Poststrukturalističko čitanje pripovijesti „Ilhamijin put u smrt“
Pripovijest Rešada Kadića „Ilhamijin put u smrt“ (1976) doživljava se kao tekst sa vjerskom tezom i historijskom temom, a zanemaruje se njegova politička, zapravo subverzivna ideja, iz vremena u kome se budno motrilo kad neko piše protiv vlasti. A pogotovo ako je taj pisac još ranije od režima proskribovan kao „neprijateljski element“.
Kadićev „Ilhamija“ je u idejnoj osnovi tekst antitotalitarnog podsticaja, usmjeren protiv autoritarne i zulumćarske prirode vlasti, što možda i ne bi bilo tako nezgodno da se Ilhamijino vrijeme nije moglo ogledati u vremenu, pa i sudbini, Rešada Kadića. Stoga nas u ovom radu zanima „rodno mjesto“ Kadićeve pripovijesti o Ilhamiji, i to kroz uviđanje onih dodirnih tačaka koje i pisca i njegovog junaka povezuju u sudbinskim istoznačnostima. Šta je to u životu Rešada Kadića što nalikuje na legendu o pogubljenju Abdulvehhaba ibn Abdulvehhaba Žepčevi-Ilhamije u Travniku, pa da pisac baš tu pronađe alegorijski okvir za pripovijedanje svoga, ali i bošnjačkoga, sudara za totalitarnim nasiljem i svakovrsnim represijama?
Postupak poststrukturalističke kontekstualizacije u čitanju „Ilhamijinog puta u smrt“ vodi nas ka razumijevanju ambijenta u kojem su se taložila Kadićeva životna iskustva, a iz kojih je proizišao tematskomotivski podsticaj da se na prihvatljiv način ispriča priča o cijeni slobodne, i u vjeri suverene misli, u vremenu represije i neslobode. Vjerovatno je turkofobijski kontekst jugoslovenskog vremena učinio da ova relacija ne bude očitana kao subverzija, iako su, upravo zbog građanske obespravljenosti Rešada Kadića, uočljive te paralele između otomanskog silnika Dželalije i komunističkih „dželalija“, naspram vrsnog teologa, gorljivog sufije i hrabrog pjesnika Ilhamije, odnosno, Rešada Kadića, koji se jednako suočavao s kaznom u ime dove da ostane čvrst i postojan na putu istine i da sklopi oči s Allahovim imenom u srcu!
Vrijedi se podsjetiti na djela koja su na sličan način nosila subverzivnu poruku spram totalitarnog ambijenta kojim su podstaknuta i u kome su nastala. Već godinama se podrazumijeva da je, primjerice, „Derviš i smrt“ Meše Selimovića vješta alegorija o odnosu pojedinca spram totalitarnog poretka. „Derviš i smrt“ se, kao i „Majstor i Margarita“ Mihaila Bulgakova, razumijeva kao odvažan antitotalitarni tekst, koji nosi subverzivne poruke protiv vladajućeg komunističkog režima. Istraživači su već pronašli elemente Selimovićeve porodične tragedije u „Dervišu i smrti“, koji se razumijeva kao piščev krik protiv ideološkog poretka koji mu je pogubio brata Šefkiju.
U odnosu na druge nacionalne književnosti, bošnjačka književnost oskudijeva sa tekstovima antitotalitarnog sadržaja, pisanim u vrijeme komunističkog poretka, i tim prije važno je prepoznati djela koja, ništa manje nego „Derviš i smrt“, nose makar i alegorijski otpor prema vladajućem režimu. Budući da je komunistički poredak sistemski gušio i neigrao bosanskohercegovački suverenitet i bošnjački identitet, time su se i djela koja su promicala ove vrijednosti našla s onu stranu ideoloških intencija.
Rešad Kadić se tako, po dva osnova, kao politički kažnjenik, i kao pisac koji obrađuje teme iz bošnjačke povijesti i muslimanske duhovnosti, našao u subverzivnom kontekstu.
