Jednog dana 2009. godine moja kćerka je iz školskog dvorišta uprtila i kući donijela pokislo mače, kojemu je i ime dala: Cicka. Mače je razumjelo da je dobilo svoj dom, a mi nismo imali srca, ni razloga, da umiljato stvorenje odbijamo od kuće.
Godine su se nizale, djeca su odrastala, a Cicka je sve više postajala Mamina pratnja, po kućnom pejzažu. Pogotovo posljednjih pet-šest godina otkad je Mama zbog zdravstvenih razloga vezana za boravak u kući.
Da mi je neko pričao, teško da bih vjerovao – da mačka može imati takvo terapeutsko dejstvo (stoput je Mami otklanjanjala bolove, privijajajući se na bolno mjesto); da može razumjeti toliko riječi; da može domaćinski živjeti kao dio porodice, tu je kad se kahveniše, tu je kad se sijeli, sjedi i prisustvom učestvuje u porodičnim događajima; da može biti takav drug, u samoćama i teškim trenucima… Svemu tome bivao sam svjedok ovih 15 godina.
Sad će godina kako je Otac otišao, a ja znam da je tu godinu Cicka olakšala Mami, u onim satima samoće, kada kućom odjekuju otkucaji sata i sati bez kraja.
Prije nekih mjesec dana uočili smo da Cicka odbija hranu, da se povlači. Potražili smo pomoć, infuzije, lijekovi, pokušaji da je podignemo… Sinoć više nije mogla na zadnje noge…
Jutros je zaspala otvorenih očiju. Gleda, a ne diše.
Mojoj Mami je najteže. Ja osjećam neizmjernu zahvalnost za sve ove godine u kojima je voljela i čuvala moju Mamu.
Batva, 11.12.2024.
Fatmir Alispahić
