Država u podstanarima
Svečanost koja je priređena u povodu puštanja u pogon Federalne rtv bila je nalik na igranje kola oko mrtvačkog sanduka. Dakako, ustoličenje FTV samo je još jedan ekser u tabutu naše zemlje. Od specijalnih veza, preko Izbornog zakona, do nove obavještajno-sigurnosne službe, traje federalno legitimiziranje prava Republike Srpske da bude još državnija i samostalnija. Mi, Bošnjaci, dali smo pravo RS da se veže za Srbiju, da bude zasebna država u izbornom procesu, da ima svoju rtv, svoju obavještajnu službu… Kako? Pa tako što smo se mi prethodno specijalno vezali za Hrvatsku, i što smo pristajali da državne atribute svodimo na entitetski koncept. Mi definitivno nismo normalni! Naš egzistencijalni nacionalni interes je jačanje centralnih bh. institucija, a ne njihovo slabljenje, jer bez bh. države ni nas nema. Za osipanje Bosne i Bošnjaka temeljni krivci su poslanici SDP-a i SDA, jer su složno i maloumno podržavali parlamentarno derogiranje državnih značenja. Nemamo se mi šta čuditi HDZ-u koji je glasovao za specijalne veze sa Hrvatskom, ali se imamo čuditi ovim bošnjačkim strankama koje su time radile za interese Velike Srbije. Prosvjedovanje SDA zbog karaktera specijalnih veza SRJ i RS bilo je degutantno, jer je i SDA legitimizirala te veze samim vezivanjem Federacije za Hrvatsku. Potpuno isti obrazac primijenjen je i kod razvaljivanja BHT, kao možda posljednjeg djelatnog simbola bh. države. Zar se nije moglo tražiti da BHT bude kapa entitetskim televizijama, umjesto što će nekakav javni bh. servis (PBS) biti postanar u entitetskim rtv kućama? U stvarnosti, ovaj PBS će se pojavljivati tek prilikom prenošenja fudbalskih utakmica, izbora za pjesmu Evrovizije, i u sličnim marginalnim povodima. Država će medijski živjeti na margini rtv signala, dok se entitetske stvarnosti imati značenje države. Jakako, ove raspolućene. Sve raspolućenije.
OHR u politici apartheida
Nema slučajnosti ili grešaka u izjavama visokih političkih šerifa. Svaka riječ, pogotovo ona napisana, ima svoju težinu, značenje i posljedice. Wolfgang Petritsch se skandalozno deklarirao za protuustavnu i segregacijsku viziju BiH! On je namjerno, a ne slučajno, prilikom promocije Federalne rtv, rekao da je to medij koji će služiti Bošnjacima, Hrvatima i ostalim građanima Federacije
A gdje su Srbi?! Srbi, Petritschu, u Federaciji nisu ostali,niti su građani drugog reda! Njima Odluka Ustavnog suda garantira konstitutivnost i jednakopravnost, kao i Bošnjacima i Hrvatima u RS. Ako Visoki predstavnik ne poštuje ovu Odluku, onda je on na ideološkoj liniji etnonacionalnih projekata, segregacije i apartheida. Dosad smo mogli slutiti da Petritschev OHR sprovodi politiku zaštite s&h genocidnih postignuća, kako bi sve srpsko i hrvatsko (p)ostalo srpsko i hrvatsko, a sve bošnjačko ili postalo multietničko, ili nestalo. No, danas se susrećemo sa drskom deklaracijom politike apartheida od strane OHR-a, čiji padišah iz Federacije izbacuje Srbe, a samim tim iz RS Bošnjake i Hrvate. Ovo je prvi slučaj da Visoki predstavnik u BiH bestidno podržava koncept podjele iz Karađorđeva. Očito da je ocijenio da je vrijeme da se otvoreno počne govoriti o neutihloj ambiciji Beograda i Zagreba – da se polovice BiH u doglednoj budućnosti pripoje svojim maticama. Vrijeme je, očito, samim tim što niko nije reagirao na ovu OHR-ovu deklaraciju apartheida. To je prvi znak da smo mrtvi.
