Sarajevo je jedini grad na svijetu u kome su vlasti naredile svakonoćnu stražu na kršćanskim i jevrejskim grobljima. Trojica pijanih mladića su polupali 24 nadgrobna spomenika. Ali, ustanovljeno je da njihovi motivi nisu nacionalistički. Mladići su otkriveni i otriježnjeni. Zašto – straža? Zato što se ovom lakrdijom u svijet šalje agitpropovska poruka da su od tzv. islamskih ekstremista ugroženi i kršćanski i jevrejski mrtvaci, a kamo li tek živi ljudi.
U Sarajevu su na zahtjev Haškog tribunala, i po nalogu Kantonalnog tužitelja Mustafe Bisića, uhapšeni i u Centralni zatvor sprovedeni Mustafa Hota i Enes Šakrak, zbog sumnje da snose djelomičnu krivicu za stradanje 23 Hrvata u selu Grabovica početkom septembra 1993. godine. Nema ničeg spornog u obavezi da se krivično gone svi za koje postoji osnovana sumnja da su činili ratne zločine. Znakovito je jedino što se hrvatski osumnjičenici za ratni zločin, koje se po Rimskom sporazumu procesuira u BiH, mogu braniti za slobode, dok je za bošnjačke predviđen zatvor. Konkretno, kakva je razlika između Dominika Ilijaševića Come, koji se sa zakonom susretne od ročišta do ročišta, i Hote i Šakraka koji će boraviti iza rešetaka? I Como i ova dvojica su nevini dok im se krivica za ratni zločin eventualno ne dokaže, ali pravosudni organi smatraju da Como može živjeti u svojoj kući, a da Hota i Šakrak moraju u zatvoru. Kao i Como, i pripadnici “žepačke grupe”, osumnjičeni za ratni zločin nad Bošnjacima, imaju ljudsko pravo da se brane sa slobode. Jedino su bošnjački osumnjičenici toliko opasni da ih valja odmah strpati u zatvor. Bilo da je riječ o tzv. Alžirskoj grupi, osumnjičenim za «Pogorelicu», ili o ovoj dvojici novih likova. Dakako, ne želimo uopće ulaziti u njihovu eventualnu krivicu, ali želimo ukazati na neravnopravan tretman bošnjačkih u odnosu na hrvatske osumnjičenike. Prema nekim informacijama, uzrok tome je skorašnji izbor tužitelja i sudija, odnosno, ambicija bošnjačkih kadrova u pravosuđu da dobiju naklonost hrvatskog, a time i međunarodnog faktora.
Zagušivanje istine o bošnjačkoj žrtvi
Drugo pitanje koje vrijedi (pret)postaviti u vezi sa ovim slučajem jeste trenutak u kome je naređeno hapšenje. Kantonalni tužitelj bi o tome sigurno izrekao masu fraza, tipa da Tužiteljstvo radi neovisno od bla, bla, bla. Međutim, stiče se utisak da kad god se zbivaju događaji koji potenciraju istinu o bošnjačkoj žrtvi, s druge strane se plasiraju događaji o tzv. bošnjačkom ekstremizmu koji u medijskom prostoru zaguše nešto što je po informativnoj težini kud i kamo bitnije.
Trenutno, s jedne strane imamo iskopavanje najveće masovne grobnice u BiH, na Crnom vrhu pored Zvornika, koja je specifična i po tome što ukazuje na monstruoznu strategiju vlasti u RS da premještanjem tijela ubijenih Bošnaka sakriju tragove zločina; dosad je ekshumirano gotovo 400 tijela, a strahuje se da su sa mezarja Šahbegovića i Kazanbašče ovdje prebačena i tijela 750 Bošnjaka koji su 1. juna 1992. odvedeni sa Bijelog potoka; Crni vrh bi mogao dati konačnu istinu o 1.200 Zvorničana, ubijenih i nestalih. Izuzev statističkih podataka koji se ne mogu izbjeći, od medija nismo saznali išta više. Zar Crni vrh nije povod da se progovori o genocidu u Zvorniku, o bošnjačkim intelektualcima koji su strateški ubijani, da se napravi specijalna emisija, da se uzmu izjave od članova porodica ubijenih, itd, itd.?
S druge strane, pod logotipom lažnog “jedinstvenog grada”, imamo ustoličenje gotovog plana da Mostar konačno postane hrvatski stolni grad u BiH, što je otvoreno priznavanje zločina i apartheida. S treće strane imamo mutljavinu oko otkrivanja počinilaca bombaških napada u Sarajevu, a svi tragovi vode prema Lagumdžijinoj hunti. Naspram toga, medijski i politički prostor se strateški zagušuje događajima koji ni po čemu ne mogu parirati gore navedenim monstruoznostima.
