Dr. Teodora Krajewska
Prva liječnica – ginekolog u Tuzli
i u Bosni i Hercegovini
Prva Tuzlanka ginekolog prof. dr Nisveta Alispahić
piše o prvoj ginekologinji u Tuzli dr. Teodori Krajewskoj
Uvodna riječ
Budući da sam kao prva Tuzlanka ginekolog više od 50 godina aktivno uključena u praktične i teoretske aspekte zdravstvene zaštite žena, da sam sve te godine bila sudionik i svjedok razvoja ginekološko-akušerske prakse u Tuzli i na regiji, moje interesovanje za dr. Teodoru Krajewsku imalo je za cilj da se predstavi prva etapa u tom historijskom rasponu od preko 120 godina aktivne, institucionalne zdravstvene zaštite žena u Tuzli. Moja generacija takođe je nosila teret izgradnje zdravstva u teškim i siromašnim godinama nakon Drugog svjetskog rata, tako da tek u posljednjih nekoliko desetljeća mi možemo govoriti o stabilnoj, sistemskoj i razvojno orijentiranoj zdravstvenoj zaštiti žena. Ovaj rad je moj skromni doprinos obavezi da odškrinemo kapije vremena u kome je začeto ovo što danas prepoznajemo kao instituciju ginekološko-akušerske prakse i nauke u Tuzli i na regiji.
Prof. dr Nisveta Alispahić Tuzla, 20.03.2016. godine
- Uvod
Prvo interesovanje za rad dr. Teodore Krajewske (Warszawa, 1854. – Warszawa, 1935.) kod mene je potaknula zabilješka u „Tuzlanskom vremeplovu“ čiji je autor moj uvaženi profesor iz Gimnazije Dragiša Trifković. To je otvorilo moje zanimanje za početke zdravstvene zaštite u Tuzli, a posebno, zdravstvene zaštite žena, a u vezi s tim i djelovanje prvih liječnica. Iz nevelikog broja radova nekoliko autora koji su se doticali ove teme (Jeremić, Karahasanović, Azapagić, Berić, Nečas, Prašek-Calczynska) saznala sam mnoge podatke koji su mi donekle približili taj period institucionalnih začetaka zdravstvene zaštite žena, ali i mukotrpni rad prvih liječnica.
Gotovo svi autori su isticali dvije žene, liječnice, dr. Teodoru Krajewsku i dr. Jadwigu Olszewsku, kao najistaknutije začetnice zaštite žena u tuzlanskoj regiji. Istina, podaci se dosta razlikuju, kako po vremenu njihovog početka rada u Bosni, tako i mjesta prvog službovanja, pa odstupaju od 1893. do 1899. godine (Berić). Za prvo mjesto službovanja dr. Olszevske navode Mostar, Zvornik, Požarevac, ali svi se slažu da se poslije pridružila dr. Krajewskoj, koja je uvela u posao prije svoga odlaska u Sarajevo.
Iščitavajući literaturu o prvim službenim liječnicama u BiH naišla sam na interesantan podatak, i to samo kod jednog autora (Ctibor Nečas), da je u Tuzli i Sarajevu kao prva liječnica boravila 1892. godine Čehinja Ana Bajerova, te da je iz nezadovoljstva administrativne naravi napustila Bosnu, koja je predstavljala samo kratku epizodu u njenom životu. Nije ostavila značajnijih rezultata, zbog čega, u ime godina žrtvovanja, nesebičnog rada i značajnih rezultata, imamo dr. Teodoru Krajewsku smatrati prvom liječnicom u Tuzli.
- Historijska pozornica
Velika diplomatska trgovina koja je otvorena slabljenjem Osmanskog Carstva i raspodjelom osmanskih teritorija u Evropi, Aziji i Africi, ubacila je Bosnu i Hercegovinu u interesnu sferu austrougarskih teritorijalnih aspiracija. Austro-Ugarska je 13. jula 1878., na osnovu 25. člana Berlinskog ugovora, od evropskih sila koje su zasjedale na Berlinskom kongresu (13. VI – 13. VII 1878), dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu i da njome upravlja. Osmanski delegati su popustili pred koordiniranim pritiscima engleskih i njemačkih predstavnika, a što im je 4. jula olakšano instrukcijama iz Istanbula, po kojima „carska turska vlada (…) zadržava sebi pravo da se neposredno i prethodno sporazumije u tom pogledu sa bečkom vladom“. Osmanski delegati su uspjeli tek isposlovati pismenu izjavu da „suverena prava Nj. C. Vel. Sultana na pokrajine Bosnu i Hercegovinu neće pretrpjeti nikakve povrede faktom okupacije… i da će se okupacija smatrati kao privremena“. No, „privremenost okupacije“ je ostala predmetom kasnijih sporenja i negiranja. Austro-Ugarska je, pak, odmah zauzela domaćinski odnos prema Bosni i Hercegovini, utoliko što je sve svoje administrativne, tehnološke, socijalne, kulturne, općenito društvene resurse stavila u službu integracije i socijalizacije Bosne i Hercegovine u jedan novi civilizacijski ambijent. U tom smislu vrijedi promatrati i aspekte zdravstvene zaštite, koji su se organizirali spram strateške projekcije austro-ugarske uprave i njene kulture zdravstva.
- Stanje zdravstva
Austro-ugarska uprava je zatekla teško zdravstveno i epidemiološko stanje u Bosni i Hercegovini. Pored siromaštva i nepostojeće institucionalne zdravstvene zaštite, epidemije su desetkovale stanovništvo, a zarazne bolesti, kao kolera, tifus, sifilis, imale su endemijski karakter.
