Tekst predstavljen na savjetovanju o razvoju Memorijalnog centra u Srebrenici (juli, 2007)
Teze za raspravu o idejnoj osnovi funkcionalnog i prostornog razvoja Memorijalnog centra u Potočarima, koje je domaćin savjetovanja uputio sudionicima, predstavljaju širok okvir za projiciranje mnogostrukih aspekata kulture pamćenja genocida u Srebrenici. Dostavljene teze, iako široko rasprostrte, samom intencijom uokvirenja rasprave, limitiraju sudionika, ali mu s druge strane olakšavaju zadatak, jer ga upućuju u traženom pravcu. Stoga ću doprinos promišljanju razvoja Memorijalnog centra bazirati na konceptualnoj osnovi koja je postavljenja u seriozno osmišljenim tezama za raspravu.
O organizaciji Memorijalnog centra
MUZEJ GENOCIDA U SREBRENICI ili MEMORIJAL GENOCIDA U SREBRENICI je precizan naziv koji obuhvata značenje programske misije doskorašnje “Fondacije Srebrenica – Potočari, spomen obilježje i mezarje”, odnosno, odskorašnjeg “Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari”. Sintagma “memorijalni centar” svojim označiteljskim potencijalom ne pokriva značenje GENOCIDA U SREBRENICI, kao međunarodno verificiranog i obavezujućeg pojma. Nakon presude Svjetskog suda pravde, pogotovo, riječ GENOCID bi se morala naći u nazivu ove institucije, jer je pamćenje GENOCIDA total značenja. Sintagma “memorijalni centar” može označavati štošta, ali, ne može biti zamjena za značenje genocida. Budimo direktni: svođenje “memorijala/muzeja genocida” na “memorijalni centar” djeluje kao povlađivanje silama koje nastoje minimizirati ili marginalizirati međunarodno verificirani genocid u Srebrenici. Riječ (memorijalni) “centar” u odnosu na riječ (memorijal/muzej) “genocid-a”, uistinu djeluje kao uvreda žrtava i povreda pravne i moralne obaveze. Ako umjesto “memorijalni centar”, kažemo “memorijal/muzej genocida”, mi nećemo nikoga povrijediti, ni po pravnoj, ni po moralnoj osnovi, osim one koji su počinili genocid, i one koji bi da se počinjeni genocid zaboravi.
Kad već govorimo o nazivu, preporučimo i to da bi vrijedilo izbjeći toponim Potočari, jer se, pogotovo u širim relacijama, stvara nepotrebna konfuzija. Potočari se mogu navoditi kao adresa institucije koja, dakle, baštini kulturu pamćenja genocida u Srebrenici.
Dakle, moj prijedlog je da se promisle razlozi i metodi za iniciranje promjena naziva Memorijalnog centra u Muzej genocida u Srebrenici ili Memorijal genocida u Srebrenici.
Otvoreno pitanje formalno-pravnog statusa Memorijalnog centra riješeno je Odlukom Visokog predstavnika od 25. VI 2007. godine. Budući da sam ovaj rad većim dijelom pisao prije Odluke Visokog predstavika, u obavezi da tekst dostavim sedam dana prije savjetovanja od 7. VII ´07., mislim da će biti znakovito vidjeti kako sam zamišljao status budućeg Memorijalnog centra. Evo tog odlomka:
“Pretpostavit ćemo dva moguća koncepta razvoja. Prvi, da se Memorijalni centar preda na upravljanje Islamskoj zajednici. Drugi, da se Memorijalni centar razvija kao ustanova Vijeća ministara BiH. Prvi koncept ima utemeljenje u činjenici da su u genocidu u Srebrenici stradali muslimani, te da muslimani u regiji Memorijalni centar u Potočarima doživljavaju kao svoje svetište. Među Bošnjacima se već govori: “Srebrenica je naša mala Ćaba”, čime se potencira vjerska obaveza da se u Srebrenicu dolazi. Bilo bi nepravedno jednom muslimanskom sakralnom prostoru naturati nemuslimanska rješenja. Uz to, Islamska