Treba mačku o rep objesiti izvinjenje predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, i svako drugo izvinjenje, i svaki formalni srpski dolazak u Srebrenicu, jer jedino izvinjenje Bošnjacima koje ima smisla zove se: ukidanje Republike Srpske.
Navršilo se deset godina otkako u „Saffu“ izlazi kolumna „Borba za opstanak“. Bio sam kolumnista mnogih listova, godinama („Oslobođenje“, „Walter“, „Ljiljan“, itd.), ali ni u jednom nisam bio deset godina. Dosad je u „Saffu“ objavljeno oko 250 kolumni. Moj prijatelj Munir Mujezinović upravo završava izbor od 40 kolumni koje će se uskoro naći među koricama knjige. Svaki jubilej, pa i ovaj, povod je da se pretresu događaji. Kada bismo samo poredali i analizirali medijske afere koje su izbijale tragom ovih kolumni, mogli bismo sačiniti knjigu „aferima“. A u toj knjizi bi posebno poglavlje morala zauzimati sva ona vrata koju su mi se u životu pozatvarala zbog ovih tekstova, odnosno, zbog totalitarnog i represivnog ambijenta u našoj zemlji. Naravno, najzanimljivija su ona vrata koju su mi zatvarali muslimani. Ali, to je baška tema. U ovom povodu, pokušao sam da sažmem nekoliko tematskih cjelina koje su bile najprisutnije u ovih deset godina, i za koje mislim da imaju programski karakter u borbi za opstanak Bosne i Bošnjaka.
Agresija jučer i danas
Srpski i hrvatski hegemonisti su izbacili tezu da raspad Jugoslavije vodi raspadu BiH. Po njihovoj logici, ako tri naroda nisu mogla zajedno u Jugoslaviji, ne mogu ni u BiH. Oni su u pravu sa stanovišta hegemonije, agresije i genocida. No, sa stanovišta historicizma i legaliteta, njihova postavka je kriminogena. Da se u Svijetu mogu granice rezati k’o drva, dosad bi Španija dala državu Baskima, Velika Britanija Ircima, Turska Kurdima, itd. No, problem BiH je u kršćanskoj podršci međunarodne zajednice srpskoj i hrvatskoj hegemoniji. Problem je u, recimo otvoreno – muslimanima. Evropa ne može u svome primitivizmu podnijeti mogućnost da na njenom tlu postoji jedinstvena država u kojoj će muslimani biti većina. Zalud to što su ti muslimani operirani od izvornog islama, i što imaju evropske, pa i kršćanske navike. Otud je Evropa odobrila srpsko-hrvatski genocid nad Bošnjacima. Embargo na oružje, izgladnjivanje, pritisci na bosansko rukovodstvo da pristane na podjelu BiH… – sve su to oblici evropskog saučesništva u genocidu. Kad se uočilo da bošnjački narod ne može biti istrebljen, da je izrastao do vojne samoodrživosti, primjenjen je plan “B”: Bošnjaci će biti istrebljeni drugim sredstvima, a s istim ciljevima; nestat će u miru, politički, vojno, ekonomski, kulturno… Dovoljno bi bilo analizirati samo odnos prema našem preseljeništvu, tzv. dijaspori, ili sve podvale vezane za Popis, ili cionistički model oduzimanja zemlje prognanicima iz Republike Srpske, itd. – pa u svemu tome iznaći nepobitne elemente nastavka genocida. Sve to ne bi bilo tako pogubno da bošnjački zvaničnici vide, ili smiju vidjeti ovaj problem, pa da mu se suprotstavljaju javno, slobodno, organizirano. Namjesto toga etiketiraju se rijetki pojedinci koji o tome govore, najčešće od samih bošnjačkih zvaničnika, koji očito rade u korist bošnjačke štete. Zato su Bošnjaci sve manje slobodan i ponosan narod. Ako se tako nastavi, Bošnjaci će još neko vrijeme postojati kao ustavna kategorija, ali je to već danas u mnogim segmentima tek ikebana. Sutra, možda, neće biti ni ikebana.