Kada je Austro-Ugarska 1878. ušla u Bosnu i Hercegovini, zatekla je u Sarajevu samo dva školovana ljekara, dok je cijeloj Bosni i Hercegovini bilo još četiri-pet ljekara. Po odlukama Berlinskog kongresa, Austro-Ugarska je, između ostalog, trebala na sebe preuzeti i obavezu zdravstvenog skrbništva nad stanovništvom, čime je bila obavezna pristupiti dovođenju u red i poredak zdravstvenih prilika. Taj imperativ se nije odnosio samo na bosansko stanovništvo, već jednako ili više na činjenicu da su mnogi građani Monarhije, kao vojnici, činovnici, inžinjeri, zanatlije, krenuli na službu u Bosnu i Hercegovinu, te im je trebalo omogućiti adekvatnu zdravstvenu zaštitu. (Ilustracije radi, potkraj 19. stoljeća, četvrtinu tuzlanskog stanovništva su činili stranci, a strani jezici koji su se mogli čuti u gradu bili su: njemački, češki, mađarski, poljski, slovenački, italijanski, španski, slovački, rusinski.) Bio je to jedan sveobuhvatan institucionalni zahvat ka struktuiranju i uređivanju zdravstvene zaštite po normama kakve su vladale na svakom dijelu austro-ugarskog administrativnog suvereniteta, a od čega će trajnu, dugoročnu korist imati stanovništvo Bosne i Hercegovine.
U svim većim varošima, pod upravnom i finansijskom brigom Zemaljske vlade u Sarajevu, otvaraju se gradske bolnice, a u manjim sreske, sa po nekoliko kreveta. Tako je u Tuzli kao nov, namjenski i moderan objekat izgrađena i 1. VII 1886. godine otvorena prva bolnica, sa 40 kreveta. U narednih desetak godina uslijedila je izgradnja i otvaranje novih zdravstvenih ustanova i u drugim gradovima.
Zidanje Zemaljske bolnice u Sarajevu, praviljonskog tipa, sa više odjeljenja, trajalo je do 1894. godine. Bio je to period osnivanja specijalističkih odjeljenja i dolaska više značajnih specijalista iz Evrope na službu u Bosnu i Hercegovinu, od kojih su mnogi bili praktični i institucionalni utemeljitelji određenin medicinskih grana u lokalnim sredinama. Bili su to pioniri razvoja zdravstva, onako kako to po današnjim normama razumijevamo klasifikaciju i organizaciju zdravstvene zaštite.
O početku organizovane zdravstvene zaštite žena u Bosni i Hercegovini, može se govoriti tek od 1879. godine, kada je austro-ugarska vlast izdala naredbu o obavljanju ljekarske i babičke prakse. U prvim godinama austro-ugarske uprave, u Bosni i Hercegovini je radila samo jedna diplomirana babica, i to u Sarajevu. Prva Državna škola za bibice osnovana je 1897. godine, a već naredne 1898. godine objavljeno je prvo Uputstvo o radu babica. Prvo Ginekološko-akušersko odjeljenje pri Zemaljskoj bolnici u Sarajevu osnovano je 1894. godine.
Ljekarski poziv je u Evropi bio za žene nedostupan do druge polovine XIX stoljeća. U Zurichu je 1863. godine promovirana prva žena za doktora medicine, a u Beču tek 35 godina kasnije, 1897. godine. Na južnoslovenskim prostorima su žene mnogo kasnije ušle u medicinu, pa i u ginekologiju i akušerstvo. Obrazovanje je proizilazilo iz prakse evropskih medicinskih centara.
Za 40 godina austro-ugarske uprave (1878-1918) u Bosni i Hercegovini su službovala 222 ljekara, od kojih je samo 56 bilo domaćih.
- Dolazak poljskih i čeških ljekara
U prvim godinama austro-ugarske uprave zabilježen je znatan broj ljekara Poljaka zaposlenih u Bosni i Hercegovini, čiji je doprinos i bio najveći za napredak zdravstvene službe. Ovo se takođe odnosi na oblast akušerstva i ginekologije, budući da su poljske liječnice bile začetnice institucionalnog razvoja ove medicinske grane. Prve ginekologinje na prostoru Bosne i Hercegovine bile su dvije Poljakinje: dr. Teodora Krajewska (od 1893) i dr. Jadwiga Olszewska (1897). Dr. Krajewska je radila u Tuzli i Sarajevu, a dr. Olszewska je radni vijek provela uglavnom u Tuzli.
U sklopu organizacije zdravstvene zaštite žena, Vlada u Beču je raspisala konkurs, objavljen u Švajcarskoj, za liječnice koje bi radile u Bosni i Hercegvoini, isključivo na zdravstvenoj zaštiti žena. Dolazile su u obzir za prijem samo liječnice iz slavenskih zemalja, Češke i Poljske, zbog srodnosti jezika.
Na konkurs su se javile dvije Poljakinje, asistentice na Ginekološko-akušerskoj klinici u Ženevi, i obje su bile primljene, dr. Krajewska u Tuzlu, a dr. Olszewska na kratko u druga mjesta, odakle se 1899. godine pridružila svojoj kolegici u Tuzli.
Dr. Teodora Krajewska je Dekretom imenovana za službenu liječnicu Tuzlanskog okruga. Bio je 20. mart 1893. godine kada je dr. Krajewska doputovala u Tuzlu, preuzela svoju dužnost i tako postala prva liječnica u Bosni i Hercegovini. Veoma brzo je naučila bosanski jezik, socijalizirala se u novoj sredini, a što je doprinijelo da je bosanske žene prihvate sa simpatijama i da rado dolaze na preglede i savjetovanja.