zajednica, kao duhovna kičma bošnjačkog naroda, najveći je garant da Memorijalni centar sutra neće postati žrtva neke izmijenjene političke klime koja će skliznuti u negacionizam genocida u Srebrenici. S druge strane, pak, ovakav koncept nosi pretpostavku zatvaranja značenja genocida u Srebrenici u muslimanski duhovni krug, što bi moglo nametnuti utisak da se genocidu u Srebrenici odriču evropska i opća značenja. Postoji mnogostruko opravdanje da se u savjetodavnom tijelu Memorijalnog centra nađu i istaknuti svjetski intelektualci, ili da se u upravnom tijelu nađu predstavnici, recimo, Ujedinjenih naroda ili Holandske Vlade, kao instanci koje su suodgovorne za genocid u Srebrenici, i koje bi ubuduće trebale pomagati razvoj Memorijalnog centra. Nas svakako zanima međunarodna atribucija genocida u Srebrenici. Ali, gdje je granica na kojoj svjetovni sadržaji neće ugroziti integritet vjerskog, i gdje islamski integritet neće sputati univerzalna značenja Srebrenice?! Ako bi Memorijalni centar bio ustoličen kao ustanova Vijeća ministara BiH, a zašta postoji puno opravdanje, trebalo bi precizno odrediti, i osloboditi od smetnji, ingerencije Islamske zajednice. Između ova dva koncepta, ili ove dvije krajnosti, teško je opredijeliti se, a da se ona drugost, i potrebitost, ne sputa. Budući da formalno-pravno rješenje određuje, razvija ili blokira, razvojne i sadržajne prostore Memorijalnog centra, ovo se pitanje nameće kao temeljno, te bi mu trebalo posvetiti posebnu pažnju. Osobno, smatram da sadašnji organizacioni oblik treba prevazići, da Memorijalni centar treba biti trajna obaveza Vijeća ministara BiH, a da Islamska zajednica po strukturnoj definiciji treba odlučivati u prostorima koji se tiču vjerskog karaktera, te participirati u svim drugim vidovima djelovanja Memorijalnog centra.”
Ovaj tekst je napisan nekoliko dana prije odluke Visokog predstavnika, i ne razlikuje se bitno od rješenja po kome Vijeće ministara imenuje Upravni odbor, kojeg će pomagati Savjetodavna radna grupa, dok će se cijeli projekat finansirati iz proračuna BiH. Bitnost prisustva Islamske zajednice, na čemu insistira moj koncept, moguće je realizirati kroz sudjelovanje u radu Upravnog odbora i Savjetodavne radne grupe.
O koegzistenciji sakralnih, memorijalnih i komercijalnih funkcija
Izlišno je, mada inspirativno za raspravu, postavljati pitanje o “nekonfliktnom, paralelnom i konzistentnom vršenju sakralne, memorijalne i komercijalne funkcije Memorijalnog centra”, samim tim što drukčije ne može biti, i što bi se vremenom ove uporednosti trebale širiti i usložnjavati. Pitanje “nekonfliktnosti” aktivnosti Memorijalnog centra odgovor ima u činjenici da je kultura pamćenja svakog zločina, a nadasve genocida, najbolja prevencija protiv ponavljanja, na ovom i na svakom drugom prostoru. Pitanje “paralelnosti” tri osnovne aktivnosti Memorijalnog centra moglo bi se raspravljati u smislu obezbjeđenja kreativnog suvereniteta za sve tri funkcije, tako da ni jedna ne bude sputana, već eventualno nadograđena, bićem one druge, odnosno treće. Činjenica je da, primjerice, održavanje mezarja nema dodirnih tačaka sa održavanjem muzeja, a da oba ta posla nemaju dodirnih tačaka sa odgajanjem navike da školske ekskurzije dolaze u Potočare, ali je i činjenica da svi ovi zadaci treba da funkcioniraju u organizmu Memorijalnog centra. Napose, tako, ili približno tako, funkcioniraju slične ustanove u Svijetu.
