Istaknuti bosanskohercegovački novinar, književnik i publicista mr. sc. Fatmir Alispahić govorio je za naš portal o aktuelnim dešavanjima u Turskoj, BiH i regionu, ali i o stalnoj borbi za ‘vlastito mišljenje’ u vremenima kada svjetina traži poistovjećivanje sa ustaljenim i pogrešnim stavovima.
O našem današnjem sagovorniku riječi hvale imali su najugledniji akademski radnici iz BiH, mada je tokom minulih godina imao i neumorne kritičare, ljude koji su pokušali osporiti i minimizirati njegov angažman i napore.
Akademik Abdulah Sidran je govoreći o Alispahićevim tekstovima kazao: „Tekstove Fatmira Alispahića čitam kao neke heftične lektire, istina bolne lektire, istina nije lahko zaspati poslije čitanja njegovih tekstova…“
Komentarišući stil i način društvene kritike našeg današnjeg sagovornika uvaženi akademik Rešid Hafizović je istakao: “Fatmir Alispahić je jedan lijep izdanak bošnjačkog mentaliteta i kulture. On svoje stavove iznosi bez uvijanja, bez kompleksa i, katkada, bez skrupula, jer je njegova isfrustriranost stanjem u kome su se Bošnjaci našli prevelika, tako da ponekad ne bira riječi kako bi svojim stavovima probudio uljuljkanu svijest Bošnjaka. Mislim da on ne mrzi druge. I mislim da on jeste tolerantan.“
I doista, sa Fatmirovim stavovima možete se ili slagati ili ne slagati, ali mu ne možete poreći izuzetnu hrabrost i preciznost pri opisivanju bošnjačke i bosanskohercegovačke društvene zbilje.
Erdogan bio uključen u pripreme takozvanog ‘državnog udara’
Global CIR: Mnogo kontroverzi izazvao je tekst o tzv. državnom udaru u Turskoj, koji ste objavili na Vašem fb. profilu. Šta se ustvari desilo u Turskoj po Vašem mišljenju?
Alispahić: Zanimljivo je da je moj tekst o takozvanom državnom udaru objavljen nekoliko dana prije nego što su se u svijetu, pa i u samoj Turskoj, počele javljati logičke slagalice i vjerodostojne analize iz kojih se vidi da trapavost u izvođenju tzv. državnog udara nije mogla biti slučajna, već je programirana. Državni udar se uistinu dogodio, ali, pod indirektnom komandom Erdoana! Moje uvjerenje je da su Erdoanovi obavještajci znali za pripremanje državnog udara, da su infiltrirali svoje ljude u zavjereničku grupu, koji su se u ključnom trenutku izmakli, kao bi zavjerenici bili istjerani na čistinu.
Vjerovatno u historiji državnih udara nije izveden ovako trapav i obezglavljen državni udar, kao što je ovaj od 15. jula 2016. u Turskoj. Niti su pučisti krenuli da zauzmu ključne kote koje se zauzimaju kod prevrata, niti se znalo ko je glava operacije, a neko se valjda trebao oglasiti u ime svrgavanja Erdoana, tako da je sve – osim žrtava – izgledalo kao pozorišna predstava. S druge strane, malo kad je urađen tako briljantan obavještajni posao kao u ovom slučaju, jer je očito da su obavještajci navodili pučiste do cilja, istjerali ih na vidjelo, a onda su im se izmicale jedna po jedna uporišna tačka.
Spremljeni su spiskovi desetine hiljada osumnjičenih turskih građana, koji su se odmah našli na meti odmazde, što definitivno potvrđuje pretpostavku da je Erdoan bio uključen u pripreme državnog udara protiv sebe. Bio je to jedini način da eliminira sve snažniju opoziciju, a da ta eliminacija nosi atribute nacionalne, a ne stranačke pobjede i diktature.
Zato sam napisao da je nakon paljevine Reihstaga i 11. septembra ovo najveći teatar u svjetskoj historiji. Jedino su žrtve vjerodostojne.
Global CIR: Da li to znači da je Erdoan, na neki način, odgovoran za više stotina poginulih?
Alispahić: Ne postoji ta sila koja može zaustaviti logiku, analize, studije. Danas sa sigurnošću znamo da se 11. septembar nije dogodio onako kako ga i danas zvanična američka politika predstavlja. Najveća opasnost za Erdoana je u slobodnoj analizi događaja od 15. jula, jer bi se tako moglo ustanoviti da je Erdoan, zarad eliminacije protivnika, dozvolio pučistima da izađu na ulice i pucaju na narod.
Bilo bi logično da su obavještajci pravovremeno pohapsili zavjereničku grupu, ne dozvolivši im da ostvare svoj plan. Ali, tada bi se sve završilo na sudu, bez ikakve historijske dimenzije, čime bi izostalo nekoliko važnih efekata.