- Zdravstvo u Tuzli na prelazu epoha
Stanje zdravstvene zaštite bilo je vrlo nesređeno. Vakufske bolnice postojale su samo u četiri sreska mjesta. Male vakufske bolnice bile su , veoma često, azili za siromašne i gladne. Radio je mali broj vojnih ljekara, uglavnom stranaca, čije su usluge bile dostupne samo malom broju povlaštenog stanovništva.
U Tuzli je 1874. godine osnovana prva bolnica, odnosno, Vakufska bolnica, znana kao Hastahana, koja je imala deset bolesničkih kreveta u četiri bolesničke sobe. U tuzlanskoj Hastahani radio je prvi domaći školovani doktor, dr. Mehmed Šerbić, koji je bio i službeni ljekar cijelog Zvorničkog sandžaka.
Poslije Prvog svjetskog rata, Bolnica u Tuzli se proširila prema specijalističkim granama, ali su neke grane i prije ustanovljene. U Tuzlu je 1904. godine došao dr. Risto Jeremić, prvi hirurg koji je specijalizaciju završio u Sarajevu. Dr. Jeremić je 1908. godine podigao sanatorijum u kome će poslije biti smješteno Ginekološko-akušersko odjeljenje, koje je osnovano 1929. Godine, i koje će tu biti sve do prelaska u novoizgrađenu bolnicu na Gradini, 1968. godine. U drugoj zgradi bilo je Hirurško odjeljenje, a prvi šef ovog odjeljenje bio je dr. Simeun Stojadinović.
- Dolazak dr. Teodore Krajewske u Tuzlu
Dr. Teodora Krajewska rođena je 1854. godine u Warszawi, u brojnoj porodici u kojoj je provela sretno djetinjstvo. U rodnom gradu je završila Gimnaziju. Kako je ruski jezik bio obavezan od 4. razreda, govorila ga je odlično, što će joj kasnije biti od pomoći. Nakon završene Gimnazije, položila je učiteljski ispit i radila kao učiteljica do udaje za profesora klasične filologije, 1876. godine. Mladi par živio je okružen prijateljima iz intelektualnih krugova. Vođene su žive i dinamične rasprave, razgovaralo se o knjigama i novim tehničkih saznanjima, o tajnama dalekih svjetova, jer je to u Evropi bilo vrijeme velikog uzdanja u buduća vremena. Pored muža, Teodora je u krugu porodičnih prijatelja nalazila uporište za svoje književne sklonosti. Voljela je književnost, slikarstvo, klasičnu filozofiju, duhovnost, razgovore i porodična druženja. Tu idilu prekinula je iznenadna muževljeva smrti, 1881. godine, što je za mladu Teodoru predstavljalo veliki šok i nikad zaliječenu traumu. Nikada se poslije nije udala, ostala je do smrti vijerna svome suprugu i svojoj velikoj ljubavi.
Zbog rusifikatorske politike carskog režima prilike u Varšavi nisu bile naklone za intelektualne i akademske slobode, pa je Teodora 1883. godine otputovala u Ženevu, gdje je upisala studij medicine. U to vrijeme , na sveučilištima u Austriji, žene nisu imale pravo studiranja, što je potrajalo do 1901. godine.
Po ozbiljnom i savjesnom radu, Teodora Krajevwska je bila zapažena još u toku studija, što je uticalo da je profesor filozofije imenuje za svoju asistenticu. Bio je to prvi put da jedna žena, na sveučilištu, dobije takav položaj.
Za svoju doktorsku disertaciju „Recherches physilogiqes sur la reactio de degenerescence“, Teodora Krajewska je dobila prvu nagradu. Bilo je to 20. januara 1892. godine.
Oglas Zemaljske vlade u Sarajevu o natječaju za službene liječnice, u životu Teodore Krajewske došao je kao rješenje koje je u tom času trebalo njenoj ranjenoj duši i nemirnom duhu, da u ozračju nepoznatog prostora iskaže svoje erudicijske i humanističke sklonosti. Odluci da se prijavi na ovaj oglas, pogodovalo je i saznanje da se jedan broj ljekara iz Poljske sprema na misiju prema Bosni.
Ubrzo se našla u egzotičnoj bosanskoj sredini, čudnovatom i dotad za Teodoru neviđenom spoju različitih vjerskih i kulturnih identiteta, sa prizvukom orijenta u kome je dotad mogla čitati samo u knjigama. Teodora se susrela sa jednim zatvorenim svijetom muslimanske sredine, koja je umnogome determinirala ostale identitete, a što je moglo biti onespokojavajuće za njenu misiju zdravstvenog prosvjećivanja, kojega nema bez otvorenosti i komunikacije. Vidjela je društvo zatvoreno u običajne i patrijarhalne okvire, u kojima se uloga žene, ma kojoj konfesiji pripadale, bitno razlikovala od pozicije koju su žene, u Evropi, ipak dosegle. Vidjela je pokrivene muslimanke, koje su veoma rijetko izlazile iz kuća, iz svojih avlija opasanih zidovima. Uočila je velike i dominantne klasne razlike. Sve to je moglo biti otežavajući faktor u njenom nastojanju da dopre do bosanske žene, da je otvori prema zdravstvenom prosvjećivanju.
