Okvir za teroristička prava i slobode
Ne maši nas ni jedna hefta a da ne bude terorističkih napada na bošnjačke povratnike. Pojava je toliko ozbiljna da bi je samo narod koji ne postoji mogao ignorirati. A mi je ignoriramo. Gdje nam je hronika anexa sedam? Gdje nam je evidencija svih tih ubistava, bombi, premlaćivanja i zastrašivanja po glavi povratnika? Šta rade Preporodi, Vijeća bošnjačkih umova, Bošnjački instituti? Bave se kulturom naroda koji ne postoji? A ne postoji sve dokle ga strateški ne zanimaju bezmalo svakodnevni napadi na svoje ljude! Dokumentacija o terorističkim napadima na povratnike treba da je ključni argument u dokazivanju da dejtonski mir nije uklonio genocidni terorizam u BiH, već ga je samo preoblikovao. Ako se slože dokazi da javna i tajna vlast u Republici Srpskoj, svaka prema svome resoru, nastavljaju politiku etničkog čišćenja, što je po međunarodnom pravu genocid – onda RS konačno može ići u muzej beščašća. Pored već prisutnog mišljenja da je ovaj entitet stvoren na tekovinama zločina, pojavila bi se još jedna stranica u (zasad nepostojećoj) kampanji za demokratizaciju i humanizaciju bh. države. Dokazalo bi se da usred Evrope funkcionira jedan državno-pravni okvir za terorizam, i da ga kao takvog treba ukinuti. Lahko je objasniti da postojanje ustavno legaliziranog terorizma pothranjuje istoznačne ambicije među hb. Hrvatima, koji će razvijati svoje divljanje sve dok im je pred očima srpski entitet. No, mi se nismo počešali ni da ubilježimo svoje žrtve anexa sedam, a kamoli da organiziramo strategiju za dokazivanje da je ovakva dejtonska BiH okvir za teroristička prava i slobode.
Krstaški, troprstaški terorizam
Na zgradi Medžlisa u Banjoj Luci osvanuo je asortiman četničkih parola. Istog dana na mezaristanu Gazanferije džamije napadnuti su ljudi koji su iskopavali raku. Kamenovana su i dva preostala turbeta. Sutradan su izvršeni napadi na povratnike u Janji i Zvorniku. Na istoj stranici novina koje su donijele ovu vijest, vječiti srpski vojni komentator Miroslav Lazanski objašnjava da se – “u BiH nalaze surove vehabije”, koje su bajagi strah i trepet za međunarodne snage. Niko dosad nije prijavio da su “vehabije” oskrnavile ijedan vjerski objekat ili da su napali ijednog kršćanskog vjernika. Da je bogdom “neovisno novinarstvo” ispisalo toliko stranica o napadima na muslimanske vjernike, koliko je, bez povoda, ispisano o islamskom fundamentalizmu u BiH. Jasna je namjera srpske propagande da islamski terorizam pronađe u BiH, ali je nejasno otkud se to naši uhljupi konektiraju na (n)ovu beogradsku podvalu. Terorizam je očita i opipljiva stvar, samo je pitanje ko je plaćen da ga (ne) vidi, a ko da ga izmisli. Serija nacističkih i krstaških napada na sve islamsko u Banjoj Luci nepobitno svjedoči o organiziranom, valjda pravoslavnom, terorizmu. A to što neko u Bosni šiša kosu, pušta bradu i nosi kraće pantole – nije dokaz nizašta. Kako bi to vanjski izgled mogao dokazivati “surovost”? Ili, pak, danas svaka ahmedija označava Bin Ladenove sljedbenike? Krajnje je vrijeme da “neovisni” u BiH naprave uporednu analizu – koliko je zla prema muslimanima počinjeno od krstaškog terorizma, a koliko je zla prema kršćanima počinjeno, ako je uopće počinjeno, od islamskog terorizma? Nigdje kao u Bosni nije toliko očit krstaški terorizam, koji je aboliran samim tim što nije islamski.