Sretna Nova 1983. godina
Kao najpogubnija crta postdejtonske bošnjačke politike ističe se hronična potreba da se stvari prikažu boljim nego što jesu. Bošnjački političari kao da se plaše istini pogledati u oči, i istinu reći, kako bi tražili da međunarodna zajednica konačno prestane na terenu protežirati srpske i hrvatske hegemonističke interese. Šta će se, dovraga, desiti ako se počnu otvoreno iznositi podaci o sudjelovanju međunarodne zajednice u blokadi povratka i očuvanju na vlasti s&h političara koji nastavljaju politiku svojih zločinačkih prethodnika?! Čemu taj strah od istine?! Dizanje glasa protiv nepravde može samo poboljšati, a nikako pogoršati ovo katastrofalno stanje u BiH, koje ima dimenziju nastavka rata za istrebljenje Bošnjaka i uništenje BiH. Kukavičluk proizilazi iz nepostojanja bošnjačke nacionalne strategije, koja bi obavezivala i hrabrila bošnjačke političare da rade za narod, a ne za svoje kratkoročne hladovine. Oni su ovako skoncentrirani na poslanički paušal i jeftine privilegije koje im omogućavaju bolji život. Zato šute, zato se ne bore, zato i ne znajući postaju marionete beogradskih i zagrebačkih interesa. Koliko smo skučeni i sebični u borbi za bh. interese dokazuje i pismo osmorice bošnjačkih funkcionera iz Brčkog. Zar je trebalo da na njihova vrata pokuca brčanski apartheid, pa da se odluče progovoriti o sudjelovanju međunarodnih zvaničnika u blokadi zaživljavanja Distrikta, kao embriona bh. budućnosti? Tamošnje Tužilaštvo je pokrenulo istragu protiv bošnjačkih prvaka u Distriktu. Očito da je riječ o političkom procesu, ali u drugom pakovanju. I, gledajte šta će se sad događati… Kao što su ova osmorica Bošnjaka uglavnom bila imuna na brčanski apartheid, dok se oni nisu našli na udaru, tako će i armija bošnjačkih intelektualaca biti imuna na proganjanje brčanske osmorke. Bilo bi normalno da su Mirsad Đapo i Munib Jusufović dizali dževu prije nego što je mečka zaigrala pred njihovim vratima. Danas je normalno da mi dižemo dževu oko ove hajke na brčanske Bošnjake. Jer, ako to ne budemo činili, neće to ni za nas činiti niko. Onda kad mečka zaigra pred mojim ili tvojim vratima. Haman još ne shvatamo da je počela nova 1983. godina.
Avlijatitis u Bošnjaka 
Avlijski mentalitet jedna je od najpogubnijih bošnjačkih osobina. Valjda su stoljeća u kojima su o nama odlučivali drugi učinila da nemamo osjećaj prema svome. Kroz stoljeća tuđinluka jedva smo imali osjećaj da je naše i ono u avliji, u kući, za sofrom. Nemali je broj Bošnjaka u 20. stoljeću ostao bez kuća i imanja. Ako ti je krov nad glavom vazda pod upitnikom, svikneš se vremenom da državotvorni osjećaj imaš samo u rođenoj avliji. Avliju ćeš braniti, jer nemaš kud odatle. Ta genetska zebnja je toliko snažna da je Bošnjake i danas teško ubijediti da se Sarajevo brani u Goraždu, Stocu ili Kladuši. Početak agresije 1992. zorno je svjedočio o bošnjačkom avlijatitisu: u Bijeljini je trajao genocid, a Zvornik je imao osjećaj da se to događa u Zimbabveu; kad je Zimbabve došao u Zvornik, okolna sela su predavala oružje misleći da je Zvornik u Zimbabveu. Ratno stradanje i istodobno ideologijsko djelovanje SDA nisu uspjeli u Bošnjaka stvoriti kritičnu masu ljudi koji će razmišljati i osjećati globalno bošnjački, tj. bosanskohercegovački. Otuda nam je od 1996. do danas gotovo prepolovljen broj stanovnika u Goraždu, ali to nikoga ne zanima. Otuda nema strateškog pristupa podsticanju povratka. Pa čak i kad se ponude stimulacije za povratak, Bošnjaci neće na svoje. Eto, 24 policajca su konkurisala za posao u MUP-u u Srebrenici. Ponuđene su im i plate veće za 150 maraka, u odnosu na srpske policajce. Ali, nijedan od njih poslije se nije pojavio. O tome je izvijestila Keit Friescu, portparol Misije UN. Pored mentalnog problema u Bošnjaka, postoji i unutarnji otpor prema apartheidskom ambijentu u krajevima gdje bi se trebali vraćati Bošnjaci. Teško je iz slobodnog svijeta u Bihaću ili Zenici otići u taj za Bošnjake zatvoreni i neprijateljski ambijent u Bijeljini ili Čapljini. Ali, jednakopravnost nam niko neće donijeti na tacni. Moramo mijenjati sebe, da bismo mijenjali okruženje.