Vijest o dolasku liječnice u Tuzlu, oglasio je telal. Prvi pacijenti bile su žene i djeca iz najsiromašnijih porodica. Najčešći problem bila su akutna oboljenja, tuberkoloza, endemski sifilis, ginekološke tegobe. Pored redovnog rada u ambulanti, dr. Krajewska je u svome radu uvela za to vrijeme potpuno inovativnu praksu odlazaka na teren, u daleka sela i okolne varoši. Često je u ova sela, do kojih su vodili kolski putevi i putići, dolazila na konju. Zimi je išla pješice, tako što je čizme omotavala grubom tkaninom, da može savladati prtine i poledice. Svjedočanstva kazuju da su njeni odlasci na teren, za razliku od mogućih očekivanja, bila više nego uspješna, da je lokalno stanovništvo prevladalo rezervu koja se mogla podrazumijevati prema jednoj stranoj liječnici, koja jedva da govori bosanski jezik, a što se može pripisati dobročiniteljskoj harizmi koju je imala dr. Teodora Krajewska.
- Misionarski rad dr. Teodore Krajewske
Obaveze prvih službenih liječnica bile su obimne jer su podrazumijevale, pored tekućeg liječenja, prvenstveno žena, i rad na suzbijanju infekcija, učešće u vakcinacijama na terenu, ginekološke tretmane, kontrole trudnica, vođenje porođaja po potrebi i hirurške tretmane. Iznad svega vrijedi istaći zdravstveno-prosvjetni rad, posebno sa muslimanskim ženama, kojima dotad nije bio dostupan liječnik. Ovaj prosvjetiteljski rad se posebno odnosi na učesnice u ženskim tek otvorenim školama.
Patologija kojom se bavila dr. Krajewska nije bila samo ginekološka, iako je u osnovnoj struci pomagala kod porođaja i u babinju, te vršila i hirurške zahvate. Pomagala je i kod oboljenja respiratorne, kardiovaskularne, digestivne prirode, te oboljenja mokraćih organa. Radila je na savladavanju epidemija, kao što je epidemija kolere u Tuzli, koja se iz Dervente i Brčkog proširila na osam srezova tuzlanske regije i trajala od septembra 1883. do januara 1884. godine. Kao službena liječnica, u ovim vanrednim okolnostima, dodijeljena je epidemiološkoj službi mjesne bolnice, sa zadatkom da utvrđuje pojavu kolere među muslimanskim ženama i njihovom djecom. Za predan rad dobila je posebnu novčanu nagradu.
Dr. Teodora Krajewska je vršila masovna cijepljenja protiv boginja, te izvršila znatan utjecaj na popularizaciji cijepljenja, a prema čemu je bilo mnogo iracionalnog otpora tradicionalne sredine. Inače, slučajevi oboljenja od boginja postali su rjeđi u vrijeme austro-ugarske uprave, mada bolest nije nikad iskorijenjena, tako da se krajem 1899. bolest ponovo, masovno, pojavila. Tada je dr. Krajewska obišla srezove: Travnik, Jajce, Varcar Vakuf, Zenica, Visoko, Vareš, Fojnica, Žepče, Sarajevo i druge. Izborila se za ustanovljavanje prakse vakcinacije i revakcinacije žena i djevojaka u selima i varošima.
- Otkrivanje osteomalacije: praktični i naučni doprinos
Posebne zasluge dr. Krajewskoj pripadaju za otkrivanje osteomalacije kod muslimanskih žena, oboljenja koje do tada nije bilo ni evidentirano, ni opisano na području Bosne. Naime, muškarcima ljekarima nije bio omogućen neposredan i slobodan pristup pacijenticama, tako da je tek žena, liječnica, mogla iz neposrednog kontakta sagledati svu težinu i ozbiljnost ovog oboljenja.
Susret sa ovim oboljenjem kod muslimanki iz siromašnih brdskih sela, pobuduo je kod dr. Krajewske interes za stručno proučavanje bolesti o kojoj je prva publikovala rezultate na Kongresu ginekologa i akušera u Ženevi 1896. godine, koji su objavljeni u časopisu „Wiener mediciniche Wohchnsch rift“.
Sljedeći put izvijestila je o ovoj bolesti na XVI međunarodnom kongresu ljekara u Budimpešti, 1909. godine. Prvobitno je opisala 11 slučajeva ovog oboljenja, a potom još 50 u tuzlanskoj oblasti. Slučajeve istog oboljenja, dr. Krajewska je pronašla u regiji Travnika i Sarajeva. (Congres international de medicine, Budapest , Septembre 1909.)
Prema ispitivanju dr. Krajewske, bolest je bila endemična u planinskim predjelima, a u ravničarskim sporadična. U tuzlanskoj oblasti, bolest se u većini slučajeva javljala u srezovima: Srebrenica, Vlasenica, Kladanj, Zvornik. U ravničarskim predjelima bolest je bila sporadična, dok u samoj Tuzli i Brčkom nisu zabilježeni slučajevi ovog oboljenja. Prvobitnu pretpostavku da je etiologija vezana za prirodne uslove, dr. Krajewska je ubrzo odbacila. Pošto se osteomalacija javljala isključivo kod muslimanskih žena, i to iz najsiromašnijih slojeva i najzaostalijih krajeva, dr. Krajewska se orijentirala na ispitivanje razlika u načinu života muslimanskog i hrišćanskog življa.