Prvo, Erdoan je posramio i porazio vojsku, koja mu je bila stalna prijetnja. Drugo, Erdoan je pod geslom očuvanja nacije eliminirao opoziciju, a sebe uzdigao u nacionalnog vođu. Treće, narod je dobio priliku da osjeti slast svoje, zapravo Erdoanove pobjede, a svega toga ne bi bilo bez tenkova na ulicama, bez žrtava, ubica i oslobodilaca. Zato se nije dogodilo pravovremeno hapšenje zavjereničke grupe, kojim bi se spasili ljudski životi, ali se ne bi spasio Erdoan od vojske, opozicije i sve neprijatnijih optužbi da zavodi diktaturu.
Ovako, diktatura je zavedena, ali pod aurom nacionalne pobjede. Neovisno od ove surove logike, ja podržavam Erdoanovu vladavinu, koja je trenutno bolja od mogućeg krvoprolića u Turskoj, od ponavljanja Libije, Egipta i Sirije.
Erdogan je Bošnjake brutalno iskorištavao za svoj marketing
Global CIR: Šta su Bošnjaci dobili od petnaestogodišnje vladavine Erdogana u ‘jakoj Turskoj’?
Alispahić: Kod Bošnjaka se javila jedna groteskna, donkihotovska iluzija, kakvu imaju, recimo, Srbi kad računaju da ih sa Rusima ima 300 miliona. Nakon ratnog i poratnog razočarenja u Tursku, za koju se više-manje zna da nije pomogla Bošnjacima, koji su čak i kao izbjeglice imali ponižavajući status u Turskoj, pojavila se jedna renesansa turkofilije u Bošnjaka.
Dovoljno je bilo nekoliko Erdoanovih retoričkih zahvata, kojima je on gradio svoj imidž brižnog oca velike nacije koji, eto, milostivo brine i o periferiji, gdje žive i jadni Bošnjaci. I Aliju Izetbegovića i Bošnjake Erdoan je brutalno iskorištavao za svoj marketing, a Bošnjaci se nisu nikada zapitali nad konkretnim učincima navodne turske ljubavi. Kad bi se radilo o Erdoanovoj iskrenosti, prvo bi se Bošnjacima u Turskoj priznao status manjine, pravo na jezik, pravo na identitet, namjesto što se i danas istrajava na etnocidnim rezultatima turske politike prema bošnjačkim useljenicima.
Ekonomski aspekt lažne turske brige posebna je stranica u ovom teatru. Sve to, pak, ne priječi kritičnu masu Bošnjaka da se identificiraju sa Turcima, jer se tako osjećaju većim, značajnijim, zaštićenijim. A riječ je o tragičnoj iluziji.
Global CIR: Ko je najviše profitirao u Bosni i regionu od Erdoganove Turske?
Alispahić: Velikosrpska politika je jedina profitirala od turske politike prema Balkanu, i prije i za vrijeme Erdoana. Demirel je otvoreno podržavao Srbe, u vrijeme agresije, prijateljovao sa Miloševićem u vrijeme genocida nad Bošnjacima, a da nije poduzeo ni jedan jedini korak u zaštiti Bosne i Bošnjaka. Danas znamo da je Turska to radila gradeći svoje interese prema Evropi. Šta se promijenilo? U suštini ništa, izuzev, što je na sceni sada slatkorječiva retorika kojom se hrani neoosmanski sentiment.
Turska i dalje sponzorira velikosrpske interese, preko kojih gradi i štiti svoje pozicije. Najbolji je primjer tretman genocida u Srebrenici, gdje su Srbija i Turska na istoj strani beščašća. Naime, onako kako Srbija negira genocid u Srebrenici, plašeći se posljedica koje za sobom povlači identifikacija genocida, a što bi vodilo ukidanju Republike Srpske, tako i Turska, zbog svog armenskog problema, pokušava relativizirati ovo životno bošnjačko pitanje.
Za razliku od vodećih zapadnih zemalja, Turska nije donijela Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, a na nekolikim zvaničnim dokumentima govori se samo o ratnom zločinu. To isto rade i Srbi. Turska je svoje bošnjačke vazale nagovorila da oskrnave svetost bošnjačke žrtve, kada je u Srebrenici priređen doček za negatora genocida Aleksandra Vučića, nakon čega je 20. godišnjica genocida sva prošla u izvinjavanju tzv. bošnjačkih lidera Srbima za izmišljeni pokušaj atentata na srbijanskog premijera.
Global CIR: Da li eventualni kraj Erdogana znači i kraj aktuelne bošnjačke političke kaste?
