Etnički inžinjering OHR-a Međunarodna zajednica u BiH u (ne)znanju djeluje na razaranju i posljednjih šansi za revitalizaciju multietničkog bh. društva, kao osnovnog smisla postojanja bh. države. Finansiranje brojnih tzv. nevladinih organizacija i tzv. neovisnih medija koji navodno promoviraju multikulturalnost, tek je varka za maskiranje antibosanske stvarnosti. Ispostavilo se da se “neovisnost” ovih međunarodnih miljenika mjeri stupnjem proganjanja i sataniziranja bošnjačke i muslimanske baštine. Posljednjih je godina u «neovisnom» Sarajevu napisano višestruko više tekstova o islamskom fundamentalizmu, nego o svim zločinima što su ih četnici i ustaše počinili razarajući bh. multietničnost. Rezultat je postignut, jer bi ogroman broj mazohiziranih Bošnjaka više volio u Hagu vidjeti Aliju Izetbegovića, nego Radovana Karadžića. Snažna plaćenička infrastruktura omogućava međunarodnoj zajednici da slobodno razara multietničko biće BiH. Slučaj Žepča je najskandalozniji primjer sudjelovanja OHR-a u genocidnom etničkom inžinjeringu.
Antibošnjački protektorat
Taj vrli visoki predstavnik civiliziranog svijeta, onih što su ko biva demokratskiji i multikulturalniji od nas, donio je prošle sedmice konačnu i obavezujuću odluku o segregaciji Bošnjaka u Žepču. Mirne duše Petrič je zahvatio 16 hrvatskih sela iz maglajske i zavidovičke općine i od Žepča napravio hrvatski grad. I pride još, bez imalo stida, Petrič izjavljuje da je to učinjeno – «kako bi se udovoljilo zahtjevima hrvatske zajednice u kantonu sa bošnjačkom većinom». A bošnjačka je većina nešto strašno, ekstremno, smrdljivo, pa Hrvate treba zaštititi. S druge strane, hrvatska je većina u Stocu, Čapljini ili Livnu nešto plemenito i uzvišeno, pa Bošnjacima ne treba nikakva zaštita, treba da su sretni kad im bomba rokne pod prozorima, jer je to jedna civilizirana eksplozija.
Povrh ovog očitog sudjelovanja OHR-a u etničkom inžinjeringu, treba pomenuti još dva pravna i politička momenta. Prvo, Petričeva odluka se temelji na priči o manjini i većini. Halo, nema toga! Ovdje su svi ravnopravni, u skladu sa Odlukom o konstitutivnosti. Drugo, Predstavnički dom Parlamenta FBiH, na vanrednoj sjednici od 12. VI 2001, donio je sljedeći zaključak: «Ne prihvatamo bilo kakvu Odluku o promjeni općinskih ili bilo kojih granica na isključivo etničkom principu, jer cijenimo da bi to moglo dovesti do daljne etničke homogenizacije i podjele Federacije, pa i BiH, na istom oprincipu». Na sljedećoj, 6. redovnoj sjednici, Parlament FBiH je raspravljao na temu: «Nepoštivanje odluka Parlamenta FBiH od strane Visokog predstavnika i postdejtonsko etničko čišćenje Bošnjaka od strane visokog predstavnika».
Biće da je riječ o Petričevim partnerskim odnosima u kojima narodni predstavnici i kad misle svojom glavom nemaju nikakvog uticaja. Ovo je, burazeru, jedan antibosanski i antibošnjački protektorat!
Komandant bez odgovornosti
Jedna od stalnih međunarodnih nebuloza koja se razvači po našem političkom prostoru jeste svaljivanje odgovornosti na etnonacionalne organe vlasti. Kao, biće nam bolje kad se entitetske i ine vlasti o tome dogovore. U postojećem segregacijskom ustroju vlasti se ne mogu ni o čemu dogovoriti, jer priroda državnog sistema podražava podjele i konflikte. Upravo su OHR i OSCE krivci za betoniranje takvog sistema (npr. insistiranje na apartheidskom Izbornom zakonu), tako da te optužbe treba shvatati kao mazanje očiju pred odgovornošću za konfliktnu agoniju bh. sistema.
