Analiza beogradskih vojno-političkih stratega iz grupe APIS, pod naslovom Državni projekat za islamsku Bosnu, otkriva da Alibabićev FOSS djeluje kao dio velikosrpske obavještajne strukture, te da povjerljive informacije dostavlja u Beograd, odakle dobija i instrukcije za dalji rad. Zjednički projekat beogradskog APIS-a i FOSS-a je kreiranje i montaža dokaza o uvezanosti bošnjačkih funkcionera sa Al-Kaidom.
Dosad smo mogli tek logički prepostavljati vezu između montiranog procesa Pogorelica i namjere da se klevetničkim optuživanjem Bošnjaka za tzv. islamski terorizam zaštite beogradske i zagrebačke osvajačke pozicije u BiH. Mogli smo i u policijskim potjernicama FOSS-a, Slobodne Bosne i Oslobođenja tek nazirati istinske autore izmišljanja tzv. islamskog terorizma, s ciljem satanizacije bh. države i političke i odbrambene minorizacije Bošnjaka. No, danas sa sigurnošću možemo dovesti u realnu vezu, pa čak i u nekim segmentima dokazati, mogućnost da je montirani proces Pogorelica kreiran u Beogradu, kao kruna sveobuhvatne strategije za uništenje BiH i njenog kičmenog naroda. Naime, u posjedu smo materijala koji su sačinili beogradski obavještajci i geostratezi, a koji po svemu odgovara medijskoj i policijsko-pravosudnoj kampanji koja se vodi u vezi s procesom Pogorelica, ali i s ciljem optuživanja Bošnjaka za veze sa Al-Kaidom i Osamom Bin Ladenom. Povjerljivi izvještaj FOSS-a, upućen IPTF-u i nekim zapadnim ambasadama, čije smo dijelove predstavili u prošlom nastavku, potpuno je nastao na materijalu koji su izmontirali i prilagodili svrsi beogradski obavještajci. To nam ukazuje da Federalna obavještajna služba čini organizacioni i operativni dio velikosrpske vojno-obavještajne strukture, jednako kao što i Krug 99 čini ekspozituru Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), kao ideologa velikosrpskog projekta.
Napose, otpuštanjem 200 službenika FOSS-a, i zapošljavanjem penzionera, prekaljenih udbaša, među kojima ima i onih koji su direktno stigli iz Beograda, Alibabić je Federalnu obavještaju službu posve vratio pod komandnu i ideološku kontrolu Beograda.
Fotosi s Pogorelice u posjedu APIS-a
Nakon raspada SFRJ hrvatski politički, pravosudni i medijski vrh po prvi put je konektiran na obavještajni i geostrateški server u Beogradu, a razlog tom srpsko-hrvatskom urotničkom bratstvu i jedinstvu treba tražiti u zajedničkoj ambiciji Beograda i Zagreba da optuživanjem Bošnjaka za tzv. islamski terorizam oslabe međunarodni kredibilitet bh. države, odnosno, da ojačaju svoje separatističke pozicije i ambicije.
O čemu se, dakle, radi?
Velikosrpska politika opremljena je moćnim kadrovskim potencijalima, koje je Beograd obrazovao decenijama. Stručna analitička i propagandna nadmoć Beograda na Balkanu pokazala je svoju djelotvornost u vrijeme velikosrpskih invazija na Hrvatsku i Bosnu, ostajući na međunarodnoj sceni godinama u strateškoj prednosti, uprkos zločinima za koje su svi znali. Srbi, bolje od svih na Balkanu, znaju kako se vodi država. Ta decenijama odgajana velikosrpska (geo)strateška laboratorija danas djeluje u okviru grupe APIS (Analize – Procene – Informacije – Sinteze), koja na prostorima ex-Jugoslavije i u Svijetu umrežava sve faktore koji mogu biti uključeni u ostvarivanje velikosrpskih interesa. Nepotrebno je reći da APIS čine najjači srpski obavještajci i geostratezi, koji su zanat ispekli u KOS-u JNA i SDB-u SFRJ. Oni su i danas, kao APIS, finansirani od savezne vlade, i zapravo čine mozak obavještajne i geostrateške infrastrukture Beograda.
Na oficijelnoj web stranici grupa APIS za sebe kaže: Grupa APIS radi analize, procene, informacije i sinteze iz oblasti geopolitike, vojne politike, kretanja u vojno-industrijskom kompleksu, ratne veštine, borbe protiv terorizma, delatnosti obaveštajnih službi, psihološko-propagandnog rata i drugih nekonvencionalnih načina uspostavljanja dominacije u svetu.