Opasna laž o rušenju katoličke škole u Tuzli
Na muci se poznaju junaci, ali i zlobnici. Od dejtonskog okončanja agresije do danas, ovo su najopasniji dani za bošnjački narod. Optužbe prašte sa svih strana. To što nema dokaza ni za šta – manje je bitno, jer se u Svijetu stvara utisak da su Bošnjaci braća tzv. islamskim teroristima. Time se relativiziraju učinci genocidne agresije, ali se i bošnjački narod dovodi u poziciju krivca koji možda nije fasovao onoliko koliko zaslužuje. Ovaj proizvedeni ambijent ponovo je poskidao maske sa lica mnogima koji su nam se prikazivali kao komšije, ili prijatelji. Baška je priča o bošnjačkim ugursuzima koji su dočekali šansu da profitiraju lažno optužujući vlastiti narod. Kao i 1992. i danas hlipte sirove strasti iracionalne mržnje prema Bosni i Bošnjacima. Primjera je bezbroj. Jedan od onih koji su i prije 11. septembra rado iskazivali netrpeljivost prema Bošnjacima je Miroslav Petrović, dopisnik sarajevskih Jutarnjih novina iz Tuzle; do rata je pisao u nekom fabričkom biltenu, a zakašnjelu dopisničku afirmaciju je doživio u šestoj deceniji života. Na njegove izlive mržnje prema Bošnjacima prvi je početkom godine reagirao glumac Emir Hadžihafizbegović, oštro se protiveći Petrovićevom nazivanju bošnjačkih intelektualaca – «nekakvim muslimanima». U nekoliko istupa Hadžihafizbegović je Petrovića uzeo kao paradigmu krstaške strasti da se bošnjački narod prikaže kao manje vrijedan. No, Petrović nije odustao od liječenja svojih bolnih kompleksa beznačajnosti putem pokušaja da se u centar pažnje stigne vrijeđanjem Bošnjaka. Potkraj hefte Petrović je izmislio da je u Tuzli izdat nalog za rušenje tek sagrađenog velelijepnog Katoličkog školskog centra. Urednici Jutarnjih su, kao da su Glas koncila, revnosno ovu laž objavili i na naslovnoj stranici. Hajde što se Jutarnje jedva čitaju u našoj avliji, ali ista laž je prenesena i u zagrebačkom Večernjem listu. Bog sami zna koje će sve svjetske agencije sada prenijeti da bosanski muslimani ruše katoličke škole! Laž o rušenju katoličke škole u Tuzli sjajno se uklapa u prirodu kampanje protiv Bosne i Bošnjaka. Šta koga briga što je to ortodoksna izmišljotina jednog ostarjelog, neafirmiranog i otud zlobnog lokalnog fabričkog novinara. Nikog od onih koji će prenijeti Petrovićevu laž ne zanima demanti Općine Tuzla, u kome se kaže da je riječ o opasnoj i zlonamjernoj izmišljotini Miroslava Petrovića, koja nema nikakve veze sa istinom. To što je Općina Tuzla tražila da se za ovaj katolički objekat pribave odobrenja za gradnju, ne znači da će on biti porušen. Nije izdat nalog za rušenje!!! A Petrović tvrdi da – jeste!!! Da li to znači da se od katoličkih institucija ne smije tražiti ni dozvola za gradnju, jer ćete odmah biti optuženi da hoćete porušiti katoličke objekte?! Koje li ironije, Općina Tuzla je, u vrijeme načelnikovanja Selima Bešlagića, počinila i stanovite greške kako bi udovoljila zahtjevu za izgradnju KŠC. Jednoj je porodici bespravno porušena kuća kako bi se mogao izgraditi ovaj objekat, a o tome je svojedobno u Ljiljanu prvi pisao Alosman Huseinović. U to vrijeme, uz Bešlagićev klimoglav, na Husinu je, uz auto-cestu, podignut ogroman i nezgrapan križ, koji vas dočekuje na ulazu u Tuzlu. Radilo se i na štetu prava i pravde kako bi se dokazala volja za afirmacijom hrvatske jednakopravnosti u Tuzli. Pa dokle više!!! Učinite sve, i više nego što je normalno, pustite da se gradi objekat bez potrebne dokumentacije, i onda kad zatražite da se pribave odobrenja – oklevetaju vas da ste izdali nalog za rušenje katoličke škole! Znao je Miroslav Petrović jako dobro da je jalovo demantirati ovako gnusnu i u opasno vrijeme tempiranu laž. Jer demantiranje takve laži podrazumijeva anamnezu njegove problematične ličnosti, u čijem je ubogom košmaru skuhana ova laž koja je nanijela ogromnu štetu i Tuzli, i Bosni, i međuetničkoj toleranciji. Petrović je danas sretan čovjek, jer je konačno došao u centar pažnje. Ali, i Risto je Đogo bio u centru pažnje…
Broj 459, 5. – 12- XI 2001.