Sanski pjesnik Faruk Alagić je svoju poetiku zatemeljio na narodnoj osjećajnosti, a to je prostranije i neposrednije od ma kakvog akademičnog , sofisticiranog, visokoumnog čitanja i tumačenja naroda. Kakvu korist ima narod od jezika kojim ga tumače, a koji ne može razumjeti? Narod ima svoj jezik, svoje poglede i osjećajnost, i zato je važno uspostaviti komunikacijsku razumljivost između naroda i pjesnika, naroda i onoga ko o narodu i za narod piše. Nema sumnje da je pjesnička kuća Faruka Alagića u jeziku svoga naroda, u bosanskoj riječi, pa otud i govorimo o tom narodnome staništu njegove poezije, jer će ona prvo, i prevashodno, biti bošnjačka, pa onda svačija.
Činenica da jedan Bošnjak godinama, u tišini fajtovačkih krajolika, ispisuje stihove, nastojeći u njima upečatiti svoj osjećaj svijeta, dovoljan je za čitateljsku znatiželju. Jer, razni pjesnici, veliki i mali, samim tim što su pjesnici, pisci, eksponirane ličnosti, na tezgama su javnog interesovanja. Ti zvanični pisci sami su po sebi ponuda. A Faruk Alagić je tajna, znatiželja, pjesma u priči, priča u pjesmi. Kad ovaj ili onaj pjesnik sriče pjesmu, on to čini u računici da će je nekad nekome pokazati. Ali, kad Faruk Alagić piše pjesmu, onda ta pjesma nije namijenjena nikome do li njemu, njegovom imenovanju svijeta, i kao takva je vrhunac ljudske i pjesničke iskrenosti. Nije se jednom dogodilo da rukopisi koji su nastajali kao trenutak iskrenosti između onoga koji piše i hartije koja pamti, neplanirano izađu u javnost i postanu veoma čitane i cijenjene knjige. Otud objavljivanje sadržaja koji je nastajao kao lični pjesnički monolog, neka vrsta ispovijesti pred samim sobom, uvijek nosi tu iskricu ekskluzivnosti, zbog koje želimo zaviriti u duhovnu intimu onoga koji je pisao.
A Faruk Alagić je godinama pisao pjesme, za sebe, u nastojanju da obuhvati smisao koji bi želio zavještati kao poruku ljudima u njegovom vaktu, i svakom drugom vaktu. Pjesnik ima potrebu da govori, da u stihovnu formu pretoči damare osjećaja, ta potreba je snažnija od razmišljanja ko će to čitati, šta će ko o tome misliti. Bošnjački život Faruka Alagića okružuju iskušenja, on jasno osjeti, tačno zna, koji je Pravi Put, ali, isto tako, on osjeti da jednaka pitanja okružuju njegove znane i neznane saputnike kroz prolaznost. Pjesnik zna da odgovori postoje, da su na dohvat znanja, ali, kad bi se znanje htjelo preuzeti – učenjem. Faruk Alagić se obraća svome imaginarnom čitatelju, Bošnjaku, on mu rasprostire svijet u arhipelagu tema, a istovremeno pronalazi i nudi odgovore – u vjeri, u Islamu. Zašto pjesnički i stilski postupak Faruka Alagića nosi auru jednostavnosti, iskrenosti, bezmalo, muhabeta pod krošnjama djetinjstva? Baš zato što su sve Istine rečene, i što Faruk Alagić sa eglenskom lahkoćom te Istine prepričava, stihuje i donosi rasprostrte među koricama svoje knjige „Krivi put nije pravi put“.
Pjesnički svijet Alagićeve knjige kreće se od općih mjesta u poimanju Stvoritelja i Čovjeka, preko granice i razlike između Pravog i Krivog Puta, pa do konkretnih povijesnih tragosa, vezanih za Bosnu i Bošnjake. Alagićeva knjiga se sastoji od nekoliko zbirki pjesama, koje djeluju kao ciklusi ili poglavlja, te se uklapaju u koherentnu cjelinu, budući da razvijaju narativnu putanju od općeg, ka konkretnom. Te cjeline su razvrstane po sljedećim naslovima: Svemogući, Insan (Čovjek), Ašik i Ljubav, Po dopisanim knjigama, Prije objave i predznaci sudnjeg dana, Žena u Kur’anu, Po istini, Dolazak Islama u BiH i rat u Bosni (92 – 95).
