Kako da očekujemo da će neko drugi cijeniti naše velikane, ako mi sami nismo sposobni da pravimo razliku između konja i Alije Izetbegovića, između konja i Husein-kapetana Gradaščevića, između „Sulje i Muje“ i bosanskih šehida…
Kada sam 1996. u okviru Foruma građana Tuzle pokrenuo Nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman na bosanskom, crnogorskom, srpskom i hrvatskom književnom prostoru, nisam slutio kako će ta Nagrada postati još jedno mjesto diskriminacije bošnjačkih pisaca. Doduše, izuzev prve dvije književne manifestacije „Cum grano salis“ (2001. i 2002.), koje sam u cijelosti programski osmislio kao šef Press centra Općine Tuzla, narednih godina ja nisam imao nikakve veze s time što se događalo, prvo, jer sam od 2003., nakon deset godina, (s)maknut sa pozicije šefa općinskog Pressa, a drugo, jer sam kao i svi tuzlanski pisci odstranjen iz ove, ispostavit će se, ideološke manifestacije. Zbog „neuključivanja tuzlanskih pisaca“ već 2003. godine je, u tekstu „Skupa glupost“, reagirao poznati pisac Atif Kujundžić, a poslije su reagirali i mnogi drugi, ukazujući na „filozofiju palanke“, koja prezirući domaće vrijednosti svjedoči komplekse i jad. Uklonjen je i pomen Foruma građana Tuzle pod čijim krovom je promovirana Nagrada „Meša Selimović“, a o čemu je predsjednik FGT Vehid Šehić (U tekstu „Nagrada Meša Selimović nije ideja Jasmina Imamovića“) rekao sljedeće: „Moram reći da je ovaj projekat zamisao Foruma građana Tuzle iz 1996. godine, koji je vođen pod Odborom za kulturu. Mi smo 1996. ustanovili Nagradu Meša Selimović za južnoslavenski roman, i to na način da selektori iz država ex-Jugoslavije zajedničkom žiriju predlažu najbolje romane iz prošlogodišnje produkcije. Po tom sistemu dodjeljuje se Nagrada Meša Selimović. Namjeravali smo pokrenuti i zajedničku književnu ediciju nevladinih organizacija iz ex Jugoslavije. Pošto je ovo bio zvaničan i javan projekat FGT, o tome je 1996. govoreno i u medijima, izlazili su i cijeli tekstovi o ovoj ideji, kao što je, recimo, tekst Dragana Banjca u beogradskoj Novoj Borbi. Međutim, politička stvarnost 1996. godine nije bila naklonjena našim idejama. Trebalo je da prođe šest godina pa da se Nagrada Meša Selimović smatra poželjnom i progresivnom“ – govorio je između ostalog Vehid Šehić.
O koliko značajnoj ideji se radilo svjedoči i tekst („Priča od kiča, zasad“) Envera Čauševića u kome piše: “Ime Tuzle vjerovatno se nikada u njenoj historiji nije u tako pozitivnom svjetlu pronijelo svjetskim medijskim prostorom kao u ovom povodu kada je, kako je pisao Washington Post – po prvi put nakon raspada Jugoslavije ustanovljena jedna književna nagrada koja objedinjuje pocijepani jezički i književni prostor. Zahvaljujući Nagradi Meša Selimović Tuzla je u svjetskim razmjerama ostvarila prvorazredni marketinški efekat“, ali zaključuje: „Svim gostima je palo u oči nekoliko slika koje su posvjedočile da Tuzla nije ni kulturna, ni književna sredina, a kamo li, kako se sada tvrdi – glavni grad proze na jugoistoku Evrope. Tuzli bi trebalo pomoći da postane ono što tvrdi da jeste.“
Veličinu ove Nagrade činio je njen koncept, uočen i od velikog „Washington Posta“, dok je sama jednopartijska realizacija srozavala taj početni potencijal. Danas je Nagrada trajno obilježena brojnim sramotama i blamažama, kakva je ona kada Nagrada nije dodijeljena remek-djelu Nedžada Ibrišimovića „Vječnik“ (2006), već nekakvoj bezimenoj beogradskoj početnici, te, od prije neki dan, kada je roman „Otkup sirove kože“ Abdulaha Sidrana izbačen iz konkurencije. A Sidran o tome veli: “Radi se o jednom klanu, o interesnoj skupini koja se u ovakvim poslovima ponaša veoma konspirativno, poput kakve ilegalne boljševičke organizacije. Najprije se dogovore o tome kome nagradu neće dati, ko nagradu nipošto ne smije dobiti i najviše energije utroše na to, pa tek onda traže onog kome će je utrapiti”. A kad se upitamo ko su ti koji “nagradu nipošto ne smiju dobiti”, susrećemo se sa imenima velikana bošnjačke književnosti Nedžada Ibrišimovića i Abdulala Sidrana, iz čega zaključujemo da je taj “boljševički klan” žestoko obolio od antibošnjačkog šovinizma, pa čak i ako se radi o osobama koje formalno nose muslimanska imena. Autošovinizam u Bošnjaka je već duže od stoljeća posebna politička disciplina kojom se bošnjački kompleksaši i garibi ulizuju velikosrbima i velikohrvatima. A ovi im, opet, ukazuju milost da nešto budu, i nešto znače, u sisitemu političke moći koja se pobratimski struktuira u dominaciji nad Bošnjacima. U toj pronevjeri ideje ZAVNOBiH-a, pa i dejtonskog slova o ravnopravnosti, događaju se takvi ispadi poput ove otvorene netrpeljivosti prema Ibrišimoviću i Sidranu, čija djela, kakogod, predstavljaju ponos bošnjačkog kulturnog identiteta. Logično je to, jer je dejtonska ideologija temeljena na genocidu nad Bošnjacima, pa sve što proizilazi iz tog zloduha nužno nosi smradove velikosrpskog i velikohrvatskog nacional-šovinizma. A upravo iz tog zloduha proizišao je klan oko PEN-centra, o kome govori Sidran, a odakle se kreiraju i realiziraju brojni poganluci protiv bosanskog jedinstva bh. naroda, odnosno, jednakosti Bošnjaka.