Razvoju Memorijalnog centra nužno je pretpostaviti njegovu multidisciplinarnost, ne samo u postojećem obimu i karakteru poslova, već kao polaznu definiciju postojanja i razvoja. Otud treba računati na fleksibilnost menadžmenta prema dopunjavanju i razvijanju postojećih ili osmišljavanju novih oblika djelovanja. To podrazumijeva angažman različitih profesionalnih i kreativnih profila, koji bi mogli stručno odgovoriti na izazove razvojnih projekata.
Nužno je, dakle, razumjeti da Memorijalni centar nije statična forma, već živi organizam, utoliko što ne postoji samo zbog sijeni ubijenih u genocidu, već zbog živih i još nerođenih, da ih poduči pamćenju i opomeni. …A poduka je, sama po sebi, varijabilna i stilovima podložna disciplina. Memorijalni centar treba u svome idejnom određenju nositi razvojnu crtu, što podrazumijeva poetičko prisustvo kreativne industrije.
Na ovu ambiciju ukazujemo da bismo potvrdili koliko se koegzistencija sakralne, memorijalne i komercijalne funkcije podrazumijeva u biću Memorijalnog centra, i koliko je razumijevanje razvojnog imperativa inspirativno za dopisivanje sadašnje i svake buduće forme djelovanja.
O očekivanju javnosti
Pitanje “šta očekuje javnost od Memorijalnog centra” pretpostavlja da različite vizije imaju porodice žrtava, od preživjelih, a oni opet od ostalih građana BiH, a svi zajedno, možda, od progresivnih ljudi u Svijetu, što ne mora biti daleko od istine. Moguće je da ljudi koji su direktno pogođeni genocidom u Srebrenici imaju drukčiji osjećaj kulture pamćenja od ljudi koji nisu imali takvo ratno iskustvo, ili pak ljudi u Svijetu koji uopće nisu doživjeli rat. Ipak, mogla bi se podvući jedna humanistička i moralna crta koja veže sve pravdoljubive ljude, a to je suglasje da genocid u Srebrenici treba institucionalno pamtiti. Pitanje je: kako i koliko? Tu se sigurno razlikujemo, ne samo unutar bh. naroda, već, možda, i unutar Bošnjaka. Stoga bi kreiranje kulture pamćenja genocida u Srebrenici trebalo bazirati na profesionalizmu, koji će za osnovu svoga rada imati obavezu da Memorijalni centar podstiče pamćenje genocida kao uvjet za afirmaciju mira, tolerancije i razumijevanja.
O kulturi sjećanja i izazivanju novih konflikata u regiji
Bojazan da bi Memorijalni centar mogao izazivati nove konflikte u regiji, kroz afirmaciju kulturnih vrijednosti bošnjačkog naroda, kao žrtve genocida, više kazuje o opreznosti spram traumatičnih, izvitoperenih političkih okolnosti, negoli što ima utemeljenja u svakoj vrsti normalnosti. Alternativa je – šutnja, e kako se ne bi našle povrijeđene one političke sile koje kulturu pamćenja genocida sotoniziraju kao “izazivanje novih konflikata u regiji”. Slijedom te krhke logike ispada da novih konflikata neće biti ako se zaboravi Srebrenica i njene žrtve, ali i to da su konflikti iz 90-tih, uključujući i genocid u Srebrenici, izazvani afirmacijom kulturnih vrijednosti bošnjačkog naroda. Prije bi se reklo da su ideološki inžinjerinzi nad zaboravom određenih žrtava iz Drugog svjetskog rata uzrokovali ponavljanje tragičnog iskustva. Kulturne vrijednosti ma kojeg naroda ne mogu izazivati konflikte, ali konflikte može izazivati i podsticati servilnost (ili kukavičluk) prema rigidnim politikama koje posežu za segregacijom slabijih. Iskustvo skraja 30-tih godina prošlog stoljeća svjedoči do koje mjere je tolerancija zla ojačala Adolfa Hitlera. Stoga je istrajavanje na humanističkoj i pacifističkoj misiji Memorijalnog centra stvar moralne gordosti ljudi koji o tome odlučuju, budući da bi svako pravljenje ustupaka bilo ravno porazu pred silama koje su počinile genocid u Srebrenici. A to da li će kultura pamćenja genocida u Srebrenici podrazumijevati “afirmaciju kulturnih vrijednosti (vjera, tradicija, običaji, jezik, djela materijalne i duhovne kulture) bošnjačkog naroda” – pitanje je o kome će, u interesu potpunosti sadržaja Memorijalnog centra, odlučivati stručni ljudi. Osobno smatram da Memorijalni centar ne treba biti svaštara, pa da baštini djela materijalne i duhovne kulture, ali da treba biti slobodan da kreativno unapređuje kulturu pamćenje genocida u Srebrenici.
