Lepa Brena će 21. avgusta na stadionu Tušanj u Tuzli održati koncert pod nazivom “Tuzli s ljubavlju”. Prethodno će posjetiti Kapiju, na kojoj su četnici ubili 71 građanina Tuzle čije prosječna starost nije prelazila 23 godine života. Potom će posjetiti Dom za djecu bez roditelja, među kojima je najviše mališana kojima su četnici ubili roditelje. Onda će otići i do rudara, da im podijeli besplatne karte za koncert, a nekoliko stotina komorata je ubijeno četničkom rukom. Sve ovo bi bilo normalno da Lepa Brena nije u toku agresije činila moralnu podršku četničkom genocidnom pohodu na Bosnu i Bošnjake.
Osnovna razlika između koncerta Lepe Brene u Tuzli i svih drugih srbijanskih folk pjevača je u tome što je Fahreta Jahić bila muslimanka, Bošnjakinja, što je rođena u Brčkom, u muslimanskoj familiji, što je u Tuzli pohađala srednju školu, i što bi se od osobe takvog porijekla očekivao ljudski odnos prema tragediji zemlje i naroda iz kojeg je potekla, a što svi drugi srbijaneri koji dođu u Tuzlu po pare ne moraju imati takav odnos, jer se to od njih i ne očekuje. U pitanju porijekla Jelene Živojinović, alijas lepe Brene, alijas Fahrete Jahić, itd., i njenog odnosa prema bosanskoj tragediji – nalazi se odgovor na moralnu dilemu sa kojom se susreću pametniji Tuzlaci: vrijedi li iskazati gostoprimstvo prema ovoj pjevaljki.
Parama, s ljubavlju
Tuzla je već mjesec dana izlijepljena džambo plakatima na kojima se ispisana poruka: “Tuzli s ljubavlju”. To Lepa Brena dolazi da 21. avgusta održi koncert na stadionu Tušanj i da s ljubavlju mlatne pare. Trenutno su glavne dileme da li će ili neće na stadion sletiti helikopterom, kao onomad u Temišvaru, u vremenima kada se zaklinjala u Jugoslaviju i u bratstvo-jedinstvo. A ako joj je baš bratstvo-jedinstvo bilo po mjeri, nije nikada morala progovoriti ekavski, niti je morala nadjenuti si vašersko ime Lepa Brena, niti je morala svoje muslimansko ime Fahreta preimenovati u Jelena, niti se morala udati za Srbina, niti je morala djeci nadjenuti srpska imena, niti je morala djecu krstiti po pravoslavnim običajima, itd, itd.
Dakle, Brenino jugoslovenstvo je bilo velikosrpstvo, baš kao i u svih Srba. Ona, kao Fahreta, osjetila se turskim otpadom u prostoru koji je duhovno i moralno ispunjavao njene mentalne afinitete. Zato se vratila “veri pradedovskoj”.
Ali, zašto je narod kome je pripadala obmanjivala sa bratstvom i jedinstvom u koje ni ona nije vjerovala? Baš zato su mnogi Bošnjaci vjerovali u JNA dok mi nož nije dotakao grlo, kad je bilo kasno da išta više da promijene. Pjevajući o Jugoslaviji Brena je pjevala velikosrpstvu, koje se i poslije raspada Jugoslavije nazivalo Jugoslavijom. Jer, da nije tako, Brena nikada ne bi bila ni Brena, ni Jelena, već bi ostala Fahreta. Ali, i da jeste tako, dogodili su se momenti koji bi moralnu osobu pomjerili iz čahure gotovanluka i interesa. Makar onda kada je Jelena Živojinović čula da su joj u Brčkom, od strane velikosrpskih snaga, pobijeni i poklani mnogi drugari iz školske klupe, komšije ili prijatelji. Doduše, svi izuzev njene uže familije koja se našla na usluzi četnicima. Pristajanje da se šuti o zlu, i da se tim nečinjenjem doprinosi odbrani zločinstva i genocida, demaskira moralni kredibilitet ove pjevaljke koja će Tuzli, a time i Bošnjacima, da pjeva s ljubavlju.