U selima sa znatnim brojem oboljelih, žene su se rano udavale, još kao djevojčice, i prije prve menstruacije. Išle su iz trudnoće u trudnoću, još u vrijeme laktacije. Budući da su živjele u siromašnim kućercima sa slabo osvijetljenjim prostorijama, da su obavljale poslove sjedeći ili čučeći na zemljanim podovima, da su imale oskudnu ishranu – postojali su svi uvjeti za nastanak ove bolesti. Nastajala je dezasimilacija kostiju karlice, a postepeno i kičme i rebara, u kojima je pod dejstvom pritiska, teglenja i podizanja, nastajale morfološke promjene, koje su se pogoršavale sa svakom sljedećom trudnoćom. Žene su trpile bolove u predjelu rebara, usljed njihovog razmekšavanja, a kod svake sljedeće trudnoće bolovi su se širili na karlicu i rebra, pa je oboljela žena bila sve više savijena prema naprijed. Da bi se mogla kretati, morala se oslanjati na štapove, a što je uzrokovalo da veći dio dana provodi sjedeći i teško se pomjerajući s mjesta na mjesto. Vremenom, bolovi bi se prenijeli na noge, što je otežavalo spolne odnose, a čega se nesretna žena najviše bojala. Posljednje godine svoga života ove bi žene provele nepokretne, govoreći da „niti živi, niti umire“.
Radovi o osteomalaciji, koje je predstavila i objavila dr. Teodora Krajewska, bili su prvi iz oblasti ginekologije i akušerstva iz Bosne i Hercegovine. U okviru prosvjetiteljskog rada, dr. Krajewska je objavila „Savjete Slavjanskim ženama“, koji je napisala na bosanskom jeziku.
Nakon što je 1899. ukazom Vlade premještena u Sarajevo, osteomalacija je i dalje bila njena najveća briga.
- Tuzlanska sudbina dr. Jadwige Olszewske
Na mjesto dr. Krajewske u Tuzlu je došla druga liječnica, takođe Poljakinja, dr. Jadwiga Olszewska: Završila je Sveučilište na Sorboni, radila u Mostaru, a potom preuzela upražnjeno mjesto uslužbene liječnice u Tuzli. Nastavila je djelatnost svoje prethodnice sa kojom je u početku zajedno obavljala posjete pacijenticama i odlazila na teren. Pored ginekoloških oboljenja, otkrila je i liječila sifilis, i radila na eradikaciji boginja. Od 872 vakcinisanisanih žena i djece, više od polovine je bilo iz tuzlanskog sreza, a ostali iz srezova Bijeljina, Brčko, Gračanica. Na dužnosti službene liječnice ostala je i nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, sve do 1923. godine, kada je penzionisana. Poslije penzionisana, nastavila je živjeti u Tuzli, veoma skromno, ali okružena prijateljima koji su poštovali sve što je učinila za Tuzlu i regiju. Savremenici su je opisali kao – „skromnu, tihu, izuzetno radnu osobu, siromašnu, neudatu“. Umrla je 1932. godine. Kolege liječnici sakupili su novce za njenu sahranu, koja je obavljena na Katoličkom groblju u Tuzli.
- Odlazak dr. Krajewske u Sarajevo
U odnosu na Tuzlu, vijeme službovanja dr. Krajewske u Sarajevu bilo je i duže i teže. Pored glavnog grada, službenom rejonu djelatnosti pripadala je cijela sarajevska oblast, pa je posjećivala pacijentice i u mnogim gotovo nepristupačnim selima u vrletima Trebevića, Igmana, Romanije, Bjelašnice.
Onako kako se istakla u savladavanju epidemije kolere u Tuzli, tako je dr. Krajewska dala veliki doprinos borbi protiv boginja u Sarajevu, i okolnim mjestima. Obišla je Travnik, Jajce, Zenicu, Žepče, Bugojno, Glamoč, Livno. Izborila se za provođenje vakcinacije i revakcinacije. Ovaj teški zadatak je najvećim dijelom obavljala sama. Stizala je na odredišta vozom, fijakerom, na konju ili pješice. Bilježi se podatak da je 1902. godine u Sarajevu i okolnim mjestima vakcinisala 2912 žena muslimanki.
U sarajevskoj oblasti i više okolnih srezova, u Visokom, Rogatici, Višegradu, Rudom, Kreševu, zabilježeni su slučajevi sifilisa, koji je u narodu bio poznat kao „frenjak“. Bolest se dominantno javljala u siromašnim porodicama i širila se sa jednog oboljelog na cijelu porodicu.
U Sarajevu će se dr. Krajewska nastaviti zalagati za zdravstveno prosvjećivanje ženske populacije, pa se prihvatila uloge predavača iz časova higijene na učiteljskom seminaru za muslimanske djevojke. Ulogu predavača iz ove oblasti imala je i na nekim drugim srednjoškolskim katedrama.
Sa početkom Prvog svjetskog rata povećala se napetost na Balkanu. Povećala se i bijeda, Počele su se širiti epidemije. Zbog epidemije kolere u Bosnu je pozvan dr. Prašek, bakteriolog, koji je doputovao sa svojom suprugom Bronislavom Prašek Calczynskom. Budući da su jedno vrijeme živjeli u Sarajevo, došlo je do prijateljstva između Bronislave i Teodore, a sjećanja su dokumentovana i pretočena u knjigu „Memoari jedne liječnice“.
Autorica je zabilježila da je vid dr. Krajewske počeo drastično da slabi, pa je predavanja iz higijene prepustila dr. Prašeku, a ona je i dalje posjećivala svoje pacijentice i obavljala tekuće poslove. Ubrzo je morala otići u Prag na operaciju katarakte, koja je na žalost završila neuspjehom. Nesretna što više neće moći sa jednakom energijom i spremnoću obavljati svoje obaveze, podnijela je molbu za penziju. Nakon penzionisanja, zbog vrlo skromnih prihoda, kojima nije mogla pokriti ni svoje skromne potrebe, nastavila je na nagovor prijatelja i dalje raditi u Antituberkoloznom dispanzeru.