Poststrukturalisti koji tragaju za kontekstualnim uvjetovanostima teksta, i općenito kulturne produkcije, u bošnjačkom bi prostoru pronašli mnoštvo nejasnoća, nerečenih, zametnutih ili posredstvenih tragova. Teoretičari, primjerice, pišu da “bošnjački roman nestabilnost spoljnog konteksta nosi kao svoje nasljeđe i stalnu konstantu razvoja” , po čemu se ta „nestabilnost“ nameće kao ključna determinanta ne samo narativnog postupka, već i tematskih interesovanja, koja, i kad su udaljena od aktuelne književne ili dnevno-političke stvarnosti, kazuju o zapretenostima “emanacije nacionalnog duha”.
Govoreći o bošnjačkoj pripovijetci Enes Duraković kaže:
U stogodišnjem političkom i društvenom marginaliziranju Bošnjaka, u odsustvu mogućnosti stvaranja historije, naši su se pripovjedači okretali više porodičnom kultu i nekim trajnim, povijesnim surovostima, neugroženim vrijednostima pojedinačne, a ne kolektivne sudbine. I, konačno, nisu li se naši pripovjedači upravo zbog te tragične sudbine nacionalnog marginaliziranja više obraćali preradi literarnih motiva i iskustava, nego li panoramskoj prezentaciji historijske zbilje i realističke slike društvene stvarnosti, više stiliziranosti arabeske i onom tihom kujundžiluku intimne ljudske drame, nego li naturalističkoj i historijskoj slici svijeta.
Upravo zbog ovih činjenica, koje ukazuju na distanciranost bošnjačke književnosti od bošnjačke nestabilne zbilje, a s obzirom na totalitarni ambijent „stogodišnjeg političkog i društvenog marginaliziranja Bošnjaka“, posebnu vrijednost imaju rijetki književni tekstovi koji djeluju kao replika na neprijateljsku stvarnost. Stoga bi Kadićev „Ilhamijin put u smrt“ trebalo vrednovati kao jedan od najistaknutijih bošnjačkih književnih odgovora na komunistički totalitarizam. …U onoj ili većoj mjeri u kojoj to jeste i alegoričnost Selimovićevog „Derviša i smrti“.
Džemaludin Latić piše da je „Rešad Kadić u književnoj literaturi s muslimanskom vjerskom tematikom prisutan već preko dvije decenije i to kao prvo ime tog siromašnog stvaralaštva“. U ovoj Latićevoj rečenici postoje opreke koje ukazuju na totalitarni kontekst u kome se moglo dogoditi da neko bude „prvo ime tog siromašnog stvaralaštva“, gdje „siromaštvo“ književne literature s muslimanskom vjerskom tematikom proizilazi upravo iz ambijenta u kome to „prvo ime“ živi na margini, pod pseudonimom, kao politički kažnjenik i izopćenik. Politički kontekst je taj koji je odredio siromaštvo ove literature, a time i stvaralačku poziciju Rešada Kadića.
Nekoliko podataka nas upućuje na činjenicu da Rešad Kadić nije bio distanciran od političke zbilje svoga vremena, pa i utoliko što je bio žrtva komunističkog režima, jer je, kao i mnogi bošnjački književnici i intelektualci (Ahmed Muradbegović, Alija Nametak, i drugi), kažnjen i izopćen iz javnog i društvenog života. Ove biografske podatke saznajemo iz teksta Minke Memije:
Kadić počinje svoju karijeru kao novinar prije Drugog svjetskog rata, a u režimu nakon toga perioda, iz političkih razloga, mora svoj javni glas da skriva iza pseudonima. Koliko iz profesionalne ljubavi toliko i zbog egzistencijalnih razloga Kadić nastavlja da piše za razne novine, a objavljuje i nekoliko akcionih i futurističkih romana.
Po nedvosmislenom pojmovniku ljudskih prava, pisac koji je primoran da se „skriva iza pseudonima“ je neko kome su građanska prava oduzeta, što znači da je komunistički režim, iz ideoloških razloga, Rešada Kadića svrstao u političke kažnjenike, koji su svoju kaznu odsluživali time što su bili obilježeni i tom obilježenošću odstranjeni iz javnog prostora. Iz ovog citata, pak, ne saznajemo da je Rešad Kadić „kao politilčki zatvorenik odrobijao više godina u Mitrovici i Zenici“, te da se tek 1953. građanski, ali ne i društveno rehabilitira, kao službenik u preduzećima „Konstruktor“ i „Bosna“. Ilustracije radi, tako je Ahmed Muradbegović godinama živio bez građanskih prava: iako je bio zaposlen u Narodnom pozorištu Tuzla, na poslovima dramaturga i reditelja, nije se smio potpisivati na predstave koje je uradio.