Humanitarni kurvaluk
Pametnima je jasno: nema tu nikakve ljubavi. Ima puki materijalni interes. Jer, Brenu su u Srbiji pogazili mlađi, ljepši, srpskiji. Nije joj ostalo ništa drugo nego da pokuša na talasu jugonostalgije ubrati koju paru među bošnjačkim ugursuzima koji će pjevajući “Mile voli disko, disko, a ja kolo šumadijsko” pokušati utušiti svoju bol zbog nestanka Jugoslavije i zbog smrti iluzije o ravnopravnosti. A kako porušiti barijere od 14 godina šutnje nego tako što će se Bošnjacima poturiti zvečka, ko jetimima, koja glasi: S ljubavlju.
Svako se pametan može zapitati: a gdje je ta ljubav bila kad je trebalo? Ljubav nije hamzigahop pa da se ne da osjetiti, poželjeti, iskazati. Mogla je Brena Tuzlu, Bosnu i Bošnjake, voljeti u vrijeme agresije, kad je ta ljubav imala puni humanistički i civilizacijski smisao. Ljubav je opipljivija od mnogih opipljivih stvari. Konkretnija od svega konkretnog. Jer – fraza je ali istinita – ljubav pokreće svijet. Tako je i Brenina nesuđena ljubav mogla imati svrhu – tad. Sad je to prazna priča.
Isto vrijedi i za najavu da će Brena obići Dom za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli i podijeliti darove mališanima. A zna li Brena da ova djeca u toku agresije nisu imala šta da jedu? Zašto tada nije organizirala kamion hrane da iskaže svoju pažnju prema djeci bez roditelja? Zna li da među njima ima desetine onih čije su roditelji ubili okupatorski soldati iz njene države, nacije i vjere, i to onda kad je ona šutala, a time i podržavala činjenje zločina?
Kako će tim mališanima pogledati u oči? Napose, ako joj je baš stalo da daruje djecu bez roditelja u Tuzli, zašto to nije učinila prije, ili nekad poslije ovog koncerta? Nije Beograd daleko, tri sata vožnje od Tuzle. Pravim humanitarnim ljudinama nije bilo teško do Tuzle voziti ni iz Švedske, pa što bi to bilo teško njoj, iz Beograda? Ali, Brena ide među siročad iz proste, kurvanjske, profiterske i medijske računice, a ne zbog dobrote, jer se dobrotom ne kupuje i ne prodaje ništa, pošto u tom slučaju dobrota nije dobrota, već laž. Ako bude pameti direktor i pedagozi Doma za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli bi morali odbiti ovaj pokušaj manipulacije djecom, jer je bjelodano da Breni nije stalo do pomoći, već do slikanja, čim to najavljuje sedmicama unaprijed.
Blasfemija rudarske žrtve
Isto vrijedi i za najavu da će Brena “održati niz sastanaka humanitarnog karaktera”. Svi koji pristanu na ove sastanke moraju biti svjesni da su predmet manipulacije i da time skrnave dostojanstvo bosanske žrtve, kojoj je pomoć trebala od 1992. do 1995., a ne danas, i to na ovako jeftin i ponižavajući način. Isto vrijedi i za najavu da će “Brena posjetiti tuzlanske rudare i podijeli besplatne karte za koncert”.
Nekoliko stotina rudara je poginulo i ostalo trajnim invalidima u borbama sa okupatorima koje je Lepa Brena zabavljala i bodrila, kako bi uspješnije klali i pljačkali. Ako rukovodstvo tuzlanskih rudnika pristane na ovu blasfemiju rudarske žrtve, mora biti svjesno da time pljuje u lice poginulim komoratima i da time skrnavi čast i ponos tegobnog rudarskog posla. Pa neće se valjda tuzlanski rudari prodati za karte Breninog koncerta? Postoje i špekulacije da bi Brenu mogli primiti i neki politički zvaničnici u Tuzli, ali je teško vjerovati da su i oni do te mjere ostali bez pameti.
Dovoljno je poniženje to što će stadion na Tušnju biti pun hajvana.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 18.08.2004.