O lokalnom i univerzalnom u genocidu u Srebrenici
Svaki je genocid po mjestu događanja lokalan, i svaki je kao organizirani zločin univerzalan i tiče se svakoga. Još uvijek se, barem zvanično, nije dogodio genocid koji bi se mogao nazvati globalnim. Genocid u Srebrenici, kao i svako zlo, nosi lokalne specifičnosti i univerzalne pouke.
O umrežavanju sa sličnim institucijama
Izgradnja trajnih veza sa drugim memorijalima posvećenim tragičnim događajima, a posebno genocidu, treba biti strateško opredjeljenje Memorijalnog centra u Potočarima, utoliko što je komemorativna kultura, u posljednjih 50-tak godina, stasala kao posebna multidisciplinarna oblast, čija se razvojna intencija usložnjava. Memorijalni centar u Potočarima bi trebao kontakte sa sličnim institucijama ostvarivati kroz ambicije stručne i konsultativne naravi, s krajnjim ciljem da postane jedna od relevantnih svjetskih adresa za studijsko tretiranje kulture pamćenja.
O pojedinačnim doprinosima Memorijalnom centru
Ne postoji generalizirajuća mogućnost svenarodnog ili svegrađanskog odnosa prema Memorijalnom centru, samim tim što se razlikujemo po iskustvima, po odgoju, po ambijentu, itd. Ono što se već sada može pretpostaviti kao konstanta, jeste odnos muslimanskih vjernika prema uspomeni na žrtve genocida u Srebrenici. Nema dvojbe da će Islamska zajednica nastaviti da institucionalno baštini i razvija naviku okupljanja u Srebrenici, a što se već, i vaninstitucionalno, ustoličava kao vjerski običaj bošnjačko-muslimanskog naroda. Ne treba računati više ni na kakvu drugu pojavu pojedinačnih doprinosa. Dakako, bivat će različitih oblika volje pojedinaca da doprinesu pamćenju Srebrenice, ali, to neće biti pojava, i to neće biti presudno za pravac razvoja Memorijalnog centra. Napose, bilo bi neozbiljno računati da se Memorijalni centar razvija zahvaljujući pojedinačnim materijalnim i duhovnim doprinosima. Korisno je ostaviti prostor za pojedinačna činjenja, ali, Memorijalni centar treba biti profesionalna i stručna institucija, koju će voditi osposobljeni kadrovi, i koja će biti finansirana, prvenstveno, iz državnog proračuna.
O ulozi nevladinog sektora
Mnogobrojne nevladine organizacije u zemlji i inostranstvu su i do sada doprinosile političkim i kulturnim aktivnostima na planu zalaganja za primjeren tretman genocida u Srebrenici. Imperativ je da tako ostane i u buduće, s tim što se stručni karakter posla Memorijalnog centra ne smije uslovljavati djelovanjem nevladinih organizacija, ili podređivati njima. Nevladine organizacije će najbolje doprinijeti i Memorijalnom centru i uspomeni na Srebrenicu ako se budu uklapale u strateški projektovane programske aktivnosti Memorijalog centra, a koje će biti osmišljene i provjerene od stručnih i meritorinih lica.
O sistemu upravljanja, o profesionalizmu i volonterstvu
Organizacijska struktura Memorijalog centra bi se trebala graditi tako da podržava programske aktivnosti, odnosno, da ne sputava kreativni suverenitet u onim oblastima koje računaju na razvojni proces. Možda bi ponajbolje bilo, u organizacionom smislu, osloniti se na akademske, naučne i istraživačke ustanove, koje su s punom pažnjom gradile svoje upravne i organizacijske strukture, tako da i cjelini i sastavnicama omoguće dovoljno prostora za ostvarenje funkcionalnog kvaliteta.