Predstavit ćemo najupečatljivije dijelove iz obimnog teksta pod naslovom Državni projekat za islamsku Bosnu, čiji je glavni dio posvećen terorističkom kampu Pogorelica. Tekst je nastao prošle godine, što se vidi po nekim datumima i formulacijama. Ono što odmah pada u oči jeste da je 26 stranica teksta ilustriranio jedino fotografijama sa Pogorelice, i to onim koje su napravili pripadnici Američke armije prilikom upada u kamp. Ove fotografije, pored Amerikanaca, jedino je još, prema našim informacijama, dobio Alibabićev FOSS, za potrebe dokumentiranja optužnog materijala koji je predat Federalnom tužiteljstvu. Dakle, fotografije koje su načinjene nakon upada Američke armije na Pogorelicu nisu bile u posjedu FOSS-a prije dolaska Munira Alibabića na čelo ove službe. To je i logično, jer Američka armija nije ni mogla dokumentaciju o upadu u kamp dostaviti službi protiv čijeg je kampa intervenirala. Fotografije su dostavljene u FOSS na zahjtev tadašnjeg direktora Alibabića. Postoje samo dva kanala kojima su fotografije mogle doći do APIS-ovih stratega i obavještajaca: ili preko Američke armije, ili preko FOSS-a. Teško je povjerovati da bi Američka armija sebi mogla dopustiti tako jeftino gubljenje profesionalnog digniteta kao što je predavanje povjerljivih fotografija srbijanskim obavještajcima. Takav aranžman sigurno ne bi uključivao objavljivanje fotografija na internetu, jer ta činjenica nameće zaključak da Američka armija radi za velikosrpske stratege. Prije će biti da je Alibabićev FOSS zloupotrijebio američko povjerenje i fotose dostavio u Beograd, svojim šefovima, pod čijim instrukcijama radi, a što dokazuje identičnost stavova jednih i drugih.
Terorizam bez nedjela
Jedini momenat koji upućuje na moguću vezu Američke armije sa beogradskim obavještajcima, jeste svjedočenje pukovnika Davida Hunta, onog što se sedam godina poslije dosjetio da je Pogorelica bila teroristički kamp. Naime, postoje opasne sličnosti između materijala čije ćemo dijelove predstaviti, i Huntovog svjedočenja koje su promovirali policijski bilteni Slobodna Bosna i Magazin 60 minuta.
Analitičari Apisa u uvodu navode da je – posle Dejtonskog sporazuma u muslimanskom delu BiH sve stavljeno u službu nastavka džihada, pa čak i tzv. državne institucije, kakva je bila Agencija za istraživanje i dokumentaciju, što je, pre svega, posledica prisustva iranskog obaveštajno-bezbednosnog faktora.
Analitičari dalje opisuju početak procesa Pogorelica – kojim se bivši čelnici MUP-a i AID-a terete da su počinili neka od najtežih krivičnih dela, pored ostalih, terorizam, špijunažu, nedozvoljeno posedovanje oružja… Već ovdje primjećujemo identične obrasce optužbe, kao i nelogičnosti, jer se krivičnim delom terorizma smatra ustavno pravo državne obavještajne službe da špijunira, dakle, da prikuplja informacije bitne za bezbjednost države, kao i pravo policijskih organa da posjeduju oružje. Općenito, suludo je tvrditi da policija nedozvoljeno poseduje oružje.
Srbijanski analitičari dalje objašnjavaju kako sam sudski proces Pogorelica nije dovoljno sveobuhvatan, te pozivaju relevantne međunarodne institucije koje raspolažu informacijama i mehanizmima za delovanje protiv terorizma da se umešaju: – U protivnom čitav slučaj sa pomenutim licima će završiti ili njihovim puštanjem iz pritvora (po ovome se da zakljuiti da je materijal nastao prije oktobra 2002., op.a.) ili osudama koje neće obuhvatiti čitavu islamsku terorističku mrežu, tako da će problem ostati i ugrožavaće ne samo BiH već i okolne zemlje i Evropu.
Potpuno je jasno da srbijanski analitičari smatraju da proces Pogorelica nije dovoljan kako bi se iskorijenila islamska teroristička mreža protiv koje se, budući da ugrožava Evropu, vjerovatno treba povesti rat. Nama ne preostaje ništa drugo nego da na ove opasne gluposti uzvratimo pitanjem: Ako u Bosni postoji ta islamska teroristička mreža, kako je moguće da nikada niko nije stradao od tog terorizma? Isto važi i za državni kamp Pogorelica. Kako nešto može biti terorističko bez terorističkih zlodjela? Da bi neko postao ubica valjda mora prvo nekoga ubiti!? Po ovoj logici bi svako ko oštri nož, ko u ruci drži sjekiru, ko čisti pištolj i sl. – bio ubica.