Novohistorički pristup u poststrukturalizmu bi ovdje posegnuo za nizom dokumenata koji dokazuju da Rešad Kadić nije bio jedini bošnjački pisac koji je živio bez građanskih prava, pa bi se mogli navesti primjeri i onih istaknutih bošnjačkih intelektualaca, poput Mustafe Busuladžića (1914-1945), koje je komunistički režim osudio na smrt, i pogubio, jer se njihov intelektualni angažman, sa akcentom na vjersko prosvjećivanje, smatrao krivičnim djelom protiv naroda i države. Vjerovatno da ne postoji narod, poput Bošnjaka, koji je doživio da mu bude pohapšena i iz društvenog prostora izopćena književna elita, ako pod elitom podrazumijevamo baš one pisce koji su svoje poetičko usmjerenje iskazivali u afirmaciji bošnjačke narodne baštine, i u profilaciji bošnjačkih interesa.
U tekstu „Kulturna politika komunističkih vlasti Bosne i Hercegovine i njen odnos prema Bošnjacima 1945.-1952.“ Muhamed Nametak piše i o represijama komunističkog režima nad intelektualcima i umjetnicima koji su toku rata djelovali na okupiranim područjima, iako su „uglavnom pisali o islamu i potrebi preporoda bosanskohercegovačkih muslimana“, što znači da njihovo djelovanje nije bilo u ideološkoj službi ustaškog režima.
Odmah poslije uspostave komunističke vlasti ovi su književnici i dramaturzi proganjani. Alija Nametak je prvobitno oduđen na 15 godina zatvora, da bi mu kasnije kazna bila smanjena na 12 godina (…) Enver Čolaković je također bio uhapšen i završio je u zatvoru, ali je bio amnestiran već 1946. (…) Edhem Mulabdić je poslije rata, kao predsjednik društva Narodne uzdanice, bio uhapšen 4. maja 1945. i osuđen na 5 godina zatvora. Iako je imao preko osamdeset godina, ostao je bez građanskih prava i penzije. (…) Asim Dugalić iz Gornjeg Vakufa, član Glavnog odbora Narodne uzdanice, proglašen je krivim, između ostalog što je „sarađivao sa ustaškom štampom“, sarajevskim „Osvitom“ i zagrebačkom „Spremnosti“ u kojim je objavio nekoliko književnih članaka. …Osuđen (je) na zatvorsku kaznu od 10 godina teškog prisilnog rada i 15 godina gubitka građanskih prava. (…) Profesor Smail Ćatić, koji je (…) priređivao razne članke u časopisima poput „Narodne uzdanice“, osuđen je na godinu dana teškog prisilnog rada i tri godine gubitka građanskih prava. (…) Slična sudbina zadesila je istaknutog bosanskohercegovačkog književnika Abdurezaka Hifzi Bjelavca koji nakon 1945. godine potisnut iz javnog života, a njegov stvaralački rad prekinut. …Pravo na penziju ostvario je tek 1952. godine.
Rešad Kadić je i po prodičnom ambijentu u kome je odrastao, i po svome duhovnom i stvaralačkom opredjeljenju, pripadao toj bošnjačkoj spisateljskoj eliti koja je svjedočila svjesnost o vlastitoj, historijskoj i duhovnoj samobitnosti. Napose, to dokazuje Kadićev književni opus, koji je sav uronjen u teme iz bošnjačke prošlosti, i to na način koji suprotan tadašnjoj komunističkoj negaciji bosanskohercegovačke historijske i bošnjačke narodnosne zasebnosti. Budući da je navedenim piscima nekoliko godina prije dolaska komunističke vlasti bilo dozvoljeno slobodno promišljanje i propitivanje bošnjačkog identiteta i političkih interesa, to znači da tom izoštrenom analitičkom refleksu nisu mogle promaći informacije o zločinima koje su partizanske jedinice činile nad Bošnjacima.