- Odlazak iz Bosne i čežnja za Bosnom
Dr. Teodora Krajewska je 1927. godine napustila Sarajevo, za kojim je do smrti čeznula. Nastavila je živjeti emotivno podijeljena na svoju sjevernu i južnu domovinu, na onu u kojoj je rođena, i gdje će umrijeti, a na ovu u kojoj je provela najljepše godine svog života i ostavila neizbrisive tragove dobrote i humanosti. Čežnja joj nije dala mira, pa se upitula da dugačak put da još jednom vidi Bosnu i svoje sarajevske prijatelje.
Koliko je voljela i osjećala Bosnu dokazuje i zanimljiv podatak da je na poljski jezik prevela novelu „Hanumica“ od Vere Škurle Ilijić (Bluszcz, 1930.), a iz čega pretpostavljamo da u njoj nikad nije utihnula književna žica koju je iskazivala u godinama mladosti, ali i po povratku u Poljsku. Bavila se prevoditeljskim radom, s ciljem zbližavanja slavenskih naroda i kultura.
O njenim posljednim godinama života nemamo bližih podataka, izuzev da je umrla u samoći, bijedi, u sredini koja nije znala da tu posljednje godine života dogorjeva žena koja je zapalila svjetlost zdravstvenog prosvjećivanja u mnogim gradovima Bosne i Hercegovine. Umrla je u Varšavi, 1935. godine.
U poljskim liječničkim časopisima nema nikakvih podataka o bogatoj stručnoj i liječničkoj djelatnosti dr. Teodore Krajewske. Jedini zabilježen trag opstao je u „Liječničkim novostima“ iz 1905. godine, na čijim stranicama je preuzet izvještaj dr. Krajewske, objavljen 1903. godine u jednom austrijskom časopisu.
Dr. Branislava Prošek u „Momarima jedne liječnice“ je pisala o mnogim ličnostima i ljekarima tog doba. Posebno su nam zanimale stranice o dr. Teodori Krajewskoj, budući da se radi o prvoj liječnici u Tuzli. Iz nekoliko istrgnutih rečenica ove knjige mogu se sagledati prilike koje je zatekla dr. Krajewska, kao i njen ogromni doprinos u razvoju zdravstvene zaštite žena u Tuzli, Sarajevu i drugim područjima.
Napuštajući Bosnu dr. Krajevska je zapisala: „Bosnom me vezao moj rad i znoj i moja ljubav za rad, bez kojeg ne mogu da živim“.
U Tuzli, u Bosni i Hercegovini, sa velikim pijetetom i zahvalnoću sjećamo se dr. Teodore Krajewske i čuvamo uspomenu na nju.
- Razvoj ginekološke prakse u Tuzli
Tek poslije Drugog svjetskog rata ponovo srećemo ginekologe žene u našem gradu. Poslje mnogo godine, ponovo će kroz Ginekološko-akušersko odjeljenje proći prve žene specijalisti, koje će kasnije kao ginekolozi ponijeti dio tereta i zasluga za razvoj ove grane zdravstva u Tuzli i okolini.
Imala sam čast da budem prva rođena Tuzlanka Bošnjakinja ginekolog, zaposlena na Ginekologiji kao specijalizant a kasnije i specijalista, i da s početka 60-tih godina radim sa ginekolozima dr. Ljubicom Petrović i dr. Jelenom Stančić. Istovremeno u Lukavcu je radila dr. Nata Stoisavljević, a u Domu zdravlja Tuzla dr. Marija Jovanović.
Kao prve žene ginekolozi u Tuzli bile smo takođe svjedoci zdravstvene zaostalosti u našim sredinama, posebno u seoskim područjima. Sretale smo se sa velikim brojem nestručno provociranih pobačaja i sa komplikacijama koje su nastupile usljed sepsi i smrtnih ishoda. Bilo je slučajeva započetih porođaja i komplikacija, zbog nestručnosti i zapuštenosti. Do udaljenih sela smo prolazile kao i naše prethodnice, kako bismo dali doprinos zdravstvenom prosjvećivanju žena. Istina, 60-tih godina se više nije išlo pješice, kilometrima, ili zapregom i na konjiću, već nas je po lošim makadamskim drumovima vozio popularni „fićo“.
Posebno mnogo vremena i truda ulagale smo na popularizaciji kontracepcije, kao jedne od metoda u sprječavanju neželjene trudnoće, a čime se pomagalo i u borbi protiv provociranih pobačaja. Pored kotracepcije koju smo propagirali, pobačaji su dugo bili način za planirane porodice. Bilo smo sretni kada smo vidjeli efekte svoga rada, a to je da se broj stručno obavljenih pobačaja počeo povećavati, u odnosu na broj provociranih, nestručnih i rizičnih pobačaja. Kao rezultat zdravstvenog prosvjećivanja, počeo se povećavati broj kontrolisanih trudnoća i porođaja obavljenih u porodilištu. Bili su to prvi zahtjevi u zaštiti zdravlja žena i u borbi protiv povećane smrtnosti. Zaseban problem su nam predstavljala maligna oboljenja i susreti za uznapredovalom bolešću.
Proći će mnogo vremena, koje je postepeno vodilo ka napredovanju zdravstvene službe, razvijanju zdravstvene kulture i kolektivne svijesti o prevenciji bolesti i kontroli zdravlja. Tome su doprinosile nove generacije ginekologa, posebno žena ginekologa, i općenito porast broja ljekara.