Povelik dio Apisove analize posvećen je saradnji Irana i bosanskih muslimana. U trećem i četvrtom nastavku (br. 522 i 523) objavili smo dijelove svjedočenja američkog ambasadora u Hrvatskoj Petera Galbrihta pred Domom komiteta za međunarodne odnose SAD, 30 maja 1996. godine. Galbriht je rekao da se iranska pomoć bosanskoj vladi realizirala uz podršku i znanje Amerike, jer je to bio jedini način da se spasu – stotine hiljada života. Srbijanski analitičari tvrde da je – iz Teherana, preko Istambula, Zagreba i Splita u BiH ubačeno preko 14 hiljada tona različitog naoružanja u vrednosti 200 miliona dolara, a od svake isporuke Hrvatska vojska je uzimala 30 posto. Navedeni podaci nisu nikakva ilustracija tzv. islamskog terorizma! Da Srbija nije napala Bosnu i Bošnjake, ne bi bilo rata, a da UN nisu držale genocidni embargo na oružje, nikada bosanska vlada ne bi primala iransku pomoć, jer bi legalno nabavljala oružje, recimo, iz Austrije. Jedina alternativa uzimanju iranske pomoći bilo je neuzimanje iranske pomoći, odnosno – smrt. Prema tome, kao što je to naveo američki ambasador Galbriht, iranska pomoć je spasila i Bosnu i Bošnjake.
Antiislamski Dejtonski sporazum
Srbijanski analitičari dalje predstavljaju glavne dijelove – interne studije međunarodnog islamističkog vođstva, u kojoj se navodno govori o antiislamskoj namjeri Dejtonskog sporazuma. Sama formulacija naslova djeluje kao laž. Koliko znamo, ne postoji nikakvo međunarodno islamističko vođstvo. A i da postoji, ne bi se zvalo islamističko, već islamsko. Cilj ovog poglavlja je da iskonstruira protivljenje islamističkog vođstva Dejtonskom sporazumu koji je osujetio planove stvaranja islamske države na Balkanu. Krajnji cilj je, jakako, zaštita Republike Srpske, koja se kao genocidna tvorevina treba shvatati kao manje zlo, od tzv. islamskog terorizma koji prijeti Dejtonskom sporazumu i mirovnim snagama u BiH.
Na jednom mjestu islamističko vođstvo navodno tvrdi da je – cilj NATO snaga raspoređenih u BiH da spreče pohod islama na Balkan. Ovdje mu ga dođe vareno-pečeno da islamističko vođstvo ima projekat pohoda islama na Balkan, koji je, eto, uprskan jer je došao NATO. A da nije došao NATO cijeli bi Balkan bio zahvaćen tim pohodom islama. Islamističko vođstvo bi sjelo u traktor i zašlo po Balkanu da farba kuće u zeleno, da u zahode unosi flaše vode, da tjera ljude da ne hodaju po kući u cipelama, itd, itd. Srbi, definitivno, ne mogu dalje od Kosovske bitke; oni i u 21. stoljeću bježe od svojih turskih gena.
Kako bi se nastavio islamistički pohod, tj. rušenje Dejtona – Generalštab muslimanske vojske je u Teheranu (ne kaže se kad) imao susrete sa vođama terorista i obaveštajnih službi Irana, Libije, Sirije, Libana, Sudana, Pakistana i Avganistana, uključujući i više vođa Hezbolaha i Al-Kaide. – Oni su raspravljali o prebacivanju dodatnih boraca-terorista i oružja u BiH kako bi ona bila u stanju da se nosi s invazijom međunarodnih snaga i zahtevima kasnije eskalacije islamističkog džihada na Balkanu i u Zapadnoj Evropi – kaže se u analizi. Dakle, saznajemo da od pohoda islama nije ugrožen samo Balkan, već i Zapadna Evropa, što će reći da će onaj traktor sa islamističkim vođstvom pohoditi i London, Pariz, Madrid, Berlin, itd., s posebnim akcentom na Vatikan, gdje će papi metnut fes na glavu, a sve crkve bojicama obojit u zeleno; predjevat će se imena, pa će se svaki Hans prozivat jal Huso, jal Haso, dok će svaka Christina ili Pauline za početak dobiti mahramu. …Mora da će tako izgledati ta eskalacija islamističkog džihada u Zapadnoj Evropi, o čemu svjetsku javnost obavještavaju srbijanski vojno-politički analitičari.
Kako su islamisti crtali Ambasadu SAD
Analitičari zaključuju da je cilj studije islamističkog vođstva da – gradi čvrsto uverenje da su sporazumi Dejton-Pariz suštinski anti-muslimanski i da je oružana borba džihad osnovna metoda za ostvarenje islamske države u BiH. – Ono što studiji daje posebnu važnost jeste da su autori vrhovne vođe mudžahedina i snaga bosanskih muslimana koje su s njima delovale. Obrazovano je duhovno i ideološko opravdanje za odupiranje sporazumu Dejton-Pariz, uključujući nametanje oružanih sukoba međunarodnim trupama. Ovdje, dakle, pronalazimo istu onu klevetu koju zastupaju FOSS, Slobodna Bosna i pukovnik Hunt, tvrdeći da se na Pogorelici spremao napad na Američku ambasadu, o čemu navodno svjedoči maketa neke zgrade koja podsjeća na Ambasadu. Da je to uistinu bilo tako, Američka bi armija sravnila Pogorelicu sa zemljom 1996. godine, a bošnjački bi narod od srca aplaudirao čišćenju američkih i bošnjačkih zajedničkih neprijatelja. Zar je potrebno ponavljati da su Bošnjaci Ameriku doživjeli kao svog spasioca, o čemu svjedoče i salve oduševljenja prilikom Clintonove posjete Sarajevu. Napose, na teritoriji pod kontrolom ARBiH nikada, ni prije, ni poslije, nije ni mrko pogledana, a kamo li napadnuta i jedna zapadna institucija ili njen predstavnik. Za razliku od Republike Srpske i zapadne Hercegovine gdje su zapadnjaci i vezivani za bandere i prevrtani u kolima od strane demokratske rulje.