Budući da se od Memorijalnog centra nastoji izgraditi ozbiljna institucija, čiji se kredibilitet zasniva na stručnosti kadrova i serioznosti programa i sadržaja, trebalo bi u startu isključiti sve mogućnosti volonterske ili amaterske degradacije. Ne sporim da i volonteri i amateri mogu načiniti kvalitetne programe, ali oni po svome bitku ne mogu biti garancija profesionalizma i kvaliteta. Nema tog posla koji na duge staze može opstati bez materijalne naknade, niti ima tog programa čiji će dugoročni kvalitet producirati kreativci bez akademske naobrazbe. Ova ocjena dakako ne znači da se Memorijalni centar treba odreći volonterskog i amaterskog sudjelovanja u svojim programima, ali znači da se na takvim pristupima ne smije zasnivati funkcionalni aparat.
O sistemu finansiranja i materijalnoj osnovi
Kao što programske aktivnosti Memorijalog centra nikada neće biti zaključene kao statična forma, jer će se razvijati i nadograđivati, jednako tako i sistem finansiranja će biti živi organizam koji će se razvijati kako se bude odgajala navika donatora – da je moralni imperativ kontinuirano pomagati aktivnosti Memorijalnog centra. Tu prvenstveno mislimo na velike državne i druge kompanije. Ova relacija umnogome ovisi od kvaliteta programa Memorijalnog centra, odnosno od umješnosti da se eventualni donatori ubijede u potrebitost pomaganja projekata Memorijalnog centra. Otud se radi o aspektu koji će pratiti razvoj Memorijalnog centra. Govorimo, dakle, o dodatnim, donatorskim sredstvima, računajući da će osnovne programske aktivnosti Memorijalnog centra biti podmirivane iz državnog proračuna. Uz to, treba računati na inventivnost menadžmenta Memorijalnog centra da po osnovu različitih projekata aplicira kod stranih fondacija, kao i na realnu ambiciju da se u sredstvima Ujedinjenih nacija i Holandske Vlade izbori stalna stavka za Memorijalni centar.
Posebnu pažnju treba obratiti na ekonomske potencijale tzv. vjerskog turizma, kao mogući najvažniji izvor prihoda Memorijalnog centra. To podrazumijeva da će menadžment biti dovoljno agilan da raznolike izvore prihoda ne ispusti iz svojih ingerencija.
Pitanje materijalne osnove (raspoloživi prostori, infrastruktura, građevine i oprema) ne bi trebalo biti limitirajuće za osoblje koje ima viziju i zna šta hoće.
O eksteritorijalnosti
Iako se odluka Visokog predstavnika od 25. VI ´07. u prepoznatljivim politikantskim krugovima nastoji prikazati kao uspostava eksteritorijalnosti Memorijalnog centra, te narušavanje dejtonskog poretka, valja reći da je to veoma relativna procjena, budući da će Memorijalni centar egzistirati u doticaju sa svim političkim realitetima na entitetskoj i državnoj razini. Niti je moguće, niti je korisno insistirati, da se Memorijalni centar veže za ma koju vladinu instancu, pa ni za Vijeće ministara isključivo, već treba imati ambiciju da se konstruktivni odnosi izgrađuju na interesnim relacijama. Negdje je moguće interes Memorijalnog centra ostvariti sa Vijećem ministara, negdje sa Vladom Republike Srpske, negdje sa Vladom Federacije ili određenog kantona, a posebno Tuzlanskog kantona, a negdje pak sa lokalnom upravom u Srebrenici. Primjerice, Memorijalni centar ne može komunalne probleme rješavati sa Vijećem ministara, niti sa entitetskom vladom u Banjoj Luci, jer se radi o nadležnosti lokalne uprave. Pomenuti primjer ukazuje na nužnost izgradnje i afirmacije kvalitetnih odnosa sa svim razinama vlasti, jer od svake ovisi veći ili manji segment funkcioniranja Memorijalnog centra. Iz ovih, ali i nekih suptilnijih razloga, ne bi trebalo insistirati na pitanju tzv. eksteritorijalnosti.
