Na prognaničkom mitingu u Tuzli po prvi put je transparentno dotaknuta odgovornost domaćih zvaničnika i međunarodne zajednice za atrofiju procesa povratka. Većina govornika je apostrofirala “izdaju političara” i “nedopustivu pasivnost najodgovornijih predstavnika međunarodne zajednice”, ali niko od njih nije ušao u suštinu stvari: kakav interes mogu imati bošnjačka oligarhija i međunarodna zajednica od nepovratka Bošnjaka kućama? Ako su već svi složni u tome da su šipka (međunarodna zajednica) i bubanj (vlast) odgovorni za blokadu povratka, za (ne)svjesni nemar koji ohrabruje iseljavanje u prekookeanske zemlje, valjalo bi znati i pozadinu te nakane. Koliko god su se organizatori trudili da miting odvoje od politike, pa makar i tako što na njemu nisu sudjelovali političari, bilo je nemoguće pitanje povratka posmatrati kao nepolitičko. U nakani da se politika ne petlja u povratak, niti povratak u politiku, zapravo je nedorečenost kazanih poruka. Realizacija anexa 7 je političko pitanje par excellence, koga određuju politički subjekti sa glavom i repom, te ga je nemoguće izvući iz konteksta ambicija vladajućih stranaka i međunarodne zajednice, ali i demokratske alternative.
Postoji mnogo već naučno obrađenih dokaza da je bošnjačka oligarhija, još u vrijeme najvećeg bošnjačkog stradalništva za referendumsku BiH, mjerkala svoju trećinu bh. teritorije na kojoj bi sagradila panislamističku fildžaneriju usred Evrope. Ta nakana datira još od vremena uspavanki i prepuštanja Podrinja na nemilost srbijanskih nacističkih bandi. Poslije su prognanici bili interesantni tek kao glasačka mašina, dok je njihov socijalni status ostao jednak kao ‘92. godine. Budalasta teza da će ih ta sirotinja natjerati da se prije vrate kućama je bila maska za preusmjeravanje sredstava koja bi u časnim i moralnim okolnostima pripala prognanicima. Ničim se ne može pravdati činjenica da osam godina poslije na hiljade prognanika žive u kolektivnim centrima, od kojih humanije izgledaju “Agrokomercove” štale. To iznurivanje se može tumačiti i kao poruka da se sreća potraži “preko bare”, što je već rezultiralo nepovratnim gubicima. Nesuđeni Alijin nasljednik je nedavno delegaciji deložiranih ljekara rekao: “Kome se ne sviđa nek’ ide iz Bosne”. Bošnjačka oligarhija ima dvostruki interes da se kutariše intelektualaca i prognanika: ideološki, jer su ti gubitnici opasnost za stabilnost etnonacionalne ideje; materijalni, jer se prava i jednih i drugih ne uklapaju u interesnu zonu vladavine. …Druga polovica jabuke je kod koalicionih partnera.
Indikativno je ponašanje demokratske alternative spram ovog pitanja. Kada bi prelistali press kliping SDA Srednje Podrinje našli bi za posljednje dvije-tri godine stotinjak reagiranja na različite oblike ugnjetavanja povratnika. Kada bi listali arhivu SDP-a, našli bi jedva nekoliko reagiranja na ovu temu. SDP, kao lučonoša te demokratske alternative, svoj antinacionalizam gradi tako što je spreman štititi Srbe i Hrvate od bošnjačkih ekstremista, ali ne baš i Bošnjake od srpskih i hrvatskih palikuća. To je traljava odbrana od optužbe da su bošnjačka stranka sa multi ikebanom. Ako žele zadržati i proširiti naklonost bošnjačkih birača onda bi morali uvažiti nužnost minimuma iskrenosti.
Treći i najmoćniji politički faktor u kolopletu sudbine prognanika je međunarodna zajednica, čija priroda i rezultati djelovanja odveć zaslužuju javnu raspravu bh. intelektualaca. Postdejtonska euforija prema spasiteljima survala se u provaliju nepobitnih činjenica. Ljudi su sad skloni paradigmatski tumačiti podatak da je u Uredu OHR-a u Brčkom od 60 zaposlenih 57 Srba, iako su 56% predratnog stanovništva činili Bošnjaci. Pretpostavkom da se stranci smjenjuju, a lokalci vode politiku, ljudi objašnjavaju činjenicu da se od 20.000 prognanih Brčaka u grad vratilo samo 230 porodica, a da se istovremeno gradi 300 stanova za Srbe koji žele da ostanu u Brčkom. Nasuprot tome ovdje imamo euforiju najnovije vlasti zbog uspješnih deložacija, koja time krči svijetle putanje svoje servilne budućnosti. Međunarodna zajednica ima malo argumenata da zaustavi talas bošnjačkog nepovjerenja koje seže do mišljenja o “kršćanskom svijetu koji će drugim sredstvima dokrajčiti etničko čišćenje Bošnjaka-muslimana”. Ono što ostane od Bošnjaka, pričaju ljudi, biće prvo ekonomski a potom politički utopljeno u hrvatsku polovicu BiH.
Ako je ta zebnja opravdana, onda je ovo što se dešava Bošnjacima zastrašujuće. A ako nije, onda to treba djelima i dokazati.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 01. VIII 2000.