Autori, potom, kažu da je – prvo eksplicitno upozorenje Americi međunarodno islamističko vođstvo objavilo poslednjih dana decembra 1995. preko kominikea Islamskog komiteta za odbranu prognanih (ICDP), kao tela sastavljenog od istaknutih vođa arapskih religioznih grupa koje su u bliskom kontaktu sa arapskim mudžahedinima u Bosni. Navodna prijetnja Americi je naslovljena kao: Čuvajte se grešnog baratanja pitanjem mudžahedina, a u tekstu je rečeno da je – sasvim moguće da će do sukoba doći jer mudžahedini ne nameravaju da ostanu pasivni. Sve u svemu, i ovo potpada pod temu: Kako mali Perica zamišlja džihad. Pa, da ne trošimo džabe prostor objašnjavajući bjelodanu glupost.
Sljedeće poglavlje analize nosi naslov: Teroristički kampovi kao rezultat ocene da je sporazum iz Dejtona nepravedan i da je jedini put ostvarenje Islamske državu u Bosni, džihad. U uvodu se kaže: Samo utemeljenje objekata za obuku terorista namenjenih za suprotstavljanje međunarodnih snagama započeto je još u jesen 1995., čim su dejtonski pregovori počeli da pokazuju znake napretka, a jedan od prvih takvih objekata nalazio se u Gradačcu. Ovaj objekat je bio namenjen za pripremu operacija protiv međunarodnih snaga, sabotaže, bombaške napade, ubijanje pojedinačnih vojnika međunarodnih snaga. Objekti iste namene nalazili su se u Tesliću, Petrovu, Modriči, Bosanskom Šamcu, Bosanskom Brodu, Derventi, Zenici, Podbrežju, Fojnici. Alal, bre, vera! Srbijanski vojni analitičari ne znaju da su od svih pobrojanih baza tzv. islamskih terorista samo Zenica i Fojnica na teritoriji pod kontrolom muslimanske vojske! Oni terorističke baze lociraju u Tesliću, Modriči, B.Šamcu, itd., dakle, u Republici Srpskoj! Neznanje ih je odvelo na pravi put.
Potom se bave kampom u Pogorelici – kao jednim od ključnih dokaza priprema za državni terorizam i terorizam protiv snaga IFOR-a. – Kamp je bio smešten u skijaškoj kolibi koja je pripadala Handžar diviziji. (…) Sredinom 1993. u BiH je oživela Handžar divizija sa svom svojom fašističkom kulturom i uživljenošću u ulogu dostojnih naslednika SS prethodnika. Sastojala se od 2500-3000 elitinih vojnika raspoređenih u Sarajevu i 6000-7000 jakih snaga za dopunu u Fojnici. Vodili su je veterani iz Avganistana i Pakistana.
Samo je jedan pozitivac
Riječ je, dakako, o totalnoj izmišljotini. Jedina ovdašnja veza sa Handžar divizijom iz Drugog svjetskog rata jesu gluposti koje su tuzlanski Preporod i vlast SDP-a počinili u Tuzli. Prvo je Preporod objavio hvalospjevnu knjigu o Handžar diviziji, pokušavši uspostaviti ideološki, dakle fašistički kontinuitet između Handžar divizije i ARBiH, te negirati kontinuitet antifašističke borbe u ratovima za slobodu 1941.-1945. i 1992. – 1995. Tim projektom tuzlanskog Preporoda je nanesena ogromna, nesaglediva šteta antifašističkom kredibilitetu ARBiH, jer su i Beograd i Zagreb dobili servirano svjedočanstvo, i to od relevantne nacionalne instance, da ARBiH njeguje tradicije pomagača Adolfa Hitlera. Drugu glupost počinila je administracija Selima Bešlagića kada je jednoj ulici u Tuzli dala ime jednog bošnjačkog esesovca. Čak i ako je Handžar divizija eventualno odigrala pozitivnu ulogu u zaštiti Bošnjaka od genocida, nju su krasile njemačke ss uniforme i ona nije smjela biti bošnjački argument za budućnost. No, sve ovo nema veze sa tvrdnjom srpskih analitičara da je u okviru ARBiH djelovala nekakva nova Handžar divizija, sa Avganistancima i Pakistancima koji su se uživljavali u ulogu dostojnih naslednika svojih SS prethodnika. Ispade da je Handžar divizija u Drugom svjetskom ratu postojala u Avganistanu i Pakistanu.