U tekstu Nihada Halilbegovića „Masovne likvidacije i masovne grobnice u Sarajevu 1945. – 1949.“ odškrinut je samo jedan dio ove neispričane priče o masovnim zločinima nad Bošnjacima, koji su se nastavili sa dolaskom partizanskih jedinica i u prvim godinama komunističke vlasti. Halilbegović donosi autentična svjedočenja o masovnim likvidacijama Bošnjaka u oslobođenom Sarajevu.
„Po kućama i dućanima šapatom se prepričavalo koga su nanovo doveli i proveli, za kim je danas ili jučer top pukao i ko li je to od bosanskih ajana ispio svoje smrtno šerbe“ – piše Kadić u „Ilahmiji“, a kao da prenosi ambijent u kome su komunistički agenti hapsili bošnjačko stanovništvo.
Izet Šabotić piše o događajima u oslobođenoj Tuzli: „Torturi i raznim pritiscima bili su podvrgnuti Bošnjaci uglednici, bogati pojedinci, koji su bili u nemilosti nove vlasti. Najdrastičniji primjer brutalnosti nove vlasti, odnosno partizana, viđen je prilikom njihovog prvog ulaska u Tuzli, oktobra 1943. godine, kada su stradali brojni uglednici Tuzle. (…) Tada je u veoma kratkom vremenu stradalo više od 50 ljudi.“
Kako bismo izbjegli prizvuk eventualne pristrasnosti domaćih izvora, pozvat ćemo se i na studiju Noela Malcoma „Povijest Bosne“ u kojoj navodi svjedočenje „muslimanskih aktivista“:
Komunisti bi nam u to vrijeme najveće štete i gubitke nanijeli kad bi njihove vojne jedinice ušle u sela. Jednostavno bi sve potencijalne protivnike, mahom ljude na višim društvenim položajima i intelektualce za koje se znalo da su vjernici, poubijali bez ikakva suđenja i istrage.
Malcom dalje navodi podatke o „antireligioznoj kampanji“ prema Bošnjacima, tako što su komunisti 1950. zabranili nošenje feredže i zatvorili i posljednji mekteb, 1952. zatvorili sve tekije i zabranili derviške redove, ukinuli sva bošnjačka kulturna i obrazovna društva, zatvorili muslimansku tiskaru, a do 1964. u Jugoslaviji je bilo zabranjeno izdavati islamske udžbenike, tako što su džamije pretvarali u skladišta i štale a mezarja u parkove i gradilišta za zgrade… Malcolm piše da se „studentska organizacija Mladi muslimani odupirala kampanji protiv islama sve dok nekoliko stotina njenih članova nije pozatvarano 1949. i 1950. godine“.
Bošnjačka inteligencija tog vremena, kojoj je pripadao Rešad Kadić, neminovno je je sa zgražavanjem i razumljivim strahom gledala na ove događaje. Doprinijelo je to povlačenju Bošnjaka u konspirativne mreže, posebno nakon komunističke zabrane djelovanja muslimanskih društava. Proces Mladim muslimanima 1948. godine posvjedočit će javnu i bestidnu brutalnost komunističkih vlasti koje su na smrtnu kaznu streljanjem osudile Hasana Bibera, Halida Kajtaza, Omera Stupca i Nusreta Fazlibegovića, a desetine drugih osudile na robije i do 20 godina. Time će se pokazati da zločini nad Bošnjacima nisu bili incident, već javna intencija koja je samo mijenjala forme i uniforme djelovanja. U jednom od takvih procesa na kaznu zatvora je osuđen Rešad Kadić, tako da u ovoj priči o partizanskim likvidacijama bošnjačkih civila, o komunističkim montiranim procesima, o javnom oduzimanju građanskih prava i sredstava za život – ovaj pisac sudjeluje iznutra, kao svjedok, kao žrtva, kao stvaralac i vjernik koji se osjeća obaveznim da posvjedoči to što je vidio i doživio.