«Oslobođenje» na usluzi teroristima
Pored hapšenja osumnjičenih za zločin u Grabovici, događaj koji je preplavio medijsku scenu bilo je i otkrivanje počinilaca vandalskih rušenja 24 nadgrobna spomenika na sarajevskim grobljima Sv. Josip, Sv. Marko i Lav. Policija koja očito neće da otkrije i uhapsi počinioce bombaških napada po Sarajevu, u ovom je slučaju bila efikasna, i hvalisava, jer je dobila šansu da otkrije ko su očevi 18-godišnjih, pijanih vandala, i da i na taj način pomogne diskreditaciju Lagumdžijinih protivnika. Očevi od dvojice ovih mladića ne pripadaju Lagumdžijinoj hunti, jedan od njih je urednik u “Avazu”, i to je bilo dovoljno da policija obznani kompletne podatke, čak i imena majki. Policija dakle može biti efikasna kad hoće. Prostom logikom, teže je pronaći nepoznate počinioce divljanja na groblju, nego počinice bombaških napada, jer za bombaško divljanje po Sarajevu postoje brojne indicije koje otkrivaju naručioca, a najjača od njih glasi: Nakon što je otvoreno posumnjano da Lagumdžijina hunta podmeće eksplozive kako bi izazvala haos, i prijevremene izbore, napadi su naglo prestali. Iz pouzdanih izvora saznajemo da je policija otkrila počinioce, i da oni jesu iz kruga Lagumdžijine hunte, ali bi objelodanjivanje njihovih imena do temelja srušilo policijsko-pravosudnu mafiju SDP-Alijanse. Time faktički dobijamo realitet po kome su Lagumdžijina policija i Lagumdžijini teroristi na istom zadatku, tj. jedno te isto. U protivnom, neko bi iz policije morao objasniti kako je moguće da su najednom, kako su i počeli, prestali bombaški napadi po Sarajevu. Ko je taj koji je zaustavio Lagumdžijine teroriste?
“Oslobođenje” se pobrinulo da nadomjesti ovu logičku prazninu, budući da su mnogi uočili kako je serija terorističih napada po Sarajevu obustavljena nakon hipotetičkog otkrivanja Lagumdžijine hunte kao naručioca haosa. Iako je jasna koordiniranost političkih akcija Zlatka Lagumdžije i Kruga 99 na promociji prijevremenih izbora, sa tajmingom terorističkih napada, “Oslobođenje” je pokušalo trag odvesti na krivu adresu. U povodu očito reketaške bombe koja je odjeknula pred jednim kafićem u Tešnju, “Oslobođenje” otkriva: “Ohrabreni bezuspješnom istragom koja se u posljednje tri sedmice vodi o eksplozijama koje su potresle Sarajevo, teroristički krugovi opet su se odlučili da posegnu za razarajućim oružjem. Teroristi su digli u zrak…” Sudeći po saznanjima “Oslobođenja”, iza eksplozija u Sarajevu i Tešnju stoje isti teroristički krugovi, iako je već danas jasno da su bombe u Sarajevu nosile politički potpis, a u Tešnju reketaški.
Mrtvačka straža
No, vratimo se medijskom tretmanu vandalizma na grobljima. “Oslobođenje” objavljuje da je – “ovaj slučaj pobudio veliko interesovanje javnosti i dobio predznak nacionalističkog divljanja kojim se skrnave pravoslavni i katolički nadgrobni spomenici”. Ispostaviće se da se majka jednog mladića zove Jadranka, a otac drugog Mladen. O kakvom se onda nacionalizmu radi? Nije ni bitno. Bitno je da su svesrpski i svehrvatski mediji rastrubili kako bošnjački nacionalisti ruše pravoslavne i katoličke spomenike. Dakle, jasno je da nije riječ o nacionalistima, već o pijanoj dječurliji. Zašto onda domaći mediji ovom vandalizmu pridaju pažnju kao da je riječ o divljanjima srpskih nacista u povodu postavljanja kamena-temeljca za Ferhadiju? Zašto direktor preduzeća «Pokop» Vlado Raguž uvodi noćne dežure po grobljima, kao da imamo tajnu organizaciju koja iz noći u noć ruši pravoslavne i katoličke nadgrobne spomenike? Zar nije dovoljan cirkus što i mjesecima nakon slične pijanke na Jevrejskom groblju jadni policajci stražare i čuvaju jevrejske mrtvace umrle prije stotinu godina? Noćna straža će eto biti uvedena i za pravoslavne i katoličke mrtvace, kako bi im se omogućio spokoj u okruženju tzv. islamskog terorizma. A to što ti tzv. islamski teroristi nose srpska ili hrvatska imena, što su im roditelji Srbi ili Hrvati, što pijanče, što bi takvi pijani razbili i muslimanske nišane da su se kojim slučajem zatekli na kojem mezarju, ili to što su otkriveni kao delikventi, a ne kao nacionalisti – ma to nikoga ne zanima! Toliko je strasna potreba da se od ničega napravi gužva, da ne postoji mogućnost progovora pameti i savjesti. Čime to direktor Raguž, nakon što su otkriveni počinioci čiji vandalizam nije nacionalistički, već pijandurski, može uopće pravdati svoju šizofrenu odluku da stražari čuvaju prvoslavna i katolička groblja? Ničim, izuzev namjerom da se takva vijest proširi Evropom, kao prilog u izmišljanju tzv. bošnjačkog ekstremizma.
Za to vrijeme, istinski zločinci, teroristi i boljševici bivaju zašuškani u drugi plan, jer se njihova destruktivna misija uklapa u viziju karađorđevske budućnosti pocijepane Bosne i Hercegovine. Iza te vizije danas stoje svi, izuzev bošnjačkog naroda koji je spreman na praštanje i izgradnju suživota.
Broj 103, 1. IX 2003.