje: zašto se, u toj samrtnoj neminovnosti, ni jedna grupa iz tih desetina hiljada ljudi nije dosjetila da za taoce uzme holandske vojnike, i da svoje živote ucjeni njihovima?! Vraga bi se tada UN ponašao bespomoćno! Makar i hipotetično, uzimanjem holandskih vojnika za taoce mogla se obezbjediti evakuacija Srebrenice. Umjesto bilo čega, Bošnjaci su blejali u sopstvenu smrt.
Svijet prezire mlitave
Majsko četničenje u Trebinju i Banjoj Luci potvrdilo je da se stanje pometnje u Bošnjaka razgranalo u bolest mazohizma. Evo, međunarodna zajednico, opet nas tuku! Bošnjaci nikako ne shvataju da Svijet prezire mlitave i slinave. I majka priroda ih prezire. Šta koga briga što te neko tuče, a ti dostojanstveno kukumačeš?! U Trebinju je bilo toliko Bošnjaka da su mogli povaljati onu šaku bradonja. Od svih njih, jedino je snimatelj NTV Hayat imao ljudskosti da ne da na sebe. U Banjoj Luci samo je jedan insan uzvratio kamen prema urlačima. Da su Bošnjaci u ovim linčerajima odgovorili odbranom svoga tijela i dostojanstva, niko im ne bi mogao slova odbit’. Napadnuti su, žrtve su… Čak šta više, to bi pojačalo i dodatno dramatiziralo aktuelne rasprave o ukidanju Republike Srpske, kao vitalno genocidne tvorevine; to bi ogolilo da su OHR i OSCE pet i po postdejtonskih godina utrošili za legalizaciju genocidnih postignuća; pomjerilo bi to samrtnu stvarnost s mrtve tačke…
Autodestruktivna kataklizma
Pošto su Bošnjaci ostali tam’ đe su i bili, i pošto je stvarnost mašala, da ne bude gore, nama se događa da nam u ekstremističkoj zabavi odstrijele, ubiju, još jedan život. Još jednu Suadu Dilberović. To što je u zaseoku Džamidžići kod Vlasenice ubijena povratnica, šesnaestogodišnja Meliha Durić, nikoga ne uzbuđuje. Bošnjačka mladost mahnito drma glavama u ritmu srbijanskog turbo-folka, narod se fiksa meksičkim sapunicama, muževi blehnu u utakmice i ganjaju brojeva lota… Kakva Melihina tuđa smrt i kakvi bakrači! Niko ne razumijeva da je to ubijeno i njegovo dijete, da je to i on ustrijeljen, i da se svaka bošnjačka smrt tiče svakog od nas. …Prije ili kasnije.
Bilo bi normalno, higijenski, s moralnog i patriotskog stanovišta, da se u svim našim gradovima dogode masovne demonstracije, da na ulice iziđu desetine hiljada ljudi, da nose transparente sa Melihinim likom, i da u ime antifašizma, humanizma i bh. zajedništva traže obustavljanje genocidnog terora nad bošnjačkim ljudima. No, bošnjački narod je danas u takvoj autodestruktivnoj kataklizmi da se za ovu nakanu ne bi skupilo ni dvadesetak insana. …Koji bi od namah bili karakterizirani kao islamski teroristi.
U ovom kontekstu i ne vrijedi pominjati kojekakve profiterske (ne)vladine organizacije, te filijale SDP-a, koje se ubiše pjevajući o multikulturi i civilnom društvu, a nikada da se oglase u povodu bošnjačkog stradalništva; kao da može biti bh. multikulture bez Bošnjaka. Njihova iskrenost odveć je kurtizanska kategorija.
Spuštanje u narod
Ovih nekoliko ilustracija pometnje ukazuju da su Bošnjaci narod koji ne drži uzde svoje mahnite sudbinske kočije. Bošnjaci možebit i ne znaju šta im se događa; ni ko su, ni šta su, ni kud će sa sebe i svog života. Kao što ni hajvan ne zna čemu služi; ono gleda, čuje, osjeti, ali ne razumije.
Ako se želi preduprijediti taj galopirajući smrtni ishod za Bošnjake, onda nam se valja pokrenuti. Cilj je: odstraniti gen inferiornosti, indolentnosti, defetističkog merhametluka i nacionalne zagubljenosti. Cilj je imati cilj. Bošnjački preporod može otpočeti spuštanjem bošnjačkih intelektualaca među narod, u bošnjačke dijaloge, po selima, gradovima, prognaničkim i povratničkim naseljima, gdje god se mogu i hoće okupiti ljudi da čuju glasove života.
Treba graditi pluralnu, nadstranačku, patriotsku, bošnjačku intelektualnu mrežu; treba uvezivati ljude koji su spremni makar jednom mjesečno da odu na teren, da se susretnu s narodom. Veliki ciljevi počinju od malih, obično kaljavih koraka.
Broj 444, 23. – 30. VI 2001.