Ako uzmemo u obzir mišljenje Mustafe Imamovića da je „praktično bilo onemogućeno proučavanje povijesti, književnog i kulturnog razvitka Bošnjaka“, te da je to „bila posljedica činjenice da su vladajuće snage dato povijesno stanje poslije 1945. interpretirale tako da ne povrijede određene nacionalne, u prvom redu srpske, zapravo nacionalističke interese, prisutne u BiH, i oko nje još od prve polovine XIX stoljeća“, onda je jasno da cjelokupan opus Rešada Kadića probija ove ideološke granice.
Postoje i drugi izvori koji ukazuju na proračunatu rigidnu marginalizaciju bošnjačke duhovnosti, koja je komunističkim intencijama stavljena u ravan kontrarevolucionarnog, a time i kažnjivog. To što ovo područje ni do danas nije valjano naučno obrađeno, upravo je objašnjivo činjenicom da se radi o pojavi koja od 1878. na ovamo nosi konstantnu ambiciju razbaštinjenja, tj. razbošnjačenja Bošnjaka u ime srpske i hrvatske supremacije, a čemu pripada i priječenje povijesne samospoznaje i samoodređenja. Bitno su drukčije pozicije u kojima se prva (Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Hilmi Muhibić, Mehmed Hulusija, Ibrahim-beg Bašagić i dr.) i druga (Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić i dr.) generacija bošnjačkih književnika bavila bošnjačkim temama, od one u kojoj se našla ta pohapšena i poosuđivana grupa bošnjačkih književika iza Drugog svjetskog rata.
U poetičkom smislu može biti tačno mišljenje Envera Kazaza da Kadić u svojim „romanima sa temom iz bošnjačke prošlosti obnavlja, zapravo mulabdićevski tip pisma koje, uz patetični fokus, karakterizira i idealizacija nacionalnog identiteta, te njegov ideologijski konstrukt“ , međutim, u poststrukturalističkoj vizuri potpuno su različiti kulturalni ambijenti u kojima su stvarali Mulabić i Kadić. Kadićevo stvaralačko istrajavanje na bošnjačkoj historijskoj i duhovnoj baštini istinski je revolucionarni čin, imanentno svjestan svoje subverzivnosti. I to upravo zbog ambijenta koji je „onemogućavao proučavanje povijesti, književnog i kulturnog razvitka Bošnjaka“.
Sav taj ambijent koji je u stvarnosti okruživao hapšenu, osuđivanu, zatvaranu i obespravljivanu bošnjačku inteligenciju, a koji u osnovnoj liniji ima relaciju između teksta i vlasti, uma i bezumlja, života i smrti, slobode i totalitarizma – zapravo je ugraviran u dramaturšku i idejnu strukturu pripovijesti „Ilhamijin put u smrt“. Kako se „Travnik, od Dželalijina dolaska, krvlju umivao i u strahu spominjao“, tako su za bošnjačku inteligenciju Kadićevog vremena, neka druga odredišta ponijela značenje straha i stradanja. Atmosfera koja okružuje oklevetanog i obilježenog čovjeka, bilo da se radi o Jozefu K. iz Kafkinog „Procesa“, o Winstonu Smithu iz Orwellove „1984“, o A. Muradbegoviću i A. Nametku, ili o Ilhamiji, kad u Žepče stiže glas da je pozvan u Travnik, uvijek je ista:
I dok je prolazio čaršijom, šutke su gledali za njim, kao što se gleda za onima koje odvode na gubilište. Niti mu je ko prilazio, niti ga ko oslovljavao. Čaršija se pravila da ga ne vidi, mada su ga svi vidjeli i svi pratili pogledom. A sve onako ispod oka, kriomice. I iz dućana i iz kahvi.
Ili:
Prolaznici koje su susretali zazirali su od njih isto kao i sinoć. Pravili su se da ih, tobože, ne vide. Čak i djeca koja su se igrala po sokacima, čim bi ih ugledala prekidala bi igru pa se pribijala uza zidove i sašaptavala. – Jah – pomisli Ilhamija s tugom – što li od insana, kad mu je najteže, svi počnu okretati glavu?…
I poslije nailazimo na situacije kakvim obiluje antitotalitarna literatura, a koja u fokus stavlja pojedinca, odnosno njegovu misao, spram sistema koji želi da uspostavi kontrolu nad tom mišlju, odnosno, nad slobodom. Sjećamo se kako glavni junak Kafkinog „Procesa“ beskonačno dugo čeka u sudskim hodnicima, tražeći objašnjenje za svoju krivicu, a evo vidimo kako se u istom tjesnacu čekanja i poniženja nalazi Ilhamija.
