Bošnjačkom saboru je potrebna sloboda od ovodunjalučkog nakita, jer se njegova misija tiče naroda kojemu prijeti nestanak. A to su pitanja koja nadilaze zadato vrijeme naših života, jer odlučuju o onome što je bilo prije nas, i što će doći poslije nas. Ako ne sačuvamo Bošnjake u budućnosti, izgubićemo ih i u prošlosti. * Bošnjački sabor bi morao predstavljati radost susretanja najnesretnijeg naroda u Evropi sa novom političkom energijom, koja će taj ozebli narod počastiti ljubavlju, brigom i fildžanom kahve.
Bošnjački sabor, koji je održan 27. i 28. septembra 1993., programski je bio nadređen bošnjačkoj politici toga vremena, jer je bošnjačka intelektuala elita, predvođena Alijom Isakovićem, uspostavila okvire zaštite nacionalnog interesa koji su važili i za Izetbegovića i za sve druge bošnjačke političare. Počesto se govori kako Bošnjacima treba „nacionalni program“, a zaboravlja se da su stubovi tog programa, tog nacionalnog kompasa, uspostavljeni baš tada, kada su bošnjaštvo i bosanska ideja dovedeni na jednaku ravan bošnjačkog političkog ispoljavanja. Jasno je rečeno da Bošnjaka nema bez Bosne, a Bosne bez bošnjačkog istrajavanja na ideji bosanstva i multietničkog sklada. Iz te ideje proizilazi sve drugo što bi se moglo vrtjeti oko iste ose u tom nesuđenom, a odveć i nepotrebnom „bošnjačkom nacionalnom programu“. Bošnjacima su potrebne institucije, a ne program, jer program bez institucija i rada ne može riješiti ništa. Bošnjački sabor bi trebao biti maternica ustanovljavanja institucionalne brige za Bošnjake, čime bi bio nadređen prvenstveno bošnjačkoj politici koja je prijagmila sva prava, a zanemarila sve obaveze.
Moć razmoćene moće
Ako bi Bošnjački sabor koji se planira održati ove godine, na ma koji način bio instrument nekih političkih centara moći, bila bi to pronevjera suštine Bošnjačkog sabora, kao izdanka bošnjačkog civilnog društva, ali, bila bi to i pronevjera silnih očekivanja ojađene bošnjačke inteligencije – da bismo konačno mogli uspostaviti red u svome narodu.
Za razliku od Alije Izetbegovića, koji kao realiziran intelektualac i autor nije imao straha od bošnjačkih intelektualaca sa kojima se često susretao i savjetovao, aktuelne bošnjačke elite, uglavnom polupismene i gramzive, preziru bošnjačku inteligenciju, a iza tog prezira se skriva strah od pameti i od prokazivanja svake vrste nekompetentnosti koja trenutno predstavlja bošnjački narod. Te političke elite u Bošnjaka su u posljednjih godinu-dvije istrošile i zadnje kapi kredita i u naroda i u inteligencije, jer više niko ne vjeruje da bošnjački političari predstavljaju bošnjački narod, a bezmalo svi vjeruju da oni predstavljaju samo sebi i svoje šićarske interese. Upravo u toj istrošenosti i delegitimiziranosti bošnjačke politike nalaze se podebljani razlozi za sazivanje Bošnjačkog sabora, ali, istovremeno, nalaze se i mogućnosti instrumentalizacije ove slamke spasa za bošnjački narod. Po istoj logici po kojoj narod godinama glasa za jedne te iste, jer nema izbora, a valja za nekoga glasati, tako i danas Bošnjački sabor nema alternativu i ima bezrezervnu podršku bošnjačkog naroda. Ako se Bošnjački sabor saziva da bi se, između ostalog, uspostavljala kontrola nad bošnjačkom politikom, koja je zloupotrijebila povjerenje naroda, valja se upitati – ko će kontrolirati Bošnjački sabor i njegov autoritet, odnosno, ko će paziti da ta realna moć ne postane instrument određene grupe političkih i finansijskih moćnika?