Prije neki dan Volfgang Petrič je izjavio da «BiH sama mora uvjeriti investitore u sopstveni komercijalni potencijal». Kako? Konfliktni politički sistem u BiH ne može biti garancija ni da se ovdje otvori košpara, a kamoli šta više. Petrič dodaje: «Puno je toga krenulo nabolje od kad sam najavio uspostavu Partnerskog foruma, zasnovanog na principima odgovornosti domaćih organa vlasti». Prvo, ništa nije krenulo nabolje. Drugo, ako su danas poželji parnetrski odnosi, zašto to nisu bili u posljednjih pet godina, a pošto nisu, ko je odgovoran zato što nisu?; da li je ono prije bio protektorat, a ova danas poluprotektorat, pošto smo partneri?; Treće, kakvi su to partnerski odnosi, ako odgovornost za sve snose, kako reče Petrič, domaći organi vlasti? Da li je Njegovo Visočanstvo odgovorno izašta?
Borci Armije RBiH su najopasniji teroristi
Na web stranici Tuzlaneta sprovodi se istraživanje javnog mnijenja o terorizmu, a pitanje glasi: Ko su najopasniji teroristi? Moguća su tri odgovora: ustaše, četnici i islamski fundamentalisti. Gotovo 45% ispitanika je odgovorilo da su to islamski fundamentalisti. Sjajno! Borci Armije RBiH su metnuti u isti koš sa četničkim i ustaškim teroristima, i još su pride označeni kao islamski fundamentalisti! U kontekstu američkih događaja sataniziranje bh. Armije kao terorističke i fundamentalističke ima značenje ublažavanja četničkih i ustaških zločina u BiH. To je dio iste one strategije Alijanse za promjene koja je prije koji mjesec bh. Armiju označila kao fašističku falangu. Nevjerovatno izgleda da su neki domaći mamlazi zloupotrijebili američku tragediju kako bi bijes prema (islamskom) terorizmu preusmjerili na Armiju RBiH, lažno optužujući njene borce kao islamske fundamentaliste i teroriste. U kontekstu medijskih uticaja, to je danas gore nego biti i tročetnik i troustaša. Otud su islamski fundamentalisti, tj. borci bh. Armije, po sudu javnosti – najopasniji teroristi! I, da ne bude zabune, ustaštvo i četništvo su bh. teroristička pojava, tako da islamski fundamentalizam u ovoj anketi nema koga drugog označavati nego treću stranu u sukobu, tj. Armiju RBiH. Najgore bi bilo misliti da se ovakve stvari događaju igrom slučaja i nesmotrenosti.
Orvelovci trče novi krug
Još malo o Tuzlanetu. Na ovom webu postoji forum gdje se slobodno, bez otkrivanja identiteta, vode diskusije na razne teme. Veoma žive rasprave vođene su u povodu terorističkog napada na SAD. Pojavili su se i monstrumi koji su iskazivali radost zbog masovnog pogubljenja hiljada nedužnih ljudi. Ta manjina luđaka potušena je glasom razuma ostalih diskutanata koji su valjano razdvojili tragediju od rasprave o ispravnosti američke politike prema Palestincima i drugim potlačenim narodima.
Međutim, vlasnici Tuzlaneta su prvo pustili ljude da se ispucaju, a onda su ih obavijestili o sljedećem: “Mnogi na našim forumima misle da su neuhvatljivi. Tuzlanet je isporučila IP adrese ljudi koji su slavili na našem forumu”. Kome? Policiji? Amerikancima? Dakako, užasno je to što je neko slavio ljudsku tragediju. Ali, nije kriv taj što je slavio, već onaj koji mu je omogućio da javno slavi ljudsku bol. Izgleda da počinje orvelovska trka za novo dokazivanje nove podobnosti.
Musliman, krv što je živ
U jednom našem univerzitetskom centru trebao je u petak, nakon ljetnje pauze, ponovo otpočeti Bošnjački dijalog. Koordinaciono tijelo je odlučilo da tema bude «Islam i tolerancija», zbog njene aktuelnosti u kontekstu američkih događaja. Kontaktirali su nekoliko predavača na medresi, koji bi kao uvodničari mogli relevatno kazivati o ukorijenjenosti tolerancije u islamu. Od svih su dobili isti odgovor: «Nije sad vakat za to. Nek se malo ovo smiri.» Nevjerovatno! Oni koji mnogo znaju o toleranciji u islamu, i koji bi upravo trebali javno djelovati u tumačenju nespojivosti islama i terorizma – osjećaju se krivim, preplašenim, zagubljenim. Pravo je čudo da smo ovakvi mutavi uopšte još živi!