Ilhamija je stajao i čekao. I što je vrijeme dalje odmicalo, osjećaj tuge i napuštenosti sve mu se više uvlačio u dušu. Sam se sebi činio suvišan i od svih zaboravljen. Kao mrtva, ostavljena stvar.
Rešad Kadić je kao politički zatvorenik prošao sve one etape koje prolaze obilježeni ljudi, i u totalitarnoj stvarnosti i u antitotalitarnoj literaturi. Te paralelizme između Kadićeve istrajnosti na svome duhovnom i poetičkom opredjeljenju, da uprkos bosnofobnom ambijentu piše o bosanskim temama, i istrajnosti Abdulvehhaba ibn Abdulvehhaba Žepčevi-Ilhamije, da se „prkoseći silnicima“ ne odriče svojih stihova – moguće je pratiti u fazama.
Može biti zanimljiva i znakovita usporedba oporuke koju ostavlja Ilhamija i Oporuke koju je ostavio Rešad Kadić, a iz koje možemo čitati njegov prezir prema društvenom poretku u kome je živio.
No, i Ilahamija je imao sličan odnos prema svome vremenu, koje ga je razboljevalo svojom težinom i nepravdom:
(…) A bio je još nešto: bio je teško bolestan. Boljeli su ga i tijelo i duša. Bio je ojađen i nesretan zbog jada u kojem je Bosna živjela, činilo mu se da će umrijeti. Da mu se primakao vakti-sahat. Opraštajući se od dunjaluka i prijatelja zapisao je: „Na času smrti napomenite mi šehadet da ne bih otišao na onaj svijet bez imana. Zatvorite mi oči, neka se niko od mene ne prestraši. Neka imami nemaju teškoća i uznemirenja. Neka se tijelo ne uščuje dugim zadržavanjem. Neka braća ne vide tegobu i bol. Lijepo i brzo sve dovršite, da vjernici nemaju nikakve tegobe ni dosađivanja zbog moje dženaze. Oprostite mi moje nedostatke. Ja svima opraštam… Ja ne plačem za ovim svijetom i ne vežem se za njega. Izašao sam već u prelazni svijet…
Oporuka Rešada Kadića, u 12 tačaka, objavljena je na kraju jedne od knjiga u „El-Kalemovoj“ ediciji Kadićevih dijela, i očito je da Oporuka nije namijenjena objavljivanju, samim tim što se u njoj jasno priječi davanje obavijesti o smrti, kao i eventualnog nekrologa:
1. Da se o mojoj smrti ne daje nikakvo javno obavještenje, bilo i obliku osmrtnice ili oglasa u ‘Oslobođenju’. (…) 9. Ako bi neko povodom moje smrti želio nešto napisati u islamskoj štampi, a nadam se da neće, molim da to ne čini.
U osmoj tački Kadić nalaže da se izdaci koje je kao neobavezne izostavio iz dženaze prilože Medresi i Domu staraca, ali – „da se o tome ne daje uobičajena bilješka u štampi ili pak zahvalnica primaoca priloga“.
Ostale tačke su organizacione naravi, a iz njih se može čitati Kadićeva predanost Božijem određenju i farz propisima islamskog ukopa, pa čak i u smislu odsustva običajne potrebe da se smrt na ma koji način obilježava: „(…) A nema ni potrebe da mi se mezar obilježava nišanima“.
U navedenom kao da vidimo motive koji su Ilhamiju usmjerili da ostavi svoju oporuku: „…A bio je teško bolestan. Boljeli su ga i tijelo i duša. Bio je ojađen i nesretan zbog jada u kojem je Bosna živjela, činilo mu se da će umrijeti. Da mu se primakao vakti-sahat.“
Rešad Kadić je imao opravdanog razloga da se osjeća ojađenim i nesretnim „zbog jada u kojem je Bosna živjela“, a taj jad je dijelio i on, kao izopćenik. Vidi se i to iz očekivanja da bi se povodom njegove smrti nešto, eventualno, moglo napisati u islamskoj štampi, ali ne i drugdje, jer Kadić podrazumijeva da se vijest o njegovoj smrti u „Oslobođenju“, kao režimskom glasilu, može naći samo u plaćenim osmrtnicama. Kadić je već u oporuci svjestan svog reduciranog građanskog statusa, neke vrste građanske uhapšenosti, jer zna da kao stvaralac, eventualno, pripada islamskoj periodici, ali ne i široj društvenoj zajednici.