O interferenciji / uzajamnosti razvoja
Za promišljanje pitanja – treba li čekati na Prostorni plan srebreničke regije u kontekstu razvoja Memorijalnog centra – trebalo bi imati više ulaznih podataka. Ono što se i bez toga može pretpostaviti jeste da razvoj Memorijalnog centra treba nastaviti gdje god ne postoje zakonske smetnje. Uzajamnost razvoja naspram srebreničke regije ovdje ne bi trebala igrati bitnu ulogu.
O muzejnosti Fabrike akumulatora
Da li će i koliko će Fabrika akumulatora u Potočarima, kao II. faza Memorijalnog centra, izgubiti svoju autentičnu/originalnu vrijednost ako bude ispunjena dokumentarističkim sadržajima? Susrećemo se sa dvije kategorije muzejske građe, sa primarnom/izvornom, koja svjedoči o mjestu događaja, te sa sekundarnom/posrednom, koja preko raznorodnih dokumenata priča muzeološku priču o samom događaju. Izvorne muzealije nemaju funkcionalnu vrijednost bez sekundarnih, koje imaju naratološku funkciju. Fabrika akumulatora, koja “nosi pečat (i konkretne tragove) kulminacije srebreničke tragedije”, ne može ispripovijedati sebe. Stoga je njenoj muzeološkoj originalnosti potreban posrednik, i to ne izvan, već unutar samog muzejskog prostora. Šta bi vrijedilo priču o kulminaciji srebreničke tragedije izmjestiti iz Fabrike akumulatora, zbog očuvanja autentičnosti mjesta događaja? Na gubitku bi ostali i priča i mjesto događaja, i označitelj i označeno. Stoga smatramo da stručna lica trebaju pronaći funkcionalnu mjeru između primarne i sekundarne muzejske građe, s intencijom da jedna kategorija upotpunjava onu drugu. Na toj relaciji funkcioniraju mnogi muzeji koji su ustanovljeni na mjestu historijskih događaja. Trebalo bi konsultirati organizaciju muzeja holokausta koji su izgrađeni u nacističkim konc-logorima, jer bi se tu ponajprije mogla pronaći potrebna mjera između izvorne i posredstvene muzeološke građe.
O prijedlozima i sugestijama
Tema obogaćivanja sadržaja i proširenja funkcija Memorijalnog centra dovoljno je inspirativna da bi se samo zbog nje dalo organizirati slično savjetovanje. S obzirom na vrijeme utrošeno u prethodne stranice, nastojat ću da bez šire elaboracije, i sistemskog redoslijeda, navedem nekolike prijedloge i sugestije koje mi naumpadaju u pogledu izgradnje sadržaja Memorijalnog centra.
– Najvažnije je izgraditi saglasnost da će se sadržaji razvijati i množiti kroz različite forme kulture pamćenja, odnosno, da Memorijalni centar, u svome muzeološkom segmentu, nije konačan i statičan. …Kao što nije statična ni kultura medija, a muzej je, ipak, medij.
– Jevreji su od pamćenja holokausta stvorili multidisciplinarnu nauku, te se na njihovo iskustvo treba u potpunosti osloniti, bez straha od kopije, pošto genocid u Srebrenici ima svoju posebnost.
– Treba ustanoviti ambiciju da Memorijalni centar dobije istovjetnu ili prilagođenu stalnu muzejsku postavku u Sarajevu (kao glavnom gradu BiH), u Banjoj Luci i Beogradu (zbog suodgovornosti koja je pravno verificirana Presudom Svjetskog suda pravde), potom, u prostoru Ujedinjenih nacija, i u Holandiji.