Svako od ovih pjevanja ima jednu ili više nosećih pjesama, koje ga poetički određuju. U Pjevanju pod naslovom Svemogući upečatljivi su stihovi iz pjesme „Vjernik“, u kojima Alagić postavlja suštinsku dilemu između onoga što je suđeno i grijeha koji se u toj određenosti nadvija kao iskušenje: „Meni je suđeno / Ma i tebi je suđeno / Pa zašto griješiš?“ Ovaj ciklus, inače, otvara niz općih mjesta i definicija u islamskom svetonazoru i poimanju odnosa između Svevišnjeg i Čovjeka. Zanimljivo je kako Alagić, kroz pjesmu „Sam ne možeš biti“, fenomen samoće razrješava kroz ishod vjerovanja: „Ja sam osuđen / Da živim / Da li mi / Neko treba / Ovdje?“.
Jedna od najuspješnijih pjesama u knjizi, data u staloženoj filozofskoj superiornosti, jeste ona pod naslovom „Čovjek“, iz ciklusa „Insan“, u kojoj se razapetost čovjeka između životnih iskušenja i vjerskih određenja, sažima u jednostavnu i duboku poentu: „Gore daleko / A dolje tvrdo“. Sa artističkog gledišta, posebno je uspješna naslovna pjesma, „Krivi put nije Pravi Put“, u kojoj je jezikom zagonetke i jezičke igrarije, inpostirana suštinska dilema: „Put je pravan / Ti ga kriviš / A zašto ga kriviš / Kriviš ga jer nije kriv / A da je kriv/ Ti bi ga još više iskrivio“.
Dobrota i ljepota davanja, odvajanja od svoga imetka, prelijepo je opjevana u pjesmi „Merhamet“, u kojoj je jezgrovitim pjesničkim jezikom ispričana i logički zaokružena suština sticanja i dijeljenja: „Uzeti i plod i muku / Puno je / Osim ako to / Ne podijeliš sa drugima“.
Pjesme pod naslovima „Kapa“ i „Uže“ upravo su znakovite jer u jednoj muhabetskoj atmosferi opjevavaju suštinske priče o vrijednosti duha i jedinstva u muslimana. Alagićevo pjesništvo je pamtljivo pod tom nastojanju da se velike teme otvore pitanjima, u razgovornom ritmu, jer pjesnik stalno nešto zapitkuje čitatelja, nagoni ga na razmišljanje i dovodi ga do logičnih odgovora. Kad bismo tražili podžanr kojemu su Alagićeve pjesme najbliže, bila bi to zagonetka, tako da bi se u teoretskom smislu dalo govoriti o interžanrovskoj prepletenosti ovih pjesama. Tako pjesma „Tabut“ razgovara sa umrlim, i govori o onima koji bi… „Voljeli / Da su rahat / Na tvome mjestu“. Prvi i drugi ciklus knjige idejno su posvećeni temeljnim vjerskim temama, koje Faruk Alagić obrađuje na sebi svojstven, didaktički način, u htijenju da učiteljski djeluje na one od kojih su još uvijek daleko jednostavni odgovori na teška pitanja.
U ciklusu „Ašik i jljubav“ Faruk Alagić piše o ljubavi i strasti, kao važnim energetskim poljima, koja koliko mogu biti blagoslovljena, toliko mogu biti i pogubna, ako se nađu u glibu zinaluka i nemorala. Više je pjesama u kojima Alagić definira pojmove ljubavi, žene, grijeha, prevare. Po artističkom umijeću veoma uspješna je pjesma „Širokogrudost“, u kojoj Alagić ponovo pokazuje svoj talenat da kroz igru riječi, bezmalo u formi pitalice, dođe do jednostavnog odgovora: „Takva je žena“. Može se nazrijeti osnovni motiv ovog pretresanja moralnih pitanja, ne samo zbog zinaluka koji je postao stil života u Evropi, već zbog iskušenja u kojima su se našle mnoge bošnjačke žene nakon pogibije svojih muževa u Odbrambeno oslobodilačkom ratu 1992-1995, a od kojih je ogromna većina sačuvala čast Bošnjakinje, muslimanke, i čast svoje bošnjačke porodice.
U ciklusu „Po dopisanim knjigama“ Alagić nam se predstavja kao erudita koji je upućen u historiju religija i u probleme vjerodostojnosti i autentičnosti određenih „Svetih knjiga“. Pjesnik problematizira utvrđeno i dokazano dopisivanje ljudskom rukom nekih „Svetih knjiga“, te razobličava tvrdnje da se radi o Božijim Riječima. U skladu sa tom drskošću da se ljudska riječ pripisuje Božijoj Riječi, Alagić uočava i svekoliki nemoral i razvrat u ovim strukturama, i u društvu koje takve strukture odgajaju. Dovoljno je pročitati pjesme „Animal“ i „Predznanci“ pa uočiti poetičku osnovu onoga što nam Alagić predstavja kao korijenje zla. Primjerna je erudicija Faruka Alagića, koji iz pozicije poznavaoca kritičnih tačaka u dekonstrukciji historije i filozofije religija, suvereno postavlja žarišna pitanja lažnog morala i nedoslijednosti.