- Uspomena i trajna zahvalnost
U prostoriji za sastanke na Ginekološko-akušerskoj klinici dominirala je velika umjetnička slika mirnog, dostojanstvenog ove liječnice. Sliku smo dali uraditi kod akademskog slikara Miroslava Zovke, a na osnovu fotografije koja je objavljena u „Tuzlanskom vremeplovu“, uz zapis našeg poznatog slikara, kulturologa i istoričara Tuzle, uvaženog profesora Dragiše Trifkovića. Poslije je i u parku UKCT, među bistama osnivača zdravstva u Tuzli, postavljena bista dr. Teodore Krajewske.
Kada su u toku rata mnogobrojni humanitarci posjećivali našu Kliniku, i pitali nas ko je osoba na slici, s ponosom smo odgovorili da je to Poljakinja, prva žena ginekolog u Tuzli, i da je organizirana zdravstvena zaštita žena u Tuzli počela prije jednog stoljeća, sa njenim dolaskom. Stotinu godina poslije, Tuzla već ima mnogo žena ginekologa i opstretičara, mnogo ljekara drugih specijalnosti, kao i svoj Medicinski fakultet. Sa dubokim pijetetom sačuvali smo uspomenu na prve žene ginekologe, dr. Teodoru krajewsku i dr. Jadwigu Olszevsku.
- O izvorima
O dolasku i radu prvih ljekara u Bosnu i Hercegovinu ostavljeni su tragovi u radovima više autora, koji se u pojedinim podacima razilaze, posebno u pogledu datiranja i mjesta službovanja. Na osnovu uvida i usporedbe u ove različite izvore, mišljenja sam da je najtačnije podatke dala dr. Bronislava Prašek Calczynska, u knjizi „Memoari jedne liječnice“. Naime, dr. Krajewska i dr. Calczynska su, pored kolegijalne saradnje, bile i dobre prijateljice. Na osnovu ovih i drugih podataka moguće je sklopiti sliku o životu i radu dr. Teodore Krajewske, približiti je, kao ličnost i kao stručnjaka.
Moram priznati da sam bila fascinirana podacima koje sam našla u prikazu koji je napisao Ctibor Nečasl (Delatnost službenih lekarski u Bosni i Hercegovini 1892.1918, Istorijski zbornik, br. 9, Banja Luka, 1988, str. 91-110.), a posebno prikazom Bronislave Prašek Calczynske, u knjizi „Memoari jedne liječnice“ (Durieux, str. 103-116), u poglavlju pod naslovom „Dr. Teodora Krajewska prva liječnica u Bosni i Hercegovini“. U sagledavanju stanja zdravstvene službe tog doba, poslužili su mi i prikazi Azapagića i Karahasanovića. Sa posebnim uvažavanjem se sjećam prikaza koji mi je sa posvetom uputio akademik Berislav Berić, pod naslovom „Značaj i uloga poljskih ljekara u razvoju akušerstva i ginekologije u jugoslovenskim zemljama do 1918. godine“ (Acta hist. Med. Stom. Pharm med. Vet., 1986, 26, 1-2. 63-70).
Akademik Berić, kao i drugi autori (izuzev Ctibora Nečasla) navode dr. Krajewsku kao prvog ljekara ženu u Bosni i Hercegovini. Akademik Berić se na misiju dr. Krajewske osvrnuo u okviru prikaza značaja boravka i drugih ljekara, posebno u Srbiji. Budući da je akademik Berić bio upoznat sa činjenicom da sam svoju doktorsku disertaciju posvetila dr. Teodori Krajewskoj i dr. Jadwigi Olszevskoj, smatrao je za primjereno da me počasti i prijatno iznenadi jednim pismom u kome mi šalje fotokopiju originalnog pisma koje je pisala dr. Krajewska, a koje je pisano iz Varšave i datirano na 19.III1930., i upućeno gospođi Milici Popović u Sarajevo.
- Pismo dr. Teodore Krajewske iz 1930. godine
a.
Vojvođanska akademija nauka i umetnosti
21.001 Novi Sad
Ulica Svetozara Markovića 6
22.4.1991.
Poštovana i draga koleginice Alispahić,
U prilogu Vam šaljem fotokopiju pisma koje je marta 1930. godine dr Teodora KRAJEVSKA iz Varšave uputila gospođi Milici Popović u Sarajevo. Fotokopiju ovog pisma je pribavila za mene gospođa Jadviga Soberah, koja je ranije bila lektor za poljski jezik na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, inače veliki prijatelj moje porodice, a koja sada sa suprugom živi u Beogradu. Kao što se vidi dr Krajevska je bila još živa 1930. godine i živela je u Varšavi u Ježnickoj ulici br.6.
Za Vas koji ste prikupili dosta podataka o njoj i koja ste jedna od njenih naslednica – ovo pismo je od velikog značaja, tim pre što ona u ovom pismu spominje imena niza značajnih tadašnjih žena lekara u Sarajevu. Mislim, da bi zaista trebali Vi da napišete jedan članak o njoj, jer ona to zaslužuje kao osnivač porodilišta u Tuzli – početkom ovog veka.
Nadam se da ste dobro, molim Vas pozdravite sve Vaše Saradnike.
Srdačno Vas pozdravlja
Akademik Berislav Berić
b.
RO KMC TUZLA
„DR MUSTAFA MUJBEGOVIĆ“
OOUR GINEKOLOŠKO AKUŠERSKA KLINIKA
TUZLA
BR: 01-115/91
Tuzla: 3.maj 1991. godine
Cijenjeni gospodine profesore,
Mnogo Vam hvala na sjećanju i izuzetnom poklonu. I ja se trudim da prikupim podatke iz prošlosti ginekološke službe u Tuzli, pa sam u tom smislu angažovala i jednog bibliografa.