Genocid u Bošnjacima
Iako sam kreirao Nagradu „Meša Selimović“, i sudjelovao u njenom zaživljavanju, a što s ponosom ističem u svojoj biografiji – jer je potvrđeno da se radi o kvalitetnoj ideji, bez obzira na katastrofalnu realizaciju – danas sam prinuđen misliti kako je i to jedan od činilaca marginalizacije bošnjačke kulture. Kada sam još u ratu osmišljavao i realizirao brojne projekte na nevladinom i kulturnom povezivanju pocijepanih južnoslovenskih prostora, vjerovao sam da će u toj mreži biti mjesta za bošnjačku jednakost i afirmaciju. Ko je mogao očekivati da će se pod te časne ciljeve zaleći žohari kojima se srpstvo i hrvatstvo, u kulturi i u politici, mjeri diskriminacijom Bošnjaka. Jedan od takvih primjeraka je onaj prostak Dežulović, Boris, koji bjesni po Bošnjacima, i po islamu, kao Franjo mu Tuđman. A sa srpske strane, recimo, Petar Luković, miljenik srca multikulturnoga, koji je ispovraćao više uvreda po Bošnjacima, i po islamu, nego li mnogi četnički tribuni. Takvi zamaskirani nacionalisti danas su partneri u idejama o toleranciji i slozi među narodima. Takvi stoje iza diskriminacije Ibrišimovića i Sidrana, jer je njima neprihvatljivo da Bošnjaci budu išta više od „Sulje i Muje“. E, sad, zapamtite gdje smo stali – kod „Sulje i Muje“ – samo da ispišem odjavnu rečenicu iz ovog uvoda. …Kao i u slučaju sa Nagradom „Meša Selimović“, tako u u vezi sa mnoštvom mojih autorskih projekata u Tuzli, ja sam pokraden, zabranjen i oljagan, jer je ta ljaga bila jedini način da me se pokrade. …Fatmirove ideje hoćemo, a Fatmira nećemo! Više nemam prostora da se oko toga sikiram, već se spokojno prepuštam svjedočenju da je vrijeme pravedan sudija, pa i kada Nagrada koju sam ja smislio propada usljed zla i nepoštenja.
Vratimo se sad na „Sulju i Muju“, koji su u centru ove teme o (auto)šovinizmu nad Bošnjacima. Nije više čudno, mada je tugaljivo, kada se nanovo uvjeravamo kako su oko nas živi i agresivni naši mrzitelji. Oni opsesivno ganjaju gdje i kako da se kakvom značajnom Bošnjaku skine glava, da ga se unizi i ogadi narodu. Vidjeli smo to na primjeru reisu-l-uleme dr. Mustafe ef. Cerića koji je posljednjih godina otrpio najteže uvrede, sve u ime demokratije. Kad u Srbiji uvrijediš vladiku Irineja, Sud u Beogradu ti odreže 100 dana zatvora (slučaj Zorana Petkova), a kad u Sarajevu oblatiš reisu-l-ulemu Cerića, odmah budeš slavljen kao borac za ljudska prava. To ljaganje viđenijih Bošnjaka je apsolutna dejtonska opsesija! Čudili smo se tako početku genocidne agresije, kada nam nikako nije bilo jasno zašto nas ovakve dobrohotne i goloruke ubijaju Srbi i Hrvati. A čuđenje presahne sa navikavanjem. Danas se tako čudimo zašto nas odsvakle mrze i vrijeđaju, u ime mira i demokratije, ali se polahko i na to navikavamo. Ima tu nešto, oko „Sulje i Muje“, našta se još nismo svikli, a što se pojavljuje kao najveće dostignuće projekta genocida nad Bošnjacima, koji se preimenuje u genocid u Bošnjacima, odnosno, proces autošovinističkog samosagorijevanja, samouništenja, samospaljivanja…
Simpatični šehidi
Ako su „Suljo i Mujo“ apsolutni šovinistički proizvod velikosrpskog i velikohrvatskog mentaliteta, kojim se hrane ti primitivni kolektiviteti, računajući da su onoliko veći koliko su Bošnjaci smješniji – onda je pojavljivanje bošnjačke proslave „Sulje i Muje“ nešto što izmiče racionalnom rasuđivanju. Valjda svaki narod, i svaki čovjek, teži poštovanju, a ne ismijavanju?! Doduše, postoje umobolnici, oti pederi, koji teže unižavanju svoga spola, u ime izmjene roda, da muško izigrava žensko, i obratno. Ali, ne postoje pederski narodi, jer je u svakom narodu većina onih koji teže prirodnom poretku, dakle, poštovanju. Prije