Otud se kao logičan ishod u redoslijedu pjevanja pojavljuju ciklusi pod naslovima „Po istini“ i „Nakon Objave“, u kojima je Faruk Alagić opjevao ključne momente iz povijesti Islama. U pjesmama „Isra“ i „Seoba“ pjesnik je čak upotrijebio i popularni akrostih za riječi „Miradždž“ i „Hidžret“, čime je podebljao poentu, ali i svoj artizam, u onom aristotelovskom uvidu da umjetnost mora biti „očuđavanje“. Naravno, uvijek je posebno zadovljstvo temeljne događaje iz povijesti Islama čitati nanovo, iz pera nekog drugog pisca ili pjesnika, pa vidjeti na čemu je on akcentirao svoje viđenje Bitke na Bedru ili Oprosnog hadždža. Upravo u ovim pjesmama se vidi koliko srce Faruka Alagića kuca za Islam i Istinu, i sa koliko ljubavi pjesnik svjedoči svoju želju da oni koji su na Krivom Putu budu počašćeni Pravim Putem, da vide ono što ono vidi i osjeti, kao izbavljenje, smiraj i smisao.
U posljednjem pjevanju o dolasku islama i Odbrambeno-oslobodilačkom ratu kao da se sve rečeno slijeva u konkretan dramatski tjesnac, u kome agresivni i genocidaški komšiluk, potpomognut evropskim licemjerjem, želi uništiti jednu zemlji i njen najbrojni narod, („Inovjerci i Kauri / Što ne vole nas Bošnjake / To mi znamo…), samo zbog nemanja civilizacisjke širine da prihvate jednakost muslimana. Faruk Alagić je u ovom pjevanju kroz široki objektiv obuhvatio povijesne i kulturalne uzroke i posljedice, ali, toliko vješto, da nigdje ne imenuje krivca, niti trivijalizira pjesničku odoru – a svima je sve jasno. U toj pjesničkoj analizi vjerskih i povijesnih tačaka, Faruk Alagić ide u tako suptilne nijanse, da čak sagledava i svojevrsne izdaje i prevare koje je od svojih najbližih pretrpjela žrtva, oni koji su za slobodu Bosne i Bošnjaka dali navrednije što su imali. Vidljivo je to u pjesmi „Dolazak istine“, u kojoj stoji: „Krv šehida / Dio tijela / I vi živi, borci pravi / Odskočna ste daska bili / Za podlace / Da zauzmu položaje / Minderluke i fotelje / Teško njima!“
Nema dileme da će nekom drugom čitatelju neke druge pjesme biti upečatljivije od ovih koje su ovdje kao primjeri citirane, ali to samo upotpunjuje ocjenu o zanimljvosti i poučnosti stihozbirke Faruka Alagića, koja je narodnim jezikom, o narodnim temama, za narod pisana.
Nakon „oficijelnog“ završetka recenzije, neka mi bude dozvoljeno da uradim nešto što uopće nije uobičajeno za recenziju, i za recenzente, a to je da izaberem meni najdražu pjesmu u ovoj knjizi. To je pjesma pod naslovom „Blagodat Majke“. Šta ima u toj pjesmi, pa da se ja odlučim na ovaj mali recenzentski skandal? Ima posljednja strofa, koja dolazi nakon svima nama poznate upute da je džennet pod nogama svake Majke, a u toj strofi stoji: „Zato majke / Ne dižite / Glave svoje / Da vam džennet / Ne bi nest’o / Ispod nogu“.
Kad uđemo u analizu ove opomene – da džennet ispod Majčinih nogu može nestati ako Majka digne glavu – onda ćemo se upitati: A šta znači pognuta glava Majke? U šta Majka gleda? Pa gleda u dijete koje je pokorno i poslušno Majci, i koje tako gradi svoj put u džennet. U šta još majka gleda? Gleda u svoju pokornost, pred Svevišnjim, i pred adetima, u taj džennet koji gubi smisao ako Majka i majčinstvo izgube smisao. Imam potrebu da se Faruku Alagiću baška zahvalim na ovoj strofi kojom je obogatio moju spoznaju Dženneta pod Majčinim nogama.
Batva, 06.06.2016. mr. sc. Fatmir Alispahić