Sabah

Politički trutovi

Basnoslovne plate poslanika u funkciji su retardacije demokratskog života, kako bi se bezbolno sproveo plan o podijeli BiH po dogovoru iz Karađorđeva.

Vlast koja svojim dvorjanima mjesečno obezbjedi primanja koliko radnik dobije za godinu dana, ili penzioner za dvije-tri godine, ne može biti narodna. Pogotovo u karavaktu gdje je pola stanovništva nezaposleno, gdje je milion ljudi obeskućeno, i gdje hiljade ljudi pred svitanje rovi po kontejnerima. Između klasičnih diktatura, gdje povlaštena kasta grabi koliko joj drago, i ovoga što mi imamo, razlika je samo u transparentnosti. No, činjenica da su podaci o diktatorskoj pljački budžetskih sredstava javni, samo pojačava utisak o bestidnosti i odrođenosti od naroda svih nivoa vlasti.

Para nema ideologiju

Po ovom pitanju ne postoje ideološke razlike. Vlast SDP-Alijanse takođe je smatrala da njenim ministrima i poslanicima pripadaju privilegije povlaštenih građana. I bivša i sadašnja vlast su jednake po drkosti da u vrijeme propasti ekonomije i galopa socijalnog beznađa sebi povećavaju primanja, što u zakonodavnoj, a što u izvršnoj vlasti. U vrijeme dvogodišnje vladavine SDP-Alijanse povećane su plate tzv. narodnim poslanicima, a na to povećanje su se sad nadovezale tzv. narodne stranke, bezbeli uočivši da besmisao svakako nema granica. Kao da vele, kad su već plate poslanika dvije-tri hiljade maraka, neće ništa faliti da budu još koju stoju više.

Od prošle i sadašnje vlasti trebalo je očekivati da pokrenu pitanje kresanja ogromnih poslaničkih paušala, koji su ustanovljeni još prije izbora 2000. godine. Ali, takva incijativa se nije našla ni u malom mozgu stranaka čiji su istupi u predizbornim kampanjama bili puni lažnog suosjećanja sa narodnim nedaćama, a dakako, i praznih obećanja.

Otud je licemjerno kada danas neki SDP-ovci prozivaju aktuelnu vlast zbog povećanja poslaničkih paušala. Kao da i oni nisu do jučer diktirali, isključivo, progres privilegija. Napose, taj sukob se lako može riješiti. Nek’ SDP-ovci prestanu uzimati povećane paušale, i nek’ svoja primanja doniraju, recimo, penzionerima. Vraga! Taj film nećemo gledati. Riječ je o ispraznoj, politikantskoj retorici, kojom se služila i SDA dok je bila u opoziciji. Pljačka se nastavlja, zbratimljenim snagama, jer kad je riječ o parama brišu se sve ideološke razlike. Taj princip materijalnog bratstva prvo su promovirale sve bh. mafije, odmah nakon rata, uočivši da para nema nacionalnost. Kao što su bivša i sadašnja vlast uočile da para nije ideološka kategorija.

Vlast nad kravatama

Ipak, vlasti se biraju zbog ideoloških i patriotskih emocija. Građanin potegne, ode na izbore, čeka u redu, kako bi zaokružio one koji su mu bliski srcu. Ubijeđen je u demokratsku ljubav između svoje patnje I političara koji su tu, bezbeli, da se bore za boljitak građana. Umjesto povratne emocije, birač dobije pljusku, u najgorem obliku, u spoznaji da vlast nema nikakve veze sa stanjem i osjećajima naroda. Vlast se ne zanima za tako trivijalne stvari, kao što su biračka nadanja, siromaštvo, ili nezaposlenost; vlast se bavi vladanjem, nad mercedesima, sekretaricama, narodnim parama, kravatama, ručkovima, i sl.

Ako bi se samo ovo pitanje iznevjerenog očekivanja dovoljno razložilo, i analiziralo u uzročno-posljedičnim relacijama, ispostavilo bi se da izlazak na izbore nema smisla. Zašto stajati u redu kako bi se nekome, nepoznatom, halapljivom, koji ti nije ni rod, ni pomoz Bog, obezbjedio život na štiklama. Korisnije je gledati crtani film.
Vlasti ne računaju s takvom mogućnošću. Vele, uvijek će biti dovoljno socijalne i političke nesreće da se šarenim lažama mobilizira biračka armija. Uvijek će postojati dovoljna količina ozlojeđenih ljudi, koji će se ponadati da ta neka naredna vlast nije kao prošla. Ako se dogodi da na nekim od narednih izbora iziđe desetak procenata birača, uzrok će se znati. Nada je trošljiv materijal. Kao i ljubav. Ako nema povratne emocije, priča zgasne, kao zvijezda padalica.