U nastavku, potkrepljujući teze o terorističkom kampu Pogorelica, APIS objašnjava kako je policijsko-obavještajna struktura RBiH bila – instrument državnog terorizma i organizovanog kriminala, kako je nosila – obeležja akata državnog terorizma u smislu izvođenja terorističkih akata po nalogu državnog vrha, te kako se koristila – ucenama, pretnjama, premlaćivanjima, kompromitacijama i sl. Kao jedini pravednik u tom terorističkom mraku pojavljuje se Munir Alibabić, koji pokušava da herojski stane u kraj terorizmu, ali mu ne da Alija Izetbegović. Od brojnih pasusa kojima beogradski stratezi veličaju Alibabićevu pravednost izvojit ćemo, recimo, ovaj: – Izetbegović izdaje naređenje Muniru Alibabiću da napravi izveštaj o svim kriminalnim aktivnostima MUP-a BiH. Taj izveštaj je bio završen 27.07.1994. godine (Otkud li oni sve ovo znaju?, op.a.). U izveštaju su iznesene sumnje o umešanosti u izvršenje i prikrivanje teških krivičnih dela, kao što su nestanci lica, ubistva, itd. Umesto očekivanog Izetbegovićevog poziva, Alibabić je premešten u odeljene vezano za Interpol. Munir Alibabić je ovo premeštanje shvatio (otkud oni mogu znati šta je on shvatio?, op.a.) kao pokušaj uklanjanja i zataškavanja cele stvari.
Medijske paralele
Pošto je propala Alibabićeva herojska misija da spase MUP od kriminala i terorizma, kako navodi APIS – nastavljeno je sa kriminalnim aktivnostima i izdavanjem naloga za izvođenje akata terorizma a za račun SDA koja je sebe smatrala državom. Zanimljivo je da se ova formulacija da je – SDA sebe smatrala državom – prije neku noć čula i u Magazinu 60 minuta.
APIS navodi da je – AID modelovan po iranskom konceptu koji se tiče potpunog nadzora građana na teritoriji muslimanskog dela BiH, a ogleda se u tome da vlast uz pomoć tajne policije održava kontrolu nad vlastitom populacijom i obezbeđuje uticaj među terorističkim grupama. No, oko 400 službenika AID-a nikako nije moglo vršiti potpuni nazor svakog građanina. Ali, moglo je preko 10.000 ljudi! APIS tvrdi da je upravo toliko bilo agenata AID-a. – Među njima je bilo oko 1400 dobro uvežbanih operativaca. Poređenja radi, u vreme SFRJ, SDB je imala oko 350 operativaca u istoj oblasti. Među službenicima AID-a bilo je oko 500 članova Aktivne islamske omladine Adnana Peza. Veliko je pitanje da li AIO i danas ima 500 aktivnih članova, a kamo li 500 agenata. No, i ovdje je očit taj koordinirani beogradsko-fossovski pokušaj predimenzioniranja ove organizacije, koja je montažerima tzv. islamskog terorizma zanimljiva zbog svoje islamske eksplicitnosti. U Bošnjaka, koje treba optužiti za tzv. islamski teorizam, vlada deficit islamskih znakova, i otud je AIO stalna meta optuživanja u raznim varijantama i kombinacijama. Prisjetimo se samo slučaja Topalović gdje je AIO bez ikakvih dokaza proglašena krivom, jer ne navodno nagovorila Topalovića da počini zločin. I ne samo to… U općoj antimuslimanskoj pomami glasilo Kruga 99 Revija slobodne misli je optužilo i Islamsku zajednicu da je stvorila ubicu Topalovića. – Oni javno osuđuju krvavi zločin. Međutim, to je potpuno nebitno. Ključno pitanje je šta su učinili da do ovoga ne dođe – piše u uvodniku posljednjeg broja časopisa Kruga 99. Dakle, potpuno je nebitno što IZ osuđuje zločin. Bitno je da je IZ kriva što nije ništa učinila da spriječi Topalovića u činjenju zločina. Pa koja je to morbidna šizofrenija!!! Kako je IZ mogla kontrolirati zločinački mozak Muamera Topalovića? Trebao je, haman, reis Cerić hodati za Topalovićem zadnjih 30 godina? Ali bi onda trebao hodati i za svakim drugim Bošnjakom, jer ko zna u kome se još krije poremećeni um. Optužbe Kruga 99 na račun IZ i reisa Cerića su do te mjere bolesne, da bi ih vrijedilo podvrgnuti psihijatrijskom tretmanu. Ali, nisu slučajne. Beogradski APIS tvrdi da su – slično kao i u Iranu, u muslimanskom delu BiH mozgovi čitave operacije u islamskim verskim zajednicama. Kad povežemo optužbu Kruga 99 i APIS na račun Islamske zajednice, sa izjavom Fikreta Abdića datom Vrhovnom sudu da je reis Cerić jedan od organizatora Pogorelice, onda možemo nazrijeti da se proganjanje Aktivne islamske omladine bilo samo prvi korak. Iduća je Islamska zajednica koja, čini se, danas nema ni volje, ni snage da shvati da njena misija nije samo organiziranje i naplaćivanje dženaza.