Slobodni i čestiti bošnjački intelektualci, okupljeni oko novog Bošnjačkog sabora, razumjet će opravdani strah od zloupotrebe novouspostavljenog, mjerodavnog autoriteta u bošnjačkom narodu. Bolje je preventivno pretpostaviti moguću zloupotrebu, pa blokirati eventualne nečasne ambicije, nego komotno prepustiti ovu šansu za Bošnjake nekim centrima moći koji bi rado izveli predstavu sa preraspodjelom autoriteta. Treba biti realan: Bošnjački sabor je moć, a za moć su se uvijek grabili nemoćni, pa će masa nemoćnih poletjeti da se raznim kanalima domogne moći Bošnjačkog sabora, kao što su se, eto, nakon Izetbegovićeve smrti, domogli moći SDA i tu moć razmoćili u moću u kojoj se nema više šta umočiti. To se isto može dogoditi Bošnjačkom saboru, oko čijih najava se već danas otvaraju moguće sumnje. Stoga je potrebno već sada uspostavljati vertikalu očekivanja od Bošnjačkog sabora, koji treba biti građen na provjerenim autoritetima, dokazanim borcima za bošnjaštvo, koje je nemoguće kupiti izlaskom slike u novinama, ćevapima u kajmaku i honorarom kojim može pokriti rata kredita. Bošnjačkom saboru je potrebna sloboda od ovodunjalučkog nakita, jer se njegova misija tiče naroda kojemu prijeti nestanak. A to su pitanja koja nadilaze zadato vrijeme naših života, jer odlučuju o onome što je bilo prije nas, i što će doći poslije nas. Ako ne sačuvamo Bošnjake u budućnosti, izgubićemo ih i u prošlosti.
Nit’ slušaju, nit’ polažu račune
Vrijedi se podsjetiti da je Bošnjački sabor 1993. nastao zbog osjećanja bošnjačke inteligencije da bošnjačka politika, predvođena Alijom Izetbegovićem, gubi kompas, ne snalazi se, biva varana i vozana po raznim pregovorima na kojima se tražilo odustajanje od referendumske RBiH, te da joj je potrebno akademsko uporište iz kojeg bi crpila snagu i usmjerenje. Izetbegović je prihvatio autoritet Bošnjačkog sabora, mada je taj autoritet zgasnuo kao žiška, a Izetbegović nije učinio ništa da Bošnjacima u amanet ostavi nešto više od Tihića i SDA, neki Muzej genocida ili Bošnjačku akademiju. Deceniju i po poslije bošnjačka politika je ponovo izgubljena, ali ovaj put u prašumama korupcije i udbaške vjernosti. Za razliku od Izetbegovićevog vremena, bošnjačka politika danas ne želi podržati uspostavu ma kakvog akademskog autoriteta koji bi je vratio svojoj osnovnoj namjeni – da služi interesima naroda. Razlike su jasne… U ratno vrijeme, to je bila narodna politika, ali nedovoljno spremna da se nosi sa izazovima vremena; danas je to nenarodna politika, koja zloupotrebljava bošnjačko povjerenje za služenje dejtonskim šefovima, velikosrbima i velikohrvatima, a sve u ime ličnog materijalnog probitka. Ona narodna, Izetbegovićeva politika, imala je interes od pomoći koju joj je putem Bošnjačkog sabora pružila bošnjačka akademska elita, dok ova, nenarodna politika u Bošnjaka, svaki vid uspostave novog autoriteta doživljava kao udar na sebe i na sve što je uzurpirala. Ogroman je raspon od te uzurpirane pozicije na kojoj su danas bošnjački političari, a to je da nikoga ne slušaju i nikome ne polažu račune, pa do realne mjere koja bi trebala biti uspostavljena preko Bošnjačkog sabora, a koja znači da bi političari trebali biti tek skromni i zahvalni izvođači radova po projektima koje osmišljava i kontrolira akademska elita u Bošnjaka. Tako je to kod Srba, i kod Hrvata, i kod Albanca, i kod Poljaka, i kod Šveđana…, kod svih samodrživih i zrelih naroda, koje ne vode, već samo predstavljaju političari, dok ih vode najumniji ljudi u narodu, obično okupljeni u nacionalne akademije, centre za strateške studije i slične nacionalne ustanove.