Nagrađivanje genocida
Dejtonski sporazum, autora Ričarda Holbruka, nagradio je zločince. Tu je stvar posve jasna. Priznavanje Republike Srpske je otvoreno legaliziranje genocida, poruka da se zločin i etničko čišćenje isplate, ali, kad su usmjereni protiv muslimana. Isto vrijedi i za etnički očišćene dijelove zapadne Hercegovine, u kojima stoluje svehrvatska vlast. Njemačka je porazom u Drugom svjetskom ratu mogla izvuči pouku i moralnu katarzu. Zamislimo da je Gebels ili neki njegov saradnik imenovan za predsjedavajućeg Generalne skupštine UN, kao što je to danas Vuk Jeremić, koji se ne odriče Miloševićeve politike hegemonizma prema BiH?! Srbija i Hrvatska nemaju nikakvog razloga da sumnjaju u isplativost svojih genocidnih hegemonija. To što će šačica srpskih i hrvatskih zločinaca dobiti fasung od Haškog tribunala, irelevantno je u odnosu na ustavnu kategoriju genocidnih tvorevina. Napose, nelogično je da se sudi Karadžiću i Mladiću, a da njihovo zlodjelo živi u Ustavu BiH. Ili te monstrume treba pretvoriti u slobodne građane, pa nek’ šetaju Sarajevom, ili treba ukinuti Republiku Srpsku! Jedno s drugim ne ide. U tom kontekstu treba mačku o rep objesiti izvinjenje predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, i svako drugo izvinjenje, i svaki formalni srpski dolazak u Srebrenicu, jer jedino izvinjenje Bošnjacima koje ima smisla zove se: ukidanje Republike Srpske. U ovoj priči bitan je i taj psihosocijalni faktor u Srba i Hrvata, koji je izgrađen na uvjerenju da se zločin isplati. Taj faktor već godinama gradi genocidnu agresivnost ovih društava u odnosu prema Bošnjacima. Pošto je srpski i hrvatski narod u kritičnoj masi opijen islamofobijskim šovinizmom, ne postoji mogućnost svjesnog opiranja fašističkim slastima i strastima. Međunarodna zajednica je Dejtonskim sporazumom Srbima i Hrvatima stavila do znanja da je validno kada se oni osjećaju nadnacijama, nadljudima, kad kolju i protjeruju muslimane, ruše džamije, mlate muslimansku djecu… Baš zato agresija se nastavila! Srbi i Hrvati nisu zadovoljili svoje šovinističke apetite, i neće, sve dok: ili ne nestane Bošnjaka, ili dok im se silom ne objasni da ne mogu imati išta veća prava od svojih bošnjačkih komšija. Budući da im to nema ko silom objasniti, tragična priča se nastavlja…
Bošnjaci i pamćenje
Kako objasniti nedopustiv odnos bošnjačkih institucija prema bošnjačkom stradanju? U najzabitijim selima Republike Srpske iznikli su ogromni spomenici “srpskim oslobodiocima”. U Prijedoru ili Bijeljini to su ogromne spomeničke gromade, nalik na one iz Titovog režima. Srbi umiju da označe mjesta genocidnih osvajanja, i da ih pri tome odjenu u “oslobodilačko” značenje. I Hrvati umiju, sa onim križačama. Bošnjaci su uglavnom skromno označili mjesta svoga stradanja. Tek pokoja česma, ploča, pokoja knjiga koja je nastala voljom autora, a ne strateškim opredjeljenjem bošnjačke zajednice. Gdje je muzej genocida, gdje su doktorati, filmovi, gdje su desetine književnih dijela koja su dosad trebala biti ispisani, i u lektiru uvrštena…? Zašto je to tako? Mislim da se Bošnjaci stide onoga što im se dogodilo! Bošnjaci su u Jugoslaviji svikli na ravnopravnost, makar i u iluziji. Osjećali su se građanima Evrope. Osjećali su se Srbima i Hrvatima. I sad, odjednom, neko ih kolje, protjeruje, ponižava… Bošnjaci danas čeznu da se probude u vremenima od prije agresije. Zato do mahnitosti, u kritičnoj masi, ponovo obožavaju ekavsko kukumakanje, slušaju srbijanski folk, gledaju srpske serije, kupuju hrvatske i slovenačke proizvode. …Sve čine kako bi stvorili iluziju da se genocid nije ni dogodio. Takvim Bošnjacima najveći su neprijatelji oni Bošnjaci koji ih upozoravaju na važnost pamćenja. Takvi kad ugledaju majke Srebrenice, kako svakog 11. u mjesecu podsjećaju na svoje nestale, okrenu program, sa gnušanjem. Jer, molim te lijepo, oni su iznad tog primitivizma, oni upisuju djecu u katoličke škole i gledaju hrvatske tv kanale, oni, jednostavno, nisu odavle. Takav odnos prema svojoj sudbini, od koje nema bježanja, greška je, tragičnija od one koja je prethodila ovom genocidu, kada su Bošnjaci živjeli ispranog mozga od pamćenja genocida u Drugom svjetskom ratu. Kažemo – tragičnija – jer je onaj sistem represijom sprovodio zaborav, a u ovom postoji barem tračak više slobode u kome bi bošnjačke i muslimanske institucije mogle planski raditi na planu institucionaliziranja pamćenja. Trebalo je strateški djelovati na razbijanju bošnjačkog stida od genocida, na ubjeđivanju Bošnjaka da se ne može i ne smije bježati od onoga što se dogodilo, jer je bijeg od pamćenja najbolji put da se prošlost ponovi.