I iz ovoga sazajemo da su stvaraoci kadićevske provenijencije bili odstranjeni iz vladajućeg poretka vrijednosti, budući da su znali da se njihova smrt, kao i sam život, neće bilježiti izvan geta oskudne islamske periodike. O tome koliko je Rešad Kadić bio „ojađen i nesretan“ i zbog Bosne i zbog sebe, svjedoči i posljednja tačka Oporuke, u kojoj veli da će – „s olakšanjem napustiti ovaj deverli dunjaluk“. Kako stoji na kraju, ova Oporuka, napisana 3.12.1985., sadrži izvjesne dopune Oporuke od 1.10.1979., a Kadić je na Ahiret preselio tri godine poslije, što znači da je bezmalo posljednju deceniju života proživio pri oporučenoj odluci da ni u smrti, makar na simboličkoj razini, ne želi pripadati poretku pod kojim je živio i stvarao.
Pripovijest „Ilhamijin put u smrt“ na svakoj stranici ima elemente koji bi se mogli ogledati u životu Rešada Kadića. Kad govori o Ilhamijinom vremenu koje je „bremenito nasiljem, nepravdama i porocima, pod kojim se Bosna grči i krvari“, o „dizanju svog glasa protiv svih onih koje je smatrao krivcima za zlu sudbinu rodne grude“, o „strahu koji laze Bosnom i ljudskim utrobama“, o „patnji zbog zla, nepravdi i nasilja njegova vremena“ – Rešad Kadić govori o svome vremenu, o ishodima totalitarne i bosnofobne vladavine u Bosni i Hercegovine, samim tim što je to njegovo neposredno životno iskustvo, ali i životno stanje, koje nije moglo ostati bez odgovora, i to u formi koja posredno, alegorijski, u Dželaliji krije Komunističku partiju, a u Ilhamiji – njega samoga.
Napose, kao što je pjesma „Čudan zeman nastade” zapečatila zlehudu Ilhamijinu sudbinu, tako je i jedan tekst, iz ratnog perioda, bio povod da se Rešad Kadić osudi na zatvorsku kaznu. Bezmalo četiri naredne decenije život Rešada Kadića će se odvijati u opreci između vlasti i teksta, odnosno, vladajućeg ideološkog diskursa i njegovog osjećanja sebe, vjere i Bosne u sebi. A taj Kadićev osjećaj o očuvanju svog duhovnog integriteta i dostojanstva, uprkos totalitarnom porezu na slobodu misli, koji se plaća ili zatvorskom kaznom ili višedecenijskim izopćenjem iz stvarnosti, ponajbolje je izrečen u dovi koju Ilhamija upućuje Svevišnjem u momentu kad se približava Travniku i suočenju sa silnim Dželalijom.
Ti najbolje znaš zbog čega me zovu i šta me tamo čeka. Ako je zbog onog što sam kazao, ne daj da me strah uzdrma pa da poreknem ili da se pokajem za ono što sam učinio; ne dopusti da mi se bojazan prikrade u oči niti da se drhtaj osjeti u glasu mome! Pomozi mi da ostanem čvrst i postojan na putu istine i da sklopim oči s Tvojim imenom u srcu!
Baš kao i Ilhamija, Rešad Kadić nije živio uzdrman strahom, nije porekao što je napisao, niti se pokajao zbog toga, šta više, istrajavao je na poetici bošnjačke tradicije i muslimanske duhovnosti, i to tako suvereno, bez bojazni u očima i drhtaja u glasu, ostao je čvrst i postojan na putu istine, i sklopio je oči onako kako je i živio, i kako je u Oporuci zapisao – po Božijem određenju.
Naučni skup o književnom djelu Rešada Kadića
Povodom stogodišnjice rođenja
Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 08.12.2012. godine
Fatmir Alispahić