Dejtonska stvarnost će se morati navikavati na nove Bošnjake, čiju elitnu okosnicu čine generacije odgojene u medresama, oslobođene nametanog stida od svoje vjere, trajno spremne da zapadnim standardima brane slobodu bošnjačkog identiteta. Ove snage vide izlaz u izgradnji bošnjačke javnosti, tog unutarnjeg bošnjačkog dijaloga, u okviru kojeg Bošnjaci Bošnjacima tumače stvarnost i planiraju najbolja rješenja.
Nema na dunjaluku otvorenijeg naroda od Bošnjaka. U tog je naroda propuh na sve strane, vrata odmandaljena, prozori pootvarani, krov odletio, i o’zdo i o’zgo puše, samo da se vidi ta čežnja da se svako i zvan i nezvan raskomoda u bošnjačkom košto bi u svome. …Ako nas ne vole, nek’ makar vole ono što nam otmu! Zašto je to tako, teško je ustanoviti, iako postoji realna potreba da Bošnjaci, prije nego drugi, svjedoče toleranciju i nagodnost. Jer, ti drugi, Srbi i Hrvati, mogu postojati i bez Bosne, a Bošnjaci ne mogu, pa zato moraju sebe rihtat i kurisat u odnosu na druge. Otud je logički neizvodljiv ma kakav bošnjački ekstremizam, a nastoji se izmisliti kad god Bošnjaci progovore u zaštitu svojih ljudskih prava i građanskog dostojanstva. Svaka vrsta ekstremizma u Bošnjaka bila bi suprotna bošnjačkim nacionalnim interesima, koji proizilaze iz zakonitosti opstanka. Znali su ovo Britanci i velikohrvati kada su u vrijeme totalne blokade bošnjačkih enklava helikopterima uvozili tzv. mudžahedine u srednju Bosnu, s ciljem da borbu Armije RBiH prikažu kao jednoetničku i nebosansku. Kako bi se drukčije legitimizirale jednoetničke hunte u Srba i Hrvata, ako ne bi imale ogledalo u „islamističkoj“ Armiji RBiH? A „prvi u Bošnjaka“ nije imao reflekse da prepozna podvalu, pa se odomaćio u islamističkoj predstavi koju su režirali agenti KOS-a za račun projekta iz Karađorđeva, odnosno Beograda i Zagreba.
Na toj okosnici, optuživanja Bošnjaka da su za ekstremizam, a ne za toleranciju, za separatizam, a ne za zajedništvo, sve ove godine funkcionira medijska operacija pranja i čišćenja velikodržavnih projekata iz Beograda i Zagreba. Uprkos stotinama medijskih, pa i pravosudnih montaža, niko nije uspio promijeniti srž bošnjačkog naroda, odanog ideji Bosne, kao zakoniku svoga opstanka. Za svakoga su čestitog, ova istina, i ova logika, posve jasne. U Bosni je danas mnogo plaćenih smutljivaca, koji vrebaju svaku priliku da izmisle ekstremizam u Bošnjaka. Ponekad se ta stalna presija izmišljanja nečega što ne postoji čini kao pendrek kojim se nastoji u startu suzbiti i prestrašiti svaki bošnjački progovor o stanjima koja su daleko od demokratskih i humanističkih normi.
U dejtonskoj prašumi
Dejtonsko društvo, čiji medijski stožer predstavljaju državne rtv kuće, listovi i portali koje finansiraju zapadne ambasade i fondacije, izgubilo je legalističku vjerodostojnost, srozalo humanistički kredibilitet, kroz forsiranje šutnje o nastavku genocida nad Bošnjacima. Kako vjerovati u profesionalnu pravdoljubivost medija kojima ništa ne znači višegodišnje nastojanje dejtonske države da odstrani 1.300.000 raseljenih bh. državljana, poglavito Bošnjaka? Medijska i politička šutnja koja se nadvila nad ovim zločinom, govori o institucionalnom saučesništvu u ubistvu preko milion Bošnjaka. Kazali smo – ubistvu – jer odstranjivanje tolikih života iz političke i ekonomske stvarnosti BiH ne može se drukčije zvati. A zločin je počeo sa instaliranjem Zakona o pasivnoj registraciji birača, ukidanjem obrasca P2, čime su izbori postali sredstvo za betoniranje genocida, jer su Bošnjaci polako ostajali bez političkih predstavnika u općinama iz kojih su prognani. Nastavak je uslijedio u vidu diskriminirajućeg „zakona o katastru“ u Republici Srpskoj, te čitavog niza administrativnih zavrzlama, usljed kojih protjerani Bošnjaci i familije ubijenih Bošnjaka ostaju bez imovine koja im pripada, a koju otima i u vlasništvo preuzima Republika Srpska. Nakon etničkog čišćenja, uslijedilo je otimanje bošnjačke imovine, kao čišćenje posljednjeg traga o bošnjačkom postojanju. U Bosni i Hercegovini ne postoji važnije pitanje od ovog pitanja – nije to ni smiješni Dodikov referendum, kojeg podržava Srpska pravoslavna crkva, a koji je neizvodljiv jer negiranje Dejtonskog sporazuma vodi samoukidanju Republike Srpske, nije to čak ni SDP-ov pohod protiv islama, jer se pokazalo da je islam vitalniji od svakog karavakta i od svake represije – u slučaju „zakona o katastru“ radi se o zaokruživanju i pečatanju zločina, o ukidanju i posljednje pretpostavke da bi se protjerani Bošnjaci nekada mogli vratiti na svoje. Zato je to za Bošnjake pitanje svih pitanja, iako proračunata šutnja dejtonskog režima nastoji sugerirati kako se ne događa ništa ozbiljno.