– Memorijalni centar bi trebao djelovati po odjeljenjima, od kojih jedno treba biti usmjereno ka baštinjenju i podsticanju umjetničkih oblika kulture pamćenja, budući da samo umjetnost može emotivno iskustvo prenijeti kroz vrijeme i prostor. Sa žrtvama holokausta danas suosjećamo preko “Dnevnika Ane Frank”, preko filmova kakvi su “Život je lijep” i “Šindlerova lista”, te niza drugih književnih, filmskih i scenskih ostvarenja – a ne preko tragične stastistike. Ili… Za Gerniku znamo preko Pikasa, iako je u povijesti destrukcije bilo mnogo tragičnijih mijesta. Stoga je podsticanje umjetničkog izraza o genocidu u Srebrenici jedna od strateških razvojnih tačaka.
– Podrazumijeva se da bi Memorijalni centar ustanovio specijaliziranu arhivu i biblioteku u kojoj bi se čuvali svi materijali i knjige, kao i video i audio zapisi, filmovi i dokumentarne emisije, zapravo svi vidovi materijala koji tretiraju genocid u Srebrenici. Specijalizirana arhiva i biblioteka Memorijalnog centra bi imala dvostruku funkciju: prvo, da sakuplja i čuva svu građu o genocidu u Srebrenici, drugo, da građu ustupa za raznorodna studijska istraživanja ovog događaja.
– Posebno odjeljenje Memorijalnog centra trebalo bi se baviti web (internet) prezentacijom sadržaja, koji bi za ovaj medij trebao biti posebno modificiran i klasificiran. U BiH postoje eksperti (Esad Delibašić i Edin Hadžikadunić) za progam(iranje) “muzeja u informatičkom okruženju”, te bi vrijedilo konzultirati njihovo mišljenje. Sudeći i po Muzejima holokausta, koji imaju svoju web prezentaciju, svaki ozbiljan muzej mora računati da će se pored tradicionalne forme izlaganja, prilagođavati i formama koje diktira sajberkultura. Kao što danas nema kvalitetnog muzeja bez njegove web prezentacije i web forme, jednako tako nema ni kvalitetnog osmišljavanja web istupa Memorijalog centra u Srebrenici bez konsultiranja sa stručnjacima iz te oblasti. U ovom kontekstu vrijedi pretpostaviti da bi se mnogi sadržaji našli u ponudi na digitalnim zapisima.
– Ako svu dokumentarističku građu učinimo dostupnom preko interneta i digitalnih zapisa, a svakako i knjiga, šta će onda ostati zanimljivog u samom Memorijalnom centru, a što bi, izuzev vjerske i moralne obaveze, gradilo motiv da se u Srebrenicu dođe? U II. fazi, u Fabrici akumulatora, moraju biti medijski neprenosivi sadržaji, koji se mogu jedino osjetiti na licu mjesta, i čija će doživljajna dimenzija biti taj motiv zbog kojeg će se dolaziti u Potočare. Na šta konkretno mislimo? Na kreativno osmišljavanje inscenacije i rekonstrukcije događaja koji su se tu zbili, u vidu postavke figura, ili u nekom drugom obliku. Dalje, mislimo na kreativno osmišljavanje audio doživljava, preko autentičnih audio zapisa iz dana golgote. Potom, na različite forme izložbenih postavki video i foto dokumentacije. Dakle, taj doživljajni aspekt posjete Potočarima, odnosno, muzejskoj postavci u Fabrici akumulatora, treba biti osmišljavan uz vrhunsku kreativnu invenciju.
O kritičkim zapažanjima
S obzirom na porođajne muke u kojima nastaje Memorijalni centar, čiji je svaki novi iskorak praćen potresima traumatizirane dejtonske realnosti – uistinu ne bi imalo smisla govoriti o kritičkim zapažanjima. Ako Memorijalni centar bude ustanovljen kao visokoprofesionalna ustanova, sa programom rada, ciljevima, rokovima, i ako mu se omoguće optimalni uvjeti za rad, tada će postojati realna osnova da se kritički raspravlja o odstupanjima između zacrtanog i realiziranog. Nadajmo se da idemo ka ambijentu u kome će Memorijalni centar slobodno i podsticajno izrastati u ustanovu kakvu zavređuje imperativ kulture sjećanja Genocida u Srebrenici.
Srebrenica, 07.07.2007.