Samo je dijalog sveznajući
Glavni imam Islamske zajednice u SAD, Senad ef. Agić, kaže: “Najveći džihad je borba sa svojim nefsom, tj. borba sa vlastitim negativnim osobinama”. Ova misao je podsticajna ne samo za promišljanje džihada u globalnim razmjerama, već i za dijalog o bošnjačkim negativnim osobinama. Ako bi globalno promišljali slabosti muslimanskog svijeta, uočili bi kuplerajsko preferiranje sitnosopstveničkih interesa nad samim islamom. Šta vrijedi pobožnost muslimana u toj razjedinjenosti, ako je tek manjina spremna suosjećati sa patnjama muslimana u Palestini ili Bosni. Vlade, i bogatuni, većine islamskih zemalja nisu spremni odreći se ni dnevnog profita kako bi izvršili pritisak na Zapad u cilju pomoći svojoj, haman, braći po vjeri. Muslimansko jedinstvo davno je moglo okončati patnje Palestinaca, da je Zapad odlučno uslovljen zavrtanjem nafte, ili drukčije. Nesuđeno jedinstvo moglo je skratiti i ublažiti i naše patnje. Umjesto toga, slali su nam halal mesa, donacija, nagrada i Kur’ana. U muslimanskom svijetu svako je u pravu, pa nema dijaloga i propitivanja vlastitih negativnih osobina. Svako ćera svoju viziju. Zato su patnje bosanskih muslimana potresle tek manjinu muslimanskog svijeta, jer se vazda ne uklapamo u nečiji koncept islama. Hajde što se ne uklapamo tamo, daleko, ali se ne uklapamo ni ovdje, u vlastitoj koži, iako dijelimo istu sudbinu bez obzira na razlike i podjele. U vrijeme rata mnogo je energije potrošeno na dokazivanje kako ima nekakvih pet vrsta Bošnjaka, i kako su samo oni pravovijerni potaman, a svi drugi su otpad iz naroda. Ova ofanziva upravo je potekla od ljudi koji su trebali razumijevati džihad kao borbu sa svojim nefsom. Jer, ne može se bošnjačko jedinstvo ostvariti sataniziranjem ogromnog broja Bošnjaka koji nisu u islamu. (Pa ne može ni biti u islamu ako ćeš ga nalijepiti uvredama i poniženjima!) Valjda se u islam poziva blagim i razumnim riječima. Borba sa vlastitim negativnim osobinama ne može se voditi silom. Bilo da je riječ o islamskom ili kršćanskom svijetu, ili o dunjaluku uopće. Jer, osobina se ne mijenja bombardovanjem, već dijalogom. Ali, da bismo vodili dijalog moramo pištolje ostaviti pred vratima, i razumjeti da je samo Jedan Sveznajući.
Istraživanje demokratskog mućka
S vremena na vrijeme Žak Klajn, specijalni izaslanik generalnog sekretara UN, valjano zagrmi u odbranu bh. budućnosti. Sjetimo se kako je otvoreno kvalificirao fašističke orgije u Banjoj Luci. Možebit i zato što se i sam našao u poziciji žrtve. Nedavno je o stanju u BiH informirao Vijeće sigurnosti: “Ukoliko projekat multietničkog društva u BiH ne uspije poslije uloženih šest milijardi US dolara kroz šest godina, ostalo je malo nade za multietničke države bilo gdje na Balkanu, ili drugdje”. Tačno. Međutim, Žak Klajn ni jednog časa ne ulazi u analizu kraha međunarodne strategije u BiH, a upravo bi ta analiza mogla doprinijeti uočavanju malignih tačaka bh. stvarnosti i istraživanju demokratskog mućka. Početkom godine jedan je novinar Volfgangu Petriču predložio da OHR, OSCE i UN organiziraju okrugli sto o greškama koje su počinili u BiH. Ako se međunarodna zajednica već deklarira kao učiteljica demokratije i otvorenog društva, i ako milijarde dolara ulaže u demokratizaciju BiH, onda bi bilo logično da baš na svom primjeru pokaže šta to znači. Postoje stotine slučajeva na kojima bi se mogla dokazati neprincipijelnost OHR-a i OSCE-a.
Kritičko čišćenje njihovog djelovanja samo bi moglo doprinijeti bh. budućnosti. Ali, oni su nedodirljivi, kao i japanski car! Činjenica da je u bh. dejtonsku jalovost skrhano šest milijardi dolara dokazuje da se od demokratije i multietničnosti napravio opak biznis, na kome su profitirali oni što im je najmanje stalo i do Bosne i do demokratije. Ućarili su kojekakvi lideri budućnosti, sa kojima budućnost nikako da počne. Bilo bi korisno vidjeti koliko je samo novaca slumpovano u razne okrugle stolove, sterilne filozofijade, u neovisne medije što ne smiju zucnuti o kršenju povratničkih prava, o seksualnom iskorištavanju bh. žena, ili o kriminalnim talovima međunarodnih misionara. Povrh svega, da se ne zavaravamo, nemoguće je u BiH revitalizirati multietničko društvo i ustoličiti demokratiju, jer je unutarnje dejtonsko uređenje naše zemlje suprotstavljeno tim ambijentima; ono je po slovu ustava apartheidsko i nacionalističko.