Ambijent u kome se odvija betoniranje genocida nad Bošnjacima, kroz kriminalno otimanje bošnjačke imovine, ukazuje da živimo u društvu koje je ideološki i duhovno konektirano na Memorandum SANU, i sve ono što iz tog proizilazi, od zločinaca tipa Ratka Mladića, pa do srpske djece koja su rođena od 1992. do 1995., a danas slave klanje muslimana kao najsvjetliju tačku nacionalnog identiteta. A šta je to nego transgeneracijska genocidnost?! Između klanja i proterivanja bošnjačkih civila, i otimanja imovine tih preživjelih bošnjačkih civila – nema nikakve razlike, jer je cilj i jedne i druge etape da Bošnjaka nestane. Društvo koje formalno osuđuje prve etapu, ubistva Bošnjaka, a nema snage da se suprotstavi drugoj etapi, otimanju imovine žrtava, otkriva da su lažne i te deklaracije protiv počinjenih zločina. Napose, sve dosadašnje „ruke pravde“ koje su nudile satisfakciju za patnje i za žrtve, nisu dokačile suštinu pravde – ukidanje entitetskog uređenja, time i Republike Srpske, kao spomenika zločinu. Dvojni moral je postao stil ponašanja u dejtonskom društvu, koje je nagodno za razne devijacije. Laž i kleveta, montirani procesi, zloupotreba policije, izmišljanje terorizma i sakrivanje terora, itd. – sve su to domaće životinje u dejtonskoj prašumi. Bilo je pitanje vremena kada će bošnjačka žrtva uočiti da je vuku za nos, kao posljednju budalu, pri preporuci da slijepo vjeruje u šuplje deklaracije i da slijepo blehne u nestanak Bosne i Bošnjaka. Odveć je postao nizdrživ medijski teror koji se već desetak godina sprovodi u Sarajevu nad znakovima bošnjačkog identiteta. Kompletna je bošnjačka intelekltualna elita izopćena iz javnosti. Izopćena je bošnjačka duhovnost. Bošnjaci su postali podstanari čak i tamo gdje su u većini. Njihovo mjesto su zauzeli bošnjački islamofobi, kojima dejtonski sistem otvara sva vrata. Vlada atmosfera duhovne represije, u kojoj se, kao u orwellovskoj stvarnosti, razlikuju podobna i nepodobna osjećanja.
U ovakvom društvu predstavlja „terorističku opasnost“ solidarisati se sa tugom preko stotinu bošnjačke djece koja će odrastati bez oca, jer je njihov otac preko kriminalnog tzv. imigracionog centra protjeran iz njihove porodice, iz njihove domovine. U totalitarnim društvima dekretom je određeno šta se smije javno osjećati, i s kim se smije suosjećati, pa su kod Adolfa Hitlera bila kažnjiva suosjećanja sa Jevrejima kojima su oduzeta građanska prava. U dejtonskom jednoumlju bi suosjećanje sa tugom ove djece bilo izraz – zar ne? – bošnjačkog ekstremizma. A šta su onda oni koji su tu tugu proizveli, i šta smo onda mi ako tu tugu ne smijemo osjetiti, zato što je to tuga žrtve?! Ne radi se tu ni o kakvom nepostojećem bošnjačkom ekstremizmu, već se radi o ekstremizmu dejtonskog režima, koji izmišlja krivca u žrtvi, kako se ne bi vidjela nakaznost ovakvog, srpsko-hrvatskog, političkog i društvenog poretka. Upravo zbog progoniteljske atmosfere, čiji smo jedan primjer predstavili, bošnjačka je javnost predugo živjela razasuta, zbunjena, prestrašena. I prethodnih su godina prolazila ljeta nad Bosnom, ali ni jedno, kao ovo sad, nije bilo – bošnjačko.