Alispahić: Bošnjaci trpe konkretne posljedice vazalskog odnosa bošnjačke politike prema Turskoj, jer Turska, kao navodni, a zapravo lažni zaštitnik Bošnjaka, zloupotrebljava ovo povjerenje, ganja svoje i sponzorira velikosrpske interese. Postoji ozbiljan problem u tom turkofilskom sentimentu koji nanovo usađen u Bošnjake, iako bez realnog pokrića, a što je važna marketinška municija politike koju simbolizira liderstvo Bakira Izetbegovića. Zato postoji realna veza između Erdoana, Bakira i bošnjačkog biračkog tijela. Za sve su krive turske safunice, rekao bi neko.
Global CIR: Smiju li Bošnjaci sebi dozvoliti taj luksuz da svoju sudbinu vežu za sudbinu turskog režima, uzimajući u obzir debelo iskustvo sa ‘osmanskim Turcima’?
Alispahić: Bošnjaci više nikad ne bi smjeli vjerovati ikome osim svome nagonu za opstankom, na svojoj zemlji i u svojoj vjeri. Ne postoji nikakav racionalan razlog da Bošnjaci vjeruju Turcima. Može postojati neki feler, neka bolest, trauma, patologija, nešto što nije normalno i logično, pa da Bošnjaci svoj opstanak vežu za iluziju da u zaleđu imaju Turke koji će im navodno pomoći ako bude potrebno.
Pa, evo, potrebno je sad, ovog časa, kad Republika Srpska najavljuje državni udar, otcjepljenje, pa, Turci ne pomažu. Imaju svoje brige. Imali su svoje brige i 1878. godine. Uvijek će Turci imati svoje brige, u kojima nema mjesta za Bošnjake. Među stotine burnih i agresivnih reakcija na moje stavove bilo je mnogo onih koji su kazali, otprilike, Srbi imaju Srbiju iza leđa, Hrvati imaju Hrvatsku, pa šta fali da mi imamo Tursku?! Veliki je problem Bošnjacima objasniti da nemaju Tursku iza leđa i da se mogu uzdati samo u svoje realne vještine da opstanu.
Ja znam da je lakše vjerovati da nam je Turska prijatelj, da bi nam pomogla u slučaju novog genocida, ali, to su samo iluzije koje turska politika vješto zloupotrebljava štiteći velikosrpske interese.
Global CIR: Kakve su kulturološke i razlike u mentalitetu turskog i bošnjačkog naroda i kako se one odslikavaju u svakodnevnom životu?
Alispahić: Kada govorimo o razlikama među narodima to mora biti realna slika, bez šovinističkih primjesa, kako bismo razlike tretirali kao bogatstvo, a ne kao mahanu ili razlog za konflikt. Činjenično, Bošnjaci i Turci nemaju ništa zajedničko, osim vjere, ali vjeru ne prakticiraju svi, te osim rijetkih jezičkih mostova, kakve uostalom imamo i prema njemačkom i latinskom jeziku. Moglo bi se govoriti o mnogostrukoj sličnosti Srba i Turaka, o čemu je argumentirano govorio pisac Predrag Matvejević, te mnogi drugi naučnici, ali, ne postoji nikakva sličnost između Turaka i Bošnjaka. Valjda je to jasno.
Global CIR: U posljednje vrijeme ste izloženi kako ‘medijskoj blokadi’, tako i linču velikog dijela javnosti zbog svojih stavova. Kako se nosite sa tim?
Alispahić: Gotovo 30 godina ja sam u novinarstvu, praktično, od 1988. godine, a bezmalo četvrt stoljeća sam na udaru većine koja pogrešno ili netačno misli. Mogao bih vam navesti barem desetak važnih tema na kojima se trpio odmazdu sredine, da bi se poslije ispostavilo da sam bio u pravu, ali, kad su svi počeli govoriti kao ja, onda se malo ko sjećao da sam na početku bio sam.
Primjerice, ja sam još u januaru 1992. upozorio i najavio genocid nad Bošnjacima u Podrinju, a tada su me i sami Bošnjaci osuđivali kao nekoga ko širi paranoju i razbija bratstvo-jedinstvo. Prvi sam ustao u zaštitu tzv. alžirske grupe, a poslije su svi bili na strani pravde. Napisao sam 2008. godine knjigu o izmišljanju tzv. islamskog terorizma, kada se nije smjelo pomisliti da bi američki, britanski i domaći obavještajci izmišljali nešto u šta se nije smjelo posumnjati. Prvi sam napravio studijsko istraživanje o islamofobiji u BiH, a onda su se svi počeli baviti ovom temom. Sličnih primjera je uistinu mnogo.
Odgovor na Vaše pitanje je jednostavan: Ovo je zadatak nezavisnog i angažiranog intelektualaca i ja u tom poslu hoću da svjedočim poštenje i slobodu.