Ko je odgovoran za bošnjačke zločine?
Građanski alternativni parlament BiH, kao mreža više nevladinih organizacija, u desetak bh. gradova je polijepio plakat na kome se tvrdi da je Haški tribunal i antisrpski, i antihrvatski, i antibošnački, čime se aludira na otpor svih bh. naroda prema hapšenju svojih optuženika. Nakon ove ironije, saopćava se istina: Haški tribunal je antizločinački. Navodni zločini bošnjačkih oficira po komandnoj odgovornosti strpani su u isti koš sa organiziranim srpskim i hrvatskim zločinima. Izgleda da je zalud ponavljati da su srpski i hrvatski zločini rezultat projektovane genocidne strategije za fizičko istrebljenje bošnjačko-muslimanskog naroda, a da su eventualni bošnjački zločini bili incident koji je uzrokovan, prije svega, ulogom međunarodne zajednice u vezivanju ruku žrtvi. I konačno treba reći i ovo: Nikada se u Bosni ne bi pojavili mudžahedini da je međunarodna zajednica Bosanskoj Državi dala (zagarantirano) pravo na odbranu! Embargo na oružje i višegodišnje prepuštanje na nemilost krvnicima, i izgladnjivanju, bošnjački je narod dovelo u stanje očaja. Ako međunarodna zajednica tri i po godine nije poštivala vlastite konvencije, s kojim pravom danas proganja bošnjačku stranu za ono što se događalo u te tri i po godine. A u tim godinama očaja dogodilo se jedva nekoliko incidentnih zločina koji se ni po čemu ne mogu porediti za genocidnim sistemom Beograda i Zagreba, koji su imali otvoreni dotok oružja za masovno uništenje Bošnjaka-muslimana. Time bi za sve što se pripisuje bošnjačkoj strani kao ratni zločin, po komandnoj odgovornosti, trebali odgovarati oni koji su bili dužni bh. državi i narodu dozvoliti pravo na odbranu golih života. I Grabovica je posljedica međunarodne zavjere protiv međunarodnih principa.
Multikulturna inkvizicija
U toku 1999. i 2000. godine naši su slobodarski i multikulturni umovi vodili kampanju za dokazivanje kako je izvedba Hasanaginice prilog rasplamsavanju islamskog fundamentalizma. Prvo je napadnuto Narodno pozorište Tuzla zbog predstave Hasanaginica, čije probe zamalo nisu prekinute, pod optužbom da se time ugrožava multietnički identitet grada. Potom je razvaljivana sarajevska Opera, pa čak i vrata u operi Hasanaginica. Dakako, niko od njih da objasni kakva je to multikultura ako se ne tvori od kulturnih identiteta, niti otkad su to islamski fundamentalisti Gete, Fortis, Puškin i mnogi svjetski umovi koji su se divili najljepšoj baladi slavenskog juga. Da u ovoj zemlji postoji institucija stida, mnogi bi primitivci crvenili pred hrvatskim tiskom koji nakon gostovanja u zagrebačkom HNK objavljuje hvalospjeve o operi Hasanaginica. Evo izvoda iz jednog od šamara plaćeničkoj multikulti inkviziciji:
“Kada se prije godinu i pol dana u sarajevskom Narodnom pozorištu pripremala praizvedba opere Hasanaginica, dio tamošnjeg tiska kritizirao je tada vladajući SDA za rasipanje novca na “faraonski nacionalni prijekat” i prigovarao mu da misli kako bez opere nema nacije. Hasanaginica je pogodna za sve drugo prije nego kao predložak djelu koje bi razgaralo nacionalno-romantičnu euforiju i nacionalizam” – zapisao je u zagrebačkom Jutarnjem listu Branimir Pofuk.
Da stvar bude dramatičnija, ovo je tek početak međunarodnih gostovanja opere Hasanaginica.
Broj 454, 1. – 8. X 2001.