Nedavno mi je uputio Istorijski zbornik Institituta za istoriju u Banjaluci sa prilogom koji Vam upućujem.
Biće mi drago ako će Vam koristiti.
Uz najljepše želje.
S poštovanjem
Alispahić Nisveta
- Odlomci iz pisma dr. Teodore Krajewske
Warszawa 19. III 1930.
Jeznicka, 6.
Draga, veleštovana Gospođo
Blizu dva mjeseca su prošla otkad sam Vaše posljednje pismo dobila i zakasnila sa odgovorom. (…) Istinito je Jelka Ostojić o meni rekla, da sam se već srasla sa Bosnom, sa cijelom Vašom zemljom. (…) Što se tiče mojih poslova, to nikako nisam se riješila misli da se zanimam srpsko-hrvatskom literaturom. Smatram da je ovaj posao zanimljiv, i potreban u ime slavenske solidarnosti i koristi koju može ovo upoznavanje uzajamno doneti. Jesam Vam već pisala, da su novine (tjednik) „Treza“ štampale moj članak o muslimankama. (…) Jesam poslala samo jedan broj, jer su ovdje novine jako skupe.
Dalje, prevela sam „Hanumicu“ Verke Škurle Ilijić. Već je prva polovina štampana u ženskom listu „Bluszcz“, kao dodatak od kojih se kasnije može sastaviti jedna knjiga. Vrlo lijepo na poljskom jeziku ispala ova „Hanumica“. Gospođa Verka Ilijić već zna i dozvolila meni još u Sarajevu da prevedem. Hoću njoj poslati nekoliko broja novina. U tekstu novina metnula sam bilježku o ovoj mladoj talentiranoj spisateljici. (…)
Ovdje sam imamo zimu, koja nama okasnila. Čudnovato već u martu počeo padati snijeg, jako neprijatno vreme, jer snijeg se topi, temperatura uvijek / +…
Sve više imam poznanika, to jest našla sam nekoliko mojih starih poznatih i kolegica. Dva ženska društva „Žene sa višom naobrazbom“ i „Redakcija savremene žene“ sastavile su jedan Ženski klub. Bila sam kod otvorenja kluba u ponedjeljak. Jesam član „Slavenskog društva kulture i umjetnosti“ u kojem ima predavanje svake druge nedjelje. (…)
Šaljem Vam najsrdačniji pozdrav i ljubim Vas od cijelog srca. Vašem visokoštovanom suprugu moj naklon i pozdrav.
Odana Vam Teodora Krajewska
- Faksimil pisma dr. Teodore Krajewske)
Literatura:
- Azabagić, S.: Sto godina zdravstvene službe u Tuzli, Acta Medica Saliniana, Tuzla, 1974.
- Berislav B. Berić: Značaj i uloga poljskih lekara u razvoju akušerstva i ginekologije u jugoslovenskim zemljama do 1918. godine, Acta hist. Med. Stom. Pharm med. Vet., 1986.
- Alija Karahasanović: Tuzlanska bolnica i njeni prvi lekari, Srpski arhiv, Beograd, 1958.
- Alija Karahasanović: Opšta bolnica u Tuzli – Njen postanak i tok razvijanja, rukopis
- Ctibor Nečasl: Delatnost službenih lekarki u Bosni i Hercegovini 1892.1918, Istorijski zbornik, br. 9, Banja Luka, 1988.
- Bronislava Prašek Calczynska: „Memoari jedne liječnice“, Zagreb, 1997.
Nisveta Alispahić rođena je u Tuzli (11.02.1935.), gdje je završila Gimnaziju kao jedan od najboljih učenika generacije. Medicinski fakultet završila je u Beogradu 1961, a specijalizaciju iz ginekologije i akušerstva 1969. godine. Postdiplomski studij završila je u Sarajevu. Magistrirala je 1978, a doktorirala 1989. godine. Prva je Bošnjakinja ginekolog u Tuzli.
Radila je u Tuzli, a jedno vrijeme i u Gradačcu (1971-1978). Bila je direktor OOUR-a Bolnička zaštita majke i djeteta pri Kliničkom centru u Tuzli (1978-1984), a potom je bila na čelu Ginekološko-akušerske klinike (1984-1998). Od 1984. pa 1998. bila je šef Katedre za predmet Ginekologija – akušerstvo na Medicinskom fakultetu u Tuzli.
U tom periodu Klinika je kadrovski i stručno napredovala, osposobljeno je više mladih specijalista za Tuzlu i okolinu, izvedeno više generacija studenata.
Tokom radnog vijeka, prof. dr. Nisveta Alispahić se, pored angažmana na Klinici i sa studentima, bavila zdravstvenim prosvjećivanjem žena, uređivala radijske emisije, odlazila na sela, držala predavanja i organizirala stručne skupove sa temama o planiranju porodice.
U toku agresije na BiH organizirala je Pokretnu ginekološku ambulantu u kojoj je pružana pomoć ženama i djeci u udaljenim selima i u izbjegličkim naseljima.
Prof. dr. Nisveta Alispahić posebno se bavila problematikom steriliteta. Pri Klinici je osnovala Odsjek za ispitivanje i liječenje steriliteta. Bila je šef tog Odsijeka i Specijalističke ambulante.
Uporedo se bavila naučnim i istraživačkim radom, sudjelovala na brojnim skupovima i objavila veći broj radova u medicinskim časopisima i zbornicima.
Dobitnica je više značajnih stručnih i društvenih priznanja.
U mirovini je od 1998. godine.