Ešdaunova Odluka o preustroju Mostara je pod logotipom jedinstvenog grada i jednakopravnosti svih naroda sakrila suštinu po kojoj će gradom na Neretvi ubuduće vladati hrvatsko-srpska koalicija iz Karađorđeva.
Tvrdi se da je Ešdaunova nametnuta odluka o preustroju Mostara u postojećim okolnostima najbolje što su mogli dobiti istinski Mostarci. Za dlaku se moglo dogoditi da pod logotipom jedinstvenog grada, Mostar bude predat u ruke vještački stvorenoj hrvatskoj većini. Ešdaunov Statut Mostara, navodno, ostavlja dovoljno prostora za obje varijante – za mostarizaciju, kao i za ustašizaciju Mostara. Ovakav jedinstveni Mostar bi mogao biti samo privid ravnopravnosti, mrtvo slovo na papiru, ako se Bošnjaci ne uključe u ekonomsku utakmicu u kojoj, zasad, složno igraju i pobjeđuju Hrvati.
Cadaiff in the head
Na prvi pogled, Ešdaunov Statut ne mijenja suštinu podijeljenog grada. Općine se više ne zovu općine, već gradska područja i izborne jedinice. Ipak, područja nisu jedinice lokalne samouprave, a to nije ni grad, kao krovna organizcija, te je SDA u pravu kad tvrdi da nije ispoštovana Evropska konvencija o lokalnoj samoupravi. Na ovaj način, Ešdaun je mogao Mostar proglasiti jedinstvenom općinom, jer se grad mora sastojati od najmanje dvije općine, a Mostar sada nema ni jednu.
Teško je vjerovati da Ešdaun nije znao za ove zakonske kompase, a još je teže pretpostaviti krajnju namjeru ostavljanja ove šupljine. Dosadašnjih šest mostarskih općina će biti razvlaštene, jer će njima upravljati gradska uprava. No, ekonomskim strujanjima ne upravlja oficijelna politička vlast, već posve drukčiji oblici djelovanja. Budući da se u globaliziranom društvu snaga života mjeri ekonomskom moći, gašenje općinskih uprava može imati značenje uklanjanja posljednjih prepreka ka poklapanju onoga koji je slabiji.
Unatrag nekoliko godina hrvatski kapital je ubjedljivo preletio Neretvu, uzevši čak i simbole bošnjačkog prisustva na obje obale, kao što je to bio Hotel Bristol. Bošnjaci ne samo da nisu pružili nikakav organizirani otpor ovoj ekonomskoj okupaciji, već su je čak u maniru baliluka i pomagali. Otud se ispostavlja da postojanje tri općine u kojima, k’o biva, vladaju Bošnjaci, nije nikakva prepreka osvjačkom pohodu hrvatskog kapitala. Da li govorili o Tuzli, Maglaju, Travniku, ili o ove tri mostarske općine, svejedno je, jer je vladavina bošnjačke većine samo privid, ispod čije fasade kućom vladaju Hrvati. Zadržavanje postojećeg stanja, ili uvažavanje koncepta SDA, mostarske Bošnjake ne bi spasilo od vladavine hrvatskog kapitala. No, to su već pitanja koja se tiču kadaifa u bošnjačkim glavama.
Collo, collo, naocollo
Ešdaun se osvjedočio kao igrač hrvatske politike. Zašto bismo vjerovali da je Ešdaunu preči mostarski, nego hrvatski Mostar? Otud je logična naša sumnja u karakter Ešdaunove Odluke. Šta se krije iza fasade o jedinstvenom Mostaru u kome navodno ni jedan narod neće biti nadređen drugome. Da li je to baš tako?
Primaljivo izgleda postavka po kojoj ni jedan narod ne može imati više od 15 vijećnika u gradskoj skupštini, koja broji 35 mijesta. Hrvati, kao većina koja je u Mostaru stvorena izraelskim modelom naseljavanja okupiranih teritorija, po ovom konceptu, nikada ne mogu dominirati u gradskoj skupštini. Ne bi se reklo.
Koalicija iz Karađorđeva je posljednju svoju promociju imala upravo u Mostaru, kada su iz Banja Luke stigli srpski političari da podrže hrvatski koncept jedinstvenog grada. Mladen Ivanić posljednjih godina u Mostar nije svraćao ni slučajno, ali se pojavio u misiji zaštite srpskih interesa u Mostaru. Ispostavilo se da su ti interesi identični hrvatskim. Dakle, šta dobijamo?
Ako Bošnjaci ostvare maksimalan izborni domet od 15 vijećnika, a ako Hrvati i Srbi ujedine svojih preostalih 20 vijećničkih glasova, dobićemo rezultat po kome gradonačelnik Mostara nikada neće biti Bošnjak, niti će se bošnjačka manjina u gradskom vijeću i za šta pitati. Koalicija iz Karađorđeva će u tri gradska područja sa bošnjačkom većinom moći raditi što joj je volja, a da bošnjački politički faktor neće imati mogućnosti da to spriječi.
Na prvi pogled je umirujuće obećanje da će se glasovi u vijeću donositi dvotrećinskom većinom, ali izvršna vlast uvijek ima više manevarskog prostora od zakonodavne, koja se sastaje u đahkad i uglavnom se bavi strateškim, a rijetko pojedinačnim slučajevima. Ako dvotrećinsku većini čine, recimo, 24 vijećnika, onda koaliciji iz Karađorđeva trebaju još četiri bošnjačka uhljupa pa da i u zakonodavnom smislu steknu apsolutnu vlast u Mostaru. S obzirom na zagnojenost kolektivnog duha u Bošnjaka, neće biti teško pronaći ta četiri kandidata koja će za sitnu paru zaigrati u kolu iz Karađorđeva.
Kome je i zašto trebao preustroj Mostara? Trebao je Bošnjacima, ali na principu sigurne ravnopravnosti. Trebao je Hrvatima, ali na pozicijama zatečenog stanja, po kome bi oni postali gospodari cijelog grada. Dobro, ali Hrvati su vremenom mogli ekonomski zauzeti cijelo područje. Zašto su insistirali na preustroju? Valjda zato što su postali nestrpljivi da čekaju deceniju-dvije dok se Bošnjaci, pod ekonomskom potlačenošću, dobrovoljno rasele. Smišljena je priča o jedinstvenom gradu, naheftana emocijama prema Starom mostu, i upakovana u podvalu koja je trebala sakriti koaliciju iz Karađorđeva kao budućeg vladara grada na Neretvi.
Walter, Br. 100, 3. II 2004.