Kako se odbraniti
Naveli smo samo najupečatljivije dijelove APIS-ove analize, koji govore o istosmjernim tendencijama FOSS-a i velikosrpskih stratega. Postoje još brojni dokazi koji, po obavještajnim i operativnim karakteristikama, svjedoče da su podaci iz APIS-ove analize mogli biti dobijeni isključivo putem FOSS-ovih kanala, što znači da Federalna obavještajna služba čini dio velikosrpske obavještajne mreže. Primjerice, APIS raspolaže sa svim, i najsitnijim, detaljima iz dossiera Pogorelica, i to u onoj formi u kojoj su predati Federalnom tužiteljstvu. Za nas koji znamo istinu o svome stradalništvu, o čestitoj moralnoj i patriotskoj misiji ARBiH i bosanskih branitelja, mnogi od ovih navoda izgledaju suludo, a najčešće – smiješno. Međutim, nas niko ne pita za mišljenje. Projekat satanizacije Bošnjaka, uključujući i analizu APIS-a, nije namijenjen nama, već svjetskoj diplomatskoj javnosti, koja vjeruje onome što pročita, pogotovo ako je to upakovano u obavještajne stilske standarde. Trenutno, ta je javnost zasuta materijalima tipa APIS-ove montažerske analize, koja je uvjerava da je bošnjački narod toliko opasan, i povezan sa tzv. islamskim terorizmom, da i njega i njegovu državu treba politički razoružati. Napose, lažno svjedočenje pukovnika Hunta je direktno uzrokovano uspješnim djelovanjem fossovso-beogradske obavještajne mreže. Zamislimo tek koliko je bitnih ljudi u svijetu Bosnu i Bošnjake vidjelo kroz analizu APIS-a.
Kad se u diplomatskom svijetu stekne kritična masa uvjerenja da su Bošnjaci opasni po bezbjednost Evrope, a u korelaciji sa izrežiranim pogoršanjem bezbjednosnog stanja u BiH, tada će se redefinicija Dejtona, u interesu stabilnih država, Srbije i Hrvatske, nametnuti kao ishod koji će svi podržati. Na žalost, naša je bošnjačka politika dunđerajska, polupismena, i uz to sitnošićarđijska, pa malo ko uopće shvaća da je ovo što nam se danas događa jedna vrsta rata, u kome gubiš ako u njemu ne učestvuješ. Logično bi bilo da su bošnjački akademski uglednici dosad oformili tim koji će pratiti ova kretanja, te istinom i činjenicama odbijati udarce iz našeg šesnaesterca. Ma jok! U nas se politika zavukla u mrežu vlastitog gola, računajući da je naš teren iza bijele crte, tamo gdje jedino možemo evidentirati koliko smo golova fasovali. Ako mislimo preživjeti, tu imbecilnost valja podhitno mijenjati.
Idemo konkretno. APIS-ova analiza je distribuirana na sve relevantne političke adrese u Svijetu, od koji se očekuje da sutra podrže inicijativu za redefiniciju Dejtona, i za pripajanje RS Srbiji u zamjenu za suverenitet Kosova. Prvo što treba učiniti jeste napraviti odgovor na ovu analizu, i na cjelokupan projekat izmišljanja tzv. islamskog terorizma u BiH, te taj materijal proslijediti na što više svjetskih adresa. Vrijedi osmisliti i druge vidove praćenja antibosanske strategije Lagumdžijine i Alibabićeve unutarnje mreže, potom Beograda i Zagreba, te na sve to slati pravovremene, argumentirane odgovore, u kojima treba objašnjavati krajnje namjere ove političke agresije, koja može biti vjerodostojan uvod i u nešto mnogo gore. Bilo bi logično da se ovim poslovima bavi državna obavještajna služba. Međutim, naša je državna obavještajna služba u službi susjedne druge države koja ne skriva hegemonističke ambicije. FOSS je voljom nekih zapadnih ambasadora, pretvoren u faktor destabilizacije, jer djeluje kao mafijaška organizacija, bez ustavom zagarantirane kontrole od strane organa vlasti. Dok se ovaj oteti organ vlasti ne stavi pod kontrolu, nužno je osmisliti alternativnu varijantu. Ponajbolje bi bilo da organi i predstavnici vlasti oforme savjetodavno tijelo, čime bi projekat imao dimenziju legaliteta i legitimiteta.
Dakle, da vidimo ko će u Bošnjaka učiniti prvi korak, ka smislu. Ko će pozvati i okupiti grupu umnih Bosanaca i Hercegovaca koji imaju mudrosti i pismenosti da origaniziraju relevantnu strategiju političke, diplomatske, obavještajne, medijske, naučne i svake druge, ljudske, odbrane Bosne.