Global CIR: Sticao se utisak da dobro kotirate u krugovima bliskim IZ, ali i to se promijenilo. Zašto?
Kada je za novog reisu-l-ulemu došao Husein Kavazović ukinute su moje kolumne na zvaničnoj stranici Islamske zajednice, gdje je zabranjeno da se čak objavljuju i vijesti sa mojih predavanja kulturno-vjerskim manifestacijama, što je dotad bila praksa. Ja ne znam zašto se to dogodilo. Mogu nagađati.
Pretpostavjam da je odnekle došla direktiva da se odstranim iz medija i iz zone utjecaja Islamske zajednice. Smatrao sam da je ovo povezivanje vjerske i svjetovne inteligencije, onako kako to radi Katolička crkva, bio veliki iskorak za nas. Ali, hodže su, kao u komunizmu, ponovo zatvorene u ibadetske okvire, a svjetovna inteligencija je odmaknuta od Islamske zajednice. Mislim da smo svi na gubitku.
Global CIR: Kakav je epilog priče o paradžematima i zašto ste se upustili u nju?
Alispahić: Nisam ja štitio tzv. paradžemate, već sam štitio legalizam, i glavnu maksimu pravne države – da je svako nevin dok mu se krivica ne dokaže. Poseban motiv u zaštiti legalizma u kontekstu nezavisnih džemata imao sam u činjenicama da iza svega stoji velikosrpski, a vjerovatno i turski obavještajni aparat, koji su tzv. bošnjačke lidere usmjeravali kao obične vazale i poslušnike.
Za mene je to bilo nedopustivo da tzv. bošnjački lideri pričaju isto što i velikosrpski kvazianalitičari tipa Dževada Galijaševića. Pokazalo se tačnim ono što sam odmah napisao da niko nema pravo i da niko neće ukinuti ove nezavisne džemate, jer ne postoji zakonski okvir za taj vandalizam, a ako je neko nešto individualno kriv, onda za to treba i da odgovara.
To je isto kao kad nam sad turski ambasador u BiH naređuje da ukidamo tzv. Gulenove škole, jer Erdoanova vlast misli da su te škole rasadnik terorizma. Ništa se ne može sankcionisati bez istražnog postupka i dokazane krivice, bilo da se radi o tzv. paradžematima ili tzv. Gulenovim školama.
Global CIR: Ipak ne možete negirati da je većina ‘boraca na stranim ratištima’ prvo prošla ‘edukaciju’ u nekom od paradžemata?
Alispahić: Ja sam prvi Bošnjak koji je pisao i govorio protiv odlazaka Bošnjaka u taj besmisleni rat u Siriju. Ali, jedno je žaliti mlade ljude koji srljaju u taj ambis, jedno je boriti se za njihove živote, a posve drugo je jahati na ovoj priči u interesu velikosrpske propagande kojom se nastoji pojačati utisak da nam četnički teroristički pokret nije nikakva opasnost, već su nam opasnost nekakvi ljudi na razdaljini od 3000 kilometara.
Global CIR: Ko je odgovoran i na koji način su te radikalne ideologije uvezene u Bosnu?
Mudžahedine je u Bosnu, uz pomoć britanskih obavještajaca, uvezao Franjo Tuđman. Nije mogla ući kila brašna, nije moglo oružje, ali su mogle stotine mudžahedina. Zašto? Bio je to jasan propagandni cilj da se oskrnavi građanska platforma Armije RBiH. Ja ne osuđujem ljude koji su došli da pomognu, i koji su tu poslije ostali, formirali porodice, oni ne snose nikakvu krivicu, mi smo morali zaštititi njihova ljudska prava, i prava njihove djece.
Problem je u bošnjačkom faktoru koji je iz profiterskog interesa, tumačeći nam to kao odbranu vjere, prihvatio uvoz nečega što nam nije trebalo. Nama je trebalo oružje, a ne ljudi i ideje.
Global CIR: Čine li bošnjački predstavnici išta da se na državnom nivou donesu uredbe o zabrani rada fašističkih i radikalnih organizacija, kao i zakoni o zabrani negiranja genocida i Holokausta?
Alispahić: Znamo da je bilo više takvih pokušaja, ali da su propali, budući da bi takav zakonski okvir vodio ukidanju četnika i ustaške ideologije koja je uključena u velikosrpske i velikohrvatske etnonacionalne vladavine na prostoru BiH.
Volio bih vidjeti teoretski ili historijski okvir po kome se išta u Bošnjaka može svrstati pod pojmove fašizma i ekstremizma. Mi smo zgnječen narod, pisao je akademik Nedžad Ibrišimović, i u toj našoj zgnječenosti, u toj onepostojenosti, nema mjesta ni za život, a kamo li za radikalizam.
Razgovarao: Amel Jašarević/3. 08. 2016.