neki dan sam pronašao u novinama vijest da je organiziran Plivački miting „Suljo i Mujo“, i pomislio sam – dokle ide taj antibošnjački šovinizam pa da se plivački miting naziva po likovima iz viceva!? A onda sam vidio da je miting organiziran na Jablaničkom jezeru, u bošnjačkom ambijentu. Nije valjda da su organizatori mitinga tako htjeli da se dopadnu srpskim i hrvatskim šovinistima, kako to već godinama čine tzv. bosanske filmadžije kad u Beograd i Zagreb izvoze andrićevske karikature bošnjačkih lica? Oni znaju da tamo nema aplauza bez „Sulje i Muje“, jer šovinistički apetit ne može otrpjeti veličanstveni bosanskih duh, kakvoj je nosio, recimo, kreativni genije rahmetli Nedžada Ibrišimovića. Nemaju tamo pojma ko je Nedžad Ibrišimović, ali svi znaju ko je glupi Šemso, u tumačenju Enisa Bešlagića. Pomislih, možda su se i ovi sa Jablaničkog jezera upecali na tu furku da pravljenjem budala od sebe vabe srpsku i hrvatsku milost? Potom pročitah da se Plivački miting „Suljo i Mujo“ organizira u spomen na Izudina Sarajlića i Mustafu Borića koji su poginuli braneći svoj grad. U informaciji ne stoji da su Izudin i Mustafa šehidi. Čak i ako su rahmetli Izudina zvali Suljo, a rahmetli Mustafu zvali Mujo, organizatori su morali razumjeti da je sintagma „Suljo i Mujo“ posprdna, a ne pijetetna, te da je na vicevima o Sulji i Muji trasiran genocid nad Bošnjacima. …A Izudin i Mustafa su poginuli u odbrani svog naroda od genocida. Kao što je nenormalno da Bošnjaci danas slušaju iste pjesme koje su slušali srebrenički koljači (Ceca, Brena i ostala žgadija), tako je nenormalno da se i jednom bošnjačkom šehidu odaje poštovanje kroz jezičke i subkulturne izraze kojima su Bošnjaci tretirani kao feleričan narod, koji zavređuje genocidno istrebljenje. Potrefiće se, baš, da ova informacija o sjećanju na simpatične šehide „Sulju i Muju“ bude objavljena istog dana kada sam u autu, na radiju, zakačio kraj vijesti u kojoj se spominju konjske trke, odnosno, nagrada za najbržeg konja, uz ime bošnjačkog velikana Husein-kapetana Gradaščevića. Pobogu, nije valjda da se neko u Gradačcu sjetio da ime velikog Zmaja od Bosne kači o vrat konju?! Zar nije i previše što se ime Alije Izetbegovića kači na vrat konjima u Bihaću? Prisjetim se jednog teksta „Saffovog“ urednika Semira Imamovića pod naslovom „Ramazan sa Alijinim konjima“, iz avgusta 2010., u kome piše: „U mnogim islamskim zemljama ime i djelo Alije Izetbegovića pamti se putem naziva dugačkih bulevara, preko naučnih skupova i sličnih dostojanstvenih oblika pamćenja, a u nas je nekome naumpalo da pusti konje da trču i da najbržim hajvanima oko vrata kači lentu sa imenom Alije Izetbegovića.“ (Potražite taj izvrsni tekst na internetu!) Pohitio sam da na internetu spojim ime Zmaja od Bosne sa konjima, i preda mnom se ukazao još jedan „Suljo i Mujo“ u domaćoj radinosti, jer sam ugledao – Tobe Ja Rabbi! – da su uglednici Gradačca smislili da najbržeg konja nagrade lentom sa imenom našeg velikana Husein-kapetana Gradaščevića!!!
Nakon autošovinističkih brljotina iz Bihaća, Jablanice i Gradačaca, s sve su se nanizale ublizu, događaj sa izbacivanjem Abdulaha Sidrana iz užeg izbora za jednu dejtonsku nagradu dođe kao logičan. Kako da očekujemo da će neko drugi cijeniti naše velikane, ako mi sami nismo sposobni da pravimo razliku između konja i Alije Izetbegovića, između konja i Husein-kapetana, između „Sulje i Muje“ i bosanskih šehida, i na kraju, između Abdulaha Sidrana i Emira Kusturice?! Mada su se, potkraj Sidranovog života, sjaranili: Abdulah i Nemanja. Očito uzalud. Jer Abdulah još nije postao Nemanja, pa da mu dadnu Nagradu koja nosi ime jednog posrbice.
Broj 323, 7. IX 2012.