Neka se podjednako osjećaju prozvanim: Sulejman Tihić, Haris Silajdžić, Muhamed Filipović, Nijaz Duraković, Miro Lazović, Abdulah Sidran, Tatjana Ljuić Mijatović, Rusmir Mahmutćehajić, Šaćir Filandra, Zdravko Grebo, Danis Tanović, Mustafa Imamović, Enes Duraković, Stjepan Kljuić, Gradimir Gojer, Safet Halilović, Gojko Berić, i desetine neformalno neprozvanih drugih bosanskih uglednika na čiju reakciju čeka bosanska budućnost. Oni su dužni, a na to ih obavezuje njihov osvjedočeni značaj za Bosnu, da učine napor na objedinjavanju naših patriotskih intelektualnih potencijala, koji će se suprotstaviti zahuktalim planovima za konačno uništenje bh. države. Ako ništa, ovi prozvani uglednici nam sigurno mogu reći koji je to tim bh. intelektualaca, kvalitetnih analitičara, koji bi mogao pratiti i odbijati klevetničke napade na našu zemlju.
Ako se takav vid organiziranja ne dogodi, kao što se dosad nije nikad ni dogodio, iako je bilo mnogo povoda, onda nam ne preostaje ništa drugo nego da se pomirimo s časnom kapitulacijom. Ljudski je, brate, priznati da nismo sposobni ni da imamo državu, ni da budemo politički narod. Ne bismo bili ni prvi ni poslednji u povijesti civilizacije koji su nestali s mape stvarnosti i koji su se iz života preselili u muzeje.
antrfile1
Otkud perike u Iranu?
Ispod 11 fotografija koje je prilikom upada na Pogorelicu načinila Američka armija, srbijanski APIS je sačinio potpise čiji sadržaj se prethodnih mjeseci mogao pročitati u fossovskim medijima. – Pored upotrebe klasičnih eksploziva, teroristi su se u ovom kampu obučavali i za izradu eksploziva od priručnih materijala. Na fotografiji 8 mogu se videti džakovi azotnog đubriva. Prisjetimo se, pukovnik David Hunt je svjedočio a što su prenijeli SB i 60 minuta) o bombama punjenim grahom i balegom (vidi Ljiljan br. 527). Hunt je rekao: Također smo našli 300 funti amonijum nitrata koji se koristi kao umjetno gnojivo, ali se može iskoristiti i kao smrtonosno eksplozivno sredstvo. Dakle, APIS je najmanje pola godine prije svjedočenja imao koordinte Huntovog svjedočenja.
Još jedan potpis pod fotografiju dovodi u vezu Huntovo svjedočenje sa APIS-ovim materijalom. – Snage IFOR-a su takođe pronašle i operativne planove za izvođenje terorističkih akata, uključujući i kartonske makete kuća i drugih građevina, koje su korišćene za aktivnu pripremu terorističkih operacija. Sjetimo se da se Huntu od neke makete sedam godina poslije prikazala zgrada Američke ambasade.
Sljedeći potpis jednako je groteskan: – Jedna od prostorija (fotografije 9 i 10) u kampu je služila teroristima kao salon za maskiranje. Većina stvari, perike i naočare sa neutralnim staklima, koje su u njemu pronađene, bile su iz Irana. Ispada da su se teroristi maskirali čak na planini, problačili se u žene, a onda maskirani putovali do Sarajeva da prepadaju Amerikance. Posebno je zanimljiv podatak da su perike iz Irana, jer je Iran zemlja u kojoj perika nema amabaš nikakve funkcije: žene su svakako zamotane, a muškarci su muškarci. Hunt je i o ovome svjedočio: Pronašli smo sobu za kamuflažu u kojoj su se koristile boje za maskiranje. Ma jaštaradi, ko je vidio nenašminkanu ženu, pogotovo s perikom iz Irana!
antrfile2
Lovrenović optužio pisce za šovinizam
Književnik Ivan Lovrenović posljednjih je sedmica zajmio pisati o Pogorelici. Prvo je u kolumni u Danima osudio bošnjačke pisce (dakle i Željka G. i Nenada T. i one koji se osjećaju Bosancima) što su napisali peticiju za obustavljanje montiranog procesa Pogorelica. Rekao je, otprilike, da nije književničko da se pača u politiku. Eto, i da nije, ali bi prvo Ivan to trebao svojim primjerom pokazati. Ivan đe šta radi, samo rasprtljava političke teme i dileme. Pogotovo otkad mu je ponuđen mastan transfer da uđe u Silajdžićevu Stranku za BiH.