To što bi o Bošnjacima brinula jedna nacionalna ustanova ni po čemu nije u sukobu sa bosanskom idejom. Jer bi to značilo da su sami Bošnjaci smetnja imaginarnom bosanstvu. Time bi se ušlo u udbašku podvalu da je stupanj razgradnje bošnjačkog identiteta srazmjeran stupnju jačanja bosanstva.. Naprotiv, stabilni i smjerni Bošnjaci zalog su jačanja bosanske ideje, budući da su bošnjački i bosanski opstanak u uzajamnoj vezi. No, postoje bošnjački intelektualci, oni naslonjeni na svaku vlast, koji misle da Bošnjacima ne trebaju nacionalne institucije, pa ni Bošnjački sabor, jer o njima brinu političari i državni aparat. To mišljenje je teška glupost, koja se dade demantirati desetinama primjera, kao što je, recimo, odnos države prema bh. dijaspori, nad kojom se u dejtonskom poraću nastavlja genocid, ispisivanjem iz državljanstva, onemogućavanjem da se glasa na izborima, i sl. Dejtonska država je velikosrpska i velikohrvatske tvorevina, koja u sebe usisava bošnjačku politiku, i od nje pravi svoga, a ne bošnjačkog podanika, tako da Bošnjaci nužno moraju izgrađivati mehanizme koji će uspostavljati trajnu brigu o svim aspektima bošnjačkog života.
Tako bi trebalo biti
Bošnjački sabor ne odgovara nikome, izuzev bošnjačkom narodu i njegovoj neovisnoj inteligenciji, a radi se realnoj demokratskoj snazi koja će na narednim i svakim drugim izborima biti u stanju da mijenja i razmješta političke pozicije u Bošnjaka. Dejtonski šefovi iz Beograda i Zagreba bezbeli su se obikli na misao da su po Bosni, u Bošnjaka, pokupovali i iznamještali svoje podanike, koji će im bošnjačku imovinu i suverenitet predavati budzašto, a najednom se pojavljuje taj Bošnjački sabor da autoritetom preuzme i razbrka dejtonsku kadrovsku vrtešku. Dakako, ne bi Bošnjački sabor bio prijetnja dejtonskom poretku i bošnjačkom podaništvu da su njegova programska usmjerenja nalik na tamburašku inteligenciju iz Filandrinog privatiziranog „Preporoda“, koji se bavi bajramskim sijelima i popjevkama; prijetnja izvire iz političke ambicije, da se nad bošnjačkom politikom uspostavi jedan svenarodni autoritet koji se neće moći zaobilaziti po svim za narod bitnim pitanjima. Ignoriranje ili nipodaštavanje autoriteta Bošnjačkog sabora od strane partija i političara povlačilo bi za sobom gubitak podrške, za šta bi se račun ispostavio na izborima. Narod bi konačno dobio mjerodavnog putokasca, jer bi se iz saradnje stranaka i političara sa Bošnjačkim saborom, a eventualno i institucijama koje bi proizišle iz Bošnjačkog sabora, ubrzo pokazalo za koga vrijedi glasati i kome dati podršku. Sama činjenica da bi se političari jagmili za podršku akademskih autroriteta, koja bi im trebala za izborni rezultat, bila bi dovoljan garant da će u bošnjačkoj politici konačno biti uspostavljena vrlina – rada za narod. Oni koji budu istrajavali na autoritarnom konceptu otimačine bošnjačkih demokratskih prava, pa i prava na civilno društvo, morat će se suočiti sa činjenicom da će ostati bez najjače marketinške preporuke, one koju Bošnjacima prosljeđuju najumniji ljudi u narodu. Tako bi to trebalo izgledati, a da li će tako izgledati – pitanje je.