Bošnjačka javnost
Sve ove godine srpstvo i hrvatstvo u BiH sjedi na po dvije stolice. Hrvatske institucije u BiH čak dobiju više para iz Zagreba, nego iz Sarajeva. Bošnjaci, pak, čuvaju onu jednu, bosansku, vjerujući da svako preferiranje bošnjačkog ugrožava bosansko, a bez kojeg bošnjačko gubi smisao. Tako je bilo i u pogledu bezrezervnog predavanja dejtonskoj javnosti, u uvjerenju da ta javnost nosi bosansku osjećajnost. Sad bi se zapadni agenti trebali zapitati nad medijskim i nevladinim projektima koje su sponzorirali, a koji su uspjeli u Bošnjaka razbiti povjerenje u iskrenost dejtonskog projekta. Aparatura koja predstavlja dejtonsko društvo očitovala se kao generator islamofobije, marginalizacije i stigmatizacije bošnjačke duhovnosti, te čitavog niza anomalija. Ta druga bošnjačka stolica nije uspostavljena bošnjačkom voljom, već nevoljom, i strahom, da bi se u ime lažnog zajedništva mogao izgubiti vlastiti identitet. Za istinito bosansko zajedništvo vrijedilo bi žrtvovati štošta. Od Bošnjaka se traži da zaborave genocid i „napuste poziciju žrtve“ (Tihić), da se kao žrtve genocida „izvinu za srpske žrtve“ (B. Izetbegović), da društveni status grade kao islamofobi i samoprogonitelji, e kako bi Srbi i Hrvati bili usrećeni pa poželjeli da žive sa Bošnjacima. A reisu-l-ulema Cerić tačno reče kako nema većeg poniženja od podaništva, pa bi ova receptura za bošnjačku budućnost bila ispunjena najgorim oblikom samomržnje i samoponiženja. Bošnjaci, naravno, na to neće pristati. Pročitali su i razumjeli šta se od njih traži, kao cijena tog lažnog suživota, tog hibridnog dejtonskog bosanstva, u suvlašću velikosrpstva i velikohrvatstva, i u statiranju poniženog i izumirućeg bošnjaštva. I, šta sad?
U Bošnjaka je otvoren proces izgradnje rezerve prema svemu i svačemu, što je i logično, s obzirom na apsolut laži i klevete koji je okupirao dejtonsko društvo. Zadobijanje ili obnova bošnjačkog povjerenja mukotrpan je proces, i dobro je što je tako. Bošnjaci nikakva dobra nisu vidjeli od svoje otvorenosti i raskomoćenosti. Što su bivali tiši i nagodniji, to su bivali brutalniji udari na bošnjačko dostojanstvo. Definitivno, ta otvorenost nema nikakva smisla, jer je jednosmjerna i jednoznačna, te nije polučila nikakav pomak za Bošnjake, izuzev što je, tumačena kao slabost, rasplamsavala antiislamske strasti.
Agenti iz Karađorđeva će se morati navikavati na nove Bošnjake, čiju elitnu okosnicu čine generacije odgojene u medresama, oslobođene nametanog stida od svoje vjere, trajno spremne da zapadnim standardima brane slobodu bošnjačkog identiteta. Mladi Bošnjaci su direktni i odlučni, za njih je nezamislivo bezizlaz vidjeti kao izlaz i prepustiti pamet na razvlačenje raznim islamofobima. Oni ne žele nikome vjerovati bez rezerve, na kredit i na veresiju, jer vjeruju u konkretna djela. I vjeruju da nema nevolje bez izlaza. A današnji izlaz je u izgradnji bošnjačke javnosti, tog unutarnjeg bošnjačkog dijaloga, u okviru kojeg Bošnjaci Bošnjacima tumače stvarnost i planiraju najbolja rješenja. Tek sa zdravlju i samoodrživošću ovog kruga, moguće je graditi bosanske stepenice.
A šta znači ustanovljavanje bošnjačke javnosti? Imamo svoje autore, imamo svoje medije (internet nam je pomogao da prevaziđemo medijsku blokadu!), imamo svoju Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti, imamo svoje istine, to ne znači da smo nespremni na dijalog i izgradnju zajedničkih znakova – to znači samo da prvo vjerujemo sebi, pa onda drugima. …Kao i svi narodi, uostalom. Dosad smo vjerovali drugima, i u ime drugih zapostavljali unutarbošnjačku komunikaciju, a cijena su konkretni gubici: slabljenje veza sa dijasporom, gubitak historijskog pamćenja, ekonomska i medijska kolonizacija, svekolika zbunjenost, itd. Bilo je tu i straha o tog medijskog pendreka koji svaku bošnjačku inicijativu proglašava ekstremističkom. Danas je taj strah neutemeljen, jer je dejtonski poredak izgubio moralni kredibilitet u Bošnjaka. …Neko kome je stalo do moga poniženja ne može uživati moje povjerenje i moje poštovanje!
Kako ćemo dalje? O tome neka razmišljaju međunarodni mentori. Dok se oni smisle, Bošnjaci će jačati, pri punoj patriotskoj samosvijesti da – prvo moramo sačuvati narod, kako bismo sačuvali Bosnu i Hercegovinu, jer ako izgubimo narod, izgubićemo i državu, a da bi se sačuvao narod, mora se sačuvati kritična masa duhovnih i ekonomskih pretpostavki za samoodrživost, a da bi taj mehanizam funkcionirao, Bošnjaci moraju razumjeti ono što razumiju svi narodi – da je Bošnjak Bošnjaku brat, a Bosanac Bosancu može biti pobratim, ako se u tom pobratimstvu ugledaju. Bošnjaci to konačno shvataju, ovog ljeta više nego prošlog, a idućeg više nego ovog…
Broj 295-296, 17. VI 2011.