Drijemanje u seoskoj krčmi

U cijeloj ovoj priči ubjedljivo je najfascinantnija drskost likova na vlast, koji su umislili da su toliko značajni da vrijede 12 puta više od radnika, desetak puta više od ljekara, univerzitetskog profesora, inžinjera, ili tridesetak puta više od penzionera. Analiza kadrovske strukture poslanika i inih korisnika blagodeti ove anarhije, uvjerila bi nas da je dominatno riječ o zagubljenim tipovima, koji nisu nigdje prispjeli, osim u politiku.

Znamo likove, da ih ne prozivamo, koji u svojoj profesiji, ako je imaju, nisu postigli nikakve rezultate. Bezimeni su i beznačajni. Ogromna ih je većina nepismenih, i bukvalno i politički, što se vidi po njihovim tuc-mucavim istupima. Ogromna većina njih ne zna ni govoriti, jer se samo desetak poslanika pojavljuje za parlamentarnom govornicom. A diskutabilna je i njihova retorička pismenost. Ostali drijemaju, kao u seoskoj krčmi, klimaju glavama i dižu ruke na mig dirigenta. To što se jednom ili dvaput mjesečno prometiljaju po skupštinskim klupama, ovo društvo košta najmanje dvije, a najviše pet hiljada maraka po poslaničkoj bundevi. Ljekar će mjesec dana raditi, a profesor predavati, kako bi možda primio platu, upola manju nego što je uspavani poslanik dobije za jedno ili dva isjeđavanja u parlamentu.
Pored najbolje volje, državne funkcionere ne možemo strpati u ovaj koš, jer oni makar nešto rade.

Proizvodnja političkih debila

Povećanje i onako basnoslovnih poslaničkih plaća je u koliziji sa svim i svačim. Nemoralno je u društvu koje je prekoračilo ivicu bijede derati tolike pare. Raste broj siromašnih, raste broj propalih fabrika, a rastu i materijalne nagrade za vlast koja razvija rast beznađa. Dalje, nije normalno da u zemlji koja nezvanično funkcionira kao protektorat, u kome vlasti imaju marionetsku ulogu, a parlament pogotovo, poslanici budu plaćeni kao da Bosnom teku med i mlijeko.

Postoji samo jedno logičko objašnjenje. Kljukanje poslanika parama je namijenjeno umrtvljivanju demokratskog života, jer će svako za dvije-tri hiljade maraka držati jezik za zubima. Međunarodnoj zajednici treba tek privid demokratije, pozicija u kojoj će zakupljene marionete odobravati sve što se od njih traži. Ako se neko pobuni, odbije pare i prigrli moral, ako počne misliti narodnom glavom, i za njega ima lijeka: Visoki predstavnik će ga preseliti u zaborav. Otud je I voljom međunarodne zajednice, koja je imala privilegiju da kuje vruće dejtonsko željezo, uspostavljen sistem degresivnih i retardirajućih procesa u zelenoj, postkomunističkoj bh. demokratiji.

Upravo je međunarodna zajednica spiskala milione maraka na razvoj tzv. otvorenog civilnog društva, na osnovu čega su brojni tumači zapadne demokratije zgrnuli ogromne pare. Posljednjih godina u BiH je organizirano na hiljade okruglih stolova, izdato na stotine knjiga, časopisa, biltena, a sve s ciljem navodnog demokratskog prosvjećivanja.

Niko nikada nije ponovio suštinu najpoznatije izjave američkog predsjednika J.F.Kenedija: “Ne pitajmo se šta ćemo mi dobiti od Amerike, pitajmo se šta ćemo mi dati Americi”. Kenedijeva misao je morala biti osnovica demokratizacijske volje u BiH, jer se samo na entuzijazmu mogao stvoriti duhovno zdrav energon, koji će garantirati stvarnu demokratiju, zasnovanu na kritičkom mišljenju, a ne privid kakav smo dobili kao rezultat komercijalizacije demokratskog života.

Logično, ako nekome date dvije do pet hiljada maraka mjesečno, a podučite ga da se te privilegije najbolje čuvaju hipokrizijom i konformizmom, kao rezultat ćete dobiti – demokratiju u formalinu.
Ogromne i nezaređene pare, svukud, a ne samo u politici, faktor su retardacije. Konačni plan za BiH, poznat kao dogovor iz Karađorđeva, najuspješnije će biti izveden ako ga sprovedu domaće snage. Na kraju niko neće moći reći kako je za uništenje BiH kriva međunarodna zajednica. Zbog toga se u BiH odgajaju politički debili.

Piše: Fatmir Alispahić

Sabah, New York, 17.09.2003.

Na današnji dan

Kalendar

Septembar 2003
P U S Č P S N
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
2930  

Arhiva

Kategorije