Povratnici na kraj svijeta Sjećaš li se Cerske? Tamo je u toku agresije dnevno padalo i do 5000 granata. Taj stravični pritisak nije uspijevao slomiti bošnjački nagon za odbranom života i ognjišta. U ovom malom mjestu, u kome je prije rata bilo 200 kuća, poginulo je 900 Bošnjaka, a od toga 320 boraca. Danas se feneri pale samo u 12 povratničkih domova. Nema struje, vode, telefona, škole…Ove godine nije niko obišao povratnike! U Cerskoj je kraj svijeta. Ljudi koji su se vratili svojim domovima, sada razmišljaju da se vrate izbjeglištvu. Neizdrživo je.
U Novoj Kasabi prije rata je bilo 350 bošnjačkih domaćinstava. Danas ih je tek desetak. “Oslobođeno je još deset bošnjačkih kuća, ali se Bošnjaci ne vraćaju” – kaže povratnik Jakub Jakubović.
Ekspazionističke vlade čine sve da finansijski podrže naseljavanje u tuđe krajeve. To je najveći kamen spoticanja na Bliskom istoku, gdje su sve izraelske vlade podržavale zaposjedanje etnički homogenih palestinskih teritorija. Činili su to i Srbi od pamtiveka, od Krajine do Kosova. Naša vlasti, pak, ne čine ništa da podstaknu povratak na svoje. Man’te brašna i cigli, od toga se ne živi! Ili je, možebit, ova posljednja priča o Bosni okončana, a nama se samo čini da nije.
Haški nestašluci
Bivši i sadašnji premijer RS, Milorad Dodik i Mladen Ivanić, posjetili su u Beogradu hašku optuženicu Biljanu Plavšić. Ni bivša ni sadašnja bošnjačka vlast, ona Alijina i ova Zlatkova, ne mari za oficire bh. Armije koji su zatočeni u Hagu, niti za njihove porodice. Oni ne smiju ni pomisliti da obiđu te ljude, a kamoli da im pomognu, jer bi se salva neovisnog intelektualizma sručila na njih. Iako je neumjesno svako poređenje genrala Alagića i Biljane Plavšić, jer prvi je služio antifašizmu, a druga(rica) – fašizmu. Nekako ispada normalno da Ivanić pripazi g-đu Plavšić, jer mu se može i da bude Alijansin demokrata i da nastavlja svete pute rodonačelnika srpskog entiteta.
Baška je priča što je Biljana Plavšić puštena na odmor iz Haga ali pod uvjetom da se medijski i politički ne eksponira. Ova optuženica se toliko medijski prikazuje da još zehra fali pa da je u vijestima ima više nego Mladena Ivanića. Nisu Srbi krivi što su nestašni.
Turske džamije i austrougarske katedrale Još od 1994. BiH u jednoj nordijskoj enciklopediji egzistira kao “srpsko-hrvatska republika”. Od 1998. u Britanskoj enciklopediji (Encyclopedia Britanica) BiH je zemlja u kojoj pored Srba i Hrvata žive i muslimani, kao vjerska grupacija bez nacionalnog identiteta. Između ostalog je zapisano da se u BiH dogodio građanski rat, i da u Banjoj Luci ima mnogo turskih džamija. U B.Luci nema više nikakvih džamija, a i da ih ima one bi bile turske onoliko su katedrale austrougarske. O ovome je u intervjuu za jedan kuvajtski sedmičnik govorio prof. dr Enes Karić.
OSCE i izbori za Miss RS
Zvaničnici OHR-a i OSCE-a polahko se odomaćuju u našoj gostoprimskoj zemlji. Najmanji je problem što su otvarali restorane, a ponajveći što su mnogi od njih ušli u kriminalne talove sa mafijašima iz Alijanse, koje danas štite od dodira pravosuđa. Ne manjka im ni estradnih aktivnosti, pa se polahko uključuju i u izbore za najljepše djevojke. “Za internacionalni karakter pobrinuo se Pirs Mek Korli, portparol OSCE za BiH, koji je bio član žirija za izbor miss Republike Srpske” – izvijestio je srbijanski Svet (br. 241). Kakav bi to mogao biti internacionalni karakter izbora za miss koji je isjključivo srpski? I šta će u tom apartheidskom, i uz to vašerskom ambijentu, visoki službenik OSCE-a?
Broj 453, 24. IX – 1. X 2001.