Visoki predstavnik će državnu obavještajnu službu formirati na pozicijama opljačkanog i rasturenog AID-a, a državne interese će “braniti” oni koji su BiH doveli do podjele iz Karađorđeva.
Bosanska civilizacijska ideja, oličena u spremnosti bošnjačkog političkog faktora da gradi društvo jedinstva u razlikama, poražena je uzduž i poprijeko, a još jedan poraz upravo doživljava na planu obavještajno-sigurnosnih poslova. Bosna i Hercegovina će se još neko vrijeme zvati svojim imenom, a u njoj će političku i ekonomsku vlast držati Srbi i Hrvati.
Tako će biti i u obavještajnim poslovima. Kada nestane Bošnjaka, u mjeri da više nisu faktor koji bi mogao pružiti otpor, bit će proglašena podjela BiH između Srbije i Hrvatske, po dogovoru iz Karađorđeva.
Dotad će se ova operacija odvijati pod logotipom tobožnje tranzicijske reforme dejtonske bh. države, koja će sve dalje biti od referendumske volje iz 1992., zahvaljujući kojoj je BiH i doživjela međunarodno priznanje. Međunarodni faktor će državne organe prilagođavati srpsko-hrvatskoj dominaciji nad BiH. Nakon tzv. reformi u policiji pravosuđu, na red je došlo formiranje državne obavještajne službe, kao žile kucavice u biću svake države. Zašto baš sad? Zašto ne prije?
Demontiranje bošnjačkog faktora
Visoki predstavnik Pedi Ešdaun je, najvaljujući prioritete svog drugog mandata, naveo da će sada sve učiniti da dođe do formiranje državne obavještajne službe. Njegove svemoguće ingrencije, koje je upravo pokazao i u nametanju velikohrvatske odluke za Mostar, svjedoče da je mogao i mnogo prije poduzeti odlučne korake ka formiranju državne obavještajne službe. Čak šta više, afere koje su se događale u Federalnoj obavještajno-sigurnosnoj službi, od smjene Munira Alibabića na ovamo, nalagale su potrebu da se stanje sredi. Te afere su generirale kontinuirani osjećaj nesigurnosti, jer se došlo u poziciju da se ne zna koliko obavještajnih lobija hara Sarajevom.
Kada bi se pretpostavio omjer u kome su u medijima tematizirane obavještajne službe jednog i drugog entiteta, vjerovatno bi došli do rezultata od jedan na prema 1000, u korist FOSS-a. Posljednjih dvije godine gotovo da nije prošla sedmica a da se u nekim novinama, ili u svim odjednom, i svakodnevno, ne tematiziraju afere u FOSS-u i oko njega. Posve sigurno, za ove dvije-tri godine ni jedna pojava u bh. javnosti nije toliko dugo, kontinuirano, svakodnevno, zauzimala primarnu aferašku poziciju kao što su problemi u FOSS-u. U svim iole normalnim državama, obavještajci su, po prirodi posla, na margini javnog interesovanja. Kod nas je, pak, Munir Alibabić postao poznatiji od estradnih umjetnika, jer mu je hiljade puta izišla slika u novinama.
S obzirom da su obavještajne afere bitno destabilizirale ustavni poredak, kao i osjećaj građanske sigurnosti, Visoki predstavnik je imao obavezu da po hitnom postupku sredi stanje u ovoj oblasti. Nema šanse da Ešdaun nije znao za obavještajni haos u Federaciji. Ipak, ništa nije učinio, ni nakon Alibabićeve smjene, ni nakon ostavke njegovog zamjenika Vukšića. Sve prijedloge SDA za popunjavanjem direktorske pozicije u FOSS-u, Ešdaun je odbio. Kao da mu je odgovaralo neriješeno stanje, u kome FOSS-om mjesecima vlada v.d. direktora Ivan Vukšić, a danas, ko zna ko. Zapravo, nakon Alibabićeve smjene, i svjesnog blokiranja imenovanja novog direktora, FOSS je rasparčan u više lobija, čime je, na prvi pogled, postao neupotrebljiv i opasan. Ispod površine ovog dirigiranog haosa odvijala se suštinska operacija – demontaže bošnjačkog obavještajnog faktora.
Obavještajci iz Karađorđeva
Kao što je poznato, FOSS je stvoren od hrvatskog SIS-a i bosanskog AID-a, što su dvije posve različite ideološke komponente; prva je branila velikohrvatsku ideju otcjepljenja tzv. Herceg-Bosne, a druga, ideju jedinstvene i zajedničke BiH. Iluzorno je bilo očekivati da će ova dva roga u vreći naći na istom zadatku – zaštite Federacije, koja je godinama mrtvo slovo na papiru. Uz podršku međunarodne kuhinje, AID se istopio u hrvatskom FOSS-u.
Minorizacija bosanskog obavještajnog faktora se ne bi razlikovala od kompletne dekonstrukcije svega bosanskoga, da se u ovom zahvatu ne krije i mogućnost preoblikovanja istine o agresiji na RBiH, tj. blokade pravnih posljedica koje bi proizišle iz te istine.
U odnosu na sve druge segmente agresijom zahvaćene RBiH, obavještajna SDB, kasnije preimenovana u AID – funkcionirala je besprjekorno. Takav nivo profesionalizma i požrtvovanosti teško je ostvariv u miru, a kamo li u ratnom Sarajevu. Kao temeljno postignuće službenika AID-a izdvaja se obimna dokumentacija o ratnim zločinima, na osnovu koje su pokrenuti bezmalo svi procesi protiv srpskih i hrvatskih zločinaca.
Danas je cjelokupan mukotrpni rad AID-a, koji je od neprocjenjive vrijednosti za pravno i faktografsko valoriziranje istine o agresiji na RBiH – u velikohrvatskim rukama. Okupacija AID-a od strane SIS-a, pod logotipom FOSS-a, omogućila je otuđivanje ove dokumentacije, koja je, prema pouzdanim informacijama, završila u Zagrebu, a time i u Beogradu. Ovo je jedinstven slučaj u povijesti ratovanja, i prikupljana dokaza o ratnim zločinima, da strana koja je bila izložena genocidu, dokaze o svome stradalništvu preda državi koja je izvršila agresiju. Jasno je, bosanski obavještajci nisu bukvalno predali dokumentaciju Zagrebu, ali su svojom nesmotrenošću, kolebljivošću i zagubljenošću, a nadasve u odsustvu političke volje, dopustili da nestane egistencijalno bitan dokazni materijal.
Ako nisu mogli ništa učiniti, mogli su barem apelirati i upozoravati političku javnost na krajnje ciljeve uništavanja AID-a. Ali, zašto bi ma koji bosanski obavještajac branio državne interese, ako to već, u traženoj mjeri, ne čini politika?
Otud je jasno zašto Ešdaun baš sada namjerava oformiti državnu obavještajnu službu. Posao sa hapšenjem dokumentacije o ratnim zločinima i sa rasturanjem bošnjačkog obavještajnog faktora je završen. Vrijeme je da Bosna i Hercegovina dobije državnu obavještajnu službu koja će jedino čuvati projekat iz Karađorđeva.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 25.02.2004.