Stoljetne bošnjačke samoće
Taj novi Bošnjački sabor se mogao zvati i nekako drugačije, recimo, „bošnjačka konferencija“, „bošnjački samit“, i sl. No, uzimanje naziva Bošnjački sabor implicira poštivanje historijskog autoriteta onog Bošnjačkog sabora iz 1993. godine, održanog 27. i 28. septembra, kada je na skupu bošnjačkih intelektualaca i političara u Sarajevu, bošnjačkom narodu vraćeno njegovo povijesno ime, a što je verificirano u aprilu 1994. usvajanjem amandmana na Ustav RBiH u Skupštini RBiH, te preneseno u Ustav BiH koji je proizišao iz Dejtonskog sporazuma. No, čudno je kako prošle godine, na 15. godišnjicu od ovog historijskog događaja, niko od današnjih sazivača novog Bošnjačkog sabora, nije organizirao ma kakvo prigodno obilježavanje, niti prozborio prigodnu javnu riječ. Ako u ovoj kalendarskoj godini postoji poštovanje prema historijskoj težini Bošnjačkog sabora, pa se ta težina koristi za imenovanje novog Bošnjačkog sabora, kako to da prošlog 28. septembra nije bilo intelektualne i patriotske discipline da se obilježi 15. obljetnica ovog važnog događaja?! Doduše, možda Bošnjački sabor nije bio prošle godine u modi, ali, zašto onda ove godine, kad je sve to u modi, nije valjano obilježen 28. septembar? Nije valjda da nam treba ljuska od Bošnjačkog sabora, a ne njegova suština? Ovdje prvenstveno mislimo na instituciju Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI) koja je promovirana kao sazivač Bošnjačkog sabora. Ne samo da VKBI nema nikakve veze sa Bošnjačkim saborom, sa njegovim izučavanjem ili obilježavanjem, štaviše novi čelnici ove institucije nisu ni po kakvom osnovu zaštite i afirmacije Bošnjaka prisutni u javnom životu, jer takvo prisustvo podrazumijeva konfrontacije, dekomodacije i izvjesne rizike. Kako oni misle osnivanjem Bošnjačkog sabora konfrontirati se ne protiv jednog, već protiv više centara moći koji su zainteresirani za bošnjačku razjedinjenost i raspamećenost – nejasno je. Ako se cijeli ovaj događaj nastoji sakriti iza uistinu (iskreno!) mladalačkih, hrabrih, pa i revolucionarnih nastojanja akademika Muhameda Filipovića, onda je to obična petarda. Za sve ovo mjesece iza Muhameda Filipovića nije izvirio još niko iz organizacije Bošnjačkog sabora. Kao da je mahana, a ne vrlina, pobrojati ljude i autoritete koji stoje iza ove ideje sa potencijalom historijske prekretnice. Ako stoje?! Napose, tajnovitost pod kojom se odvijaju pripreme za Bošnjački sabor podstiču zebnju da se opet oko nekih centara moći pletu i raspliću priče o podobnim i nepodobnim, a što ne bi išlo u prilog grčevitoj žudnji bošnjačkog naroda da konačno dobije instituciju koja će pripadati narodu, a ne narodnim muzarima i krpeljima.
Otvoreno saopćavanje našeg straha da bi novi Bošnjački sabor mogao postati samo nova haljina za stare vladare, zapravo je zebnja od nastavka stoljetnih samoća bošnjačkog naroda. Bošnjački sabor bi morao predstavljati radost susretanja najnesretnijeg naroda u Evropi sa novom političkom energijom, koja će taj ozebli narod počastiti ljubavlju, brigom i fildžanom kahve.
„Novi horizonti“, broj 122, oktobar 2009.