Izmišljanje tzv. islamskog terorizma
Nakon 11. septembra 2001. Bošnjaci su postali žrtve specijalnog rata koji su srpski i hrvatski hegemonisti pokrenuli s ciljem optuživanja Bošnjaka za tzv. islamski terorizam. Računica je prosta: bošnjački kredibilitet žrtve najteža je politička smetnja legaliziranju s&h separatizma; poništavanje kredibiliteta žrtve, i odslikavanje Bošnjaka kao prijetnje evropskoj sigurnosti, vodi oslobađaju s&h genocidnih projekata od odgovornosti. Uistinu, dogodilo se da Bošnjaci posljednjih godina potonu u političku defanzivu. Da je kojim slučajem prije 11. septembra bio izgrađen sistem memorije bošnjačkog stradanja, Bošnjaci bi imali šta ponuditi kao odgovor na ove optužbe. Ovako, niti ima sistema, niti ima volje da se spremno dočekaju razne propagandne podvale. Jednostavno, u Bošnjaka to nema ko učiniti. Uzdramo se u BANU, pa u Savjetski bošnjački kongres, ali nas anemičnost ovih adresa, pa i neka kadrovska rješenja (npr. nepoznata lica imenovana u Izvršni odbor SBK), upozoravaju da su naše želje i potrebe jedno, a realnost drugo. U međuvremenu, gruha… Primjera je sijaset… Kada talijanski mediji objave da je u BiH danas 10.000 mudžahedina koji čekaju da ugroze evropsku bezbjednost, na to niko ne reagira, pa se laž ustoliči na pijedestalu istine. A kako bi neko i reagirao kad su i prošli i sadašnji ministar sigurnost Bošnjaci koji se najviše bave proizvodnjom magle o tzv. islamskog terorizmu. Bošnjačke institucije koje zvanično k’o biva brinu o Bošnjacima – definitivno – nisu položili historijski ispit zrelosti. Možemo pričati šta hoćemo, o tobožnjim zaslugama za međunarodno priznanje i odbranu RBiH, ali ovo su bili procesi koji nisu vođeni strateški i sistemski, već su bili plod spontanosti i nagona za opstankom. Prvi veliki izazov, kakav je s&h strategija za satanizaciju Bošnjaka, pokazala je da Bošnjaci nemaju nacionalne institucije kakve ima svaka samoodrživa nacija na Svijetu. A i to što imaju, razvlači se po stvarnosti kao puž na auto-putu.
Postoji li izlaz?
Postoji samo jedna računica koju međunarodna zajednica stavlja iznad svojih lobističkih i krstaških afiniteta – to je pravno slovo. Ako je po međunarodnom pravu nešto definirano, ne postoji mogućnost njegove redefinicije. Postoji samo mogućnost da ne vidimo ono što nam ide u korist, a na tu obnevidjelost utiču zapadni mentori koji nas upućuju na krive puteve. Dejtonski sporazum je privremeno rješenje… Logično, međunarodna politika u BiH se ravna prema Dejtonskom sporazumu, jer je on trenutno važeće pravno slovo; sva rješenja proizilaze iz logike podjele. Ako bi se strateški rušio Dejtonski sporazum, po osnovu dokaza da je potpisan pot prisilom i ucjenom, kao jedino validno političko stanje u BiH ispostavilo bi se ono za koje su se izjasnili građani RBiH na Referendumu za suverenitet. Napose, to je jedino političko rješenje u BiH koje ima legitimitet građana. Sve drugo je proizvedeno agresijom i genocidom, i međunarodnim saučesništvom u ubijanju Bosne. Očekujemo od Svjetskog bošnjačkog kongresa da kao prvu tačku svoga djelovanja otvori projekat rušenja kriminalnog Dejtonskog sporazuma. Iz ovog zahvata će proizaći sve druge koristi za Bosnu i Bošnjake.
11. V 2013.