U tekstu Književnost, služenje i savjest Ivan kaže da je ZABLUDA misliti – da riječ pisca po određenim političkim i društvenim pitanjima ima ogromnu težinu, što je bila izjava jednog od potpisnika peticije. Odmah potom Ivan tvrdi da riječ pisca IMA UBITAČNU TEŽINU i UTJECAJ kad se veže za ideologiju, naciju, partiju, ali da to više nije riječ pisca, (…) već služnika vjerskog zanosa. Na Ivanovu žalost, protest 21 pisca nije nosio nikakve znakove ideološkog, vjerskog, nacionalnog, partijskog zanosa. Tako krupnu otpužbu bi trebalo nečim i dokazati. To je jednako monstruozno kako kad bismo sad razvili tezu da Ivanove kolumne imaju ubitačnu težinu i uticaj jer se vežu za ideologiju ustaštva, katoličkog zanosa, itd. itd. Javni govor bi trebao podrazumijevati ozbiljnost i istinitost.
Potom je Ivan, opet, u uvodniku u Danima, napisao da je – Bošnjacima netko uspio podvaliti motiv Pogorelice kao motiv po važnosti ravan malne samomu Sudnjem Danu. Bilo bi lijepo da je Ivan u pravu, pa da Pogorelica nije sudnji dan za Bošnjake, ali ako se bošnjačka odbrana golih života proglasi tzv. islamskim terorizmom, onda Pogorelica nema šta drugo biti nego sudnji dan. No, Ivan misli da su svi jednako krivi za rat, a to svjedoči sljedećom rečenicom: Historija obiluje dokazima kako su svi na podjednak način krvavi ispod kože. Ne bi se reklo, jer ni jedan Bošnjak u Zapadnom Mostaru nema status spomenika, kakvog Ivan, hvala Bogu, ima u Sarajevu.
U posljednjem broju Ferala Ivan se opet dobavezao Pogorelice. Kao i FOSS, i APIS, i SB, i Oslobođenje, Ivan bez dvojbe tvrdi da je riječ o – terorističkom kampu na planini Pogorelica. I za njega je svako kriv dok se ne dokaže, što je obrazac totalitarnog pravosuđa koje je 13. XI 2001., tzv. Patriot Actom, za potrebe hapšenja tzv. islamskih terorista, restaurirala američka administracija. Biće da i Ivan misli kako prema svakome ko je osumnjičen za tzv. islamski terorizam ne treba imati milosti, jer je sumnja dovoljna za krivicu, i tu niko ne može biti nevin dok mu se krivica ne dokaže. Tzv. Alžirska grupa je najbolji primjer.
Dalje, Ivan tvrdi da su osumnjičeni za Pogorelicu u peticijama nazivani «nacionalnim junacima». Ovu neistinu, koje je Ivan kao citat stavio u navodnike, niko nigdje nije napisao. Izmišljena je.
Ivan dalje piše: – Kampanji su se u posljednje vrijeme pridružili i neki pisci bošnjačke nacionalnosti (zašto se Ivan plaši reći da se radi o 21 piscu, koji su u svome pismu potcrtali da je nacionalizam najveća opasnost za budućnost BiH?, op.a.) otvorenim pismom što ga je potpisao i i Abdulah Sidran, koji ovom gestom ne pokazuje prvi put da odlično zna osjetiti i na svoj način poduprijeti potrebe Stranke demokratske akcije kada je ova u sedlu. Dakle, i ostalih 20 pisaca su instrument potreba SDA, čime im Ivan odriče autorski dignitet, pamet, indivudualitet, napose, ono što su željeli reći otvorenim pismom. Ivan im je zalijepio etiketu SDA, pa im sad džabe članske karte SDP-a.
Ivan kaže da protesti protiv montiranog procesa Pogorelica nose – diskurs, napadno agresivan, a po riječniku i repertoaru figura prepoznatljiv kao potpuno tipičan etnonacionalizam, s jakim elementima šovinizma. Bilo bi pošteno da je naveo makar jedan takav šovinistički citat. U taj izmišljeni šovinizam bezbeli je svrstana i sljedeća rečenica iz protesta 21 pisca: Manifestacije policijske države nisu usmjerene ka proganjanju nacionalizma i ekstremizma, kao zla koje i danas razara BiH, već su usmjerene ka izmišljanju tzv. islamskog terorizma, kako bi razni karijeristi stekli naklonost međunarodnih faktora. Ivan bi trebao objasniti čitaocima Ferala šta u ovom stavu ima etnonacionalističko i šovinističko.
Ivan još navodi da je – jednu od najmjerodavnijih sintetiziranih ocjena o cijelom fenomenu dao komentator Oslobođenja Zija Dizdarević. Prisjetimo se (vidi Ljiljan br. 529, str. 32), Dizdarević je proteste protiv Pogorelice nazvao – zamahom bošnjačke desnice, mladomuslimanstvom, talibanizmom i fašizmom.
Mjerodavno i sintetizirano, nema šta!
atrfile3
Alibabić skrivao pokušaj ubistva Alije Izetbegovića
Prošle sedmice Munir Alibabić nije silazio sa naslovne stranice Oslobođenja, čime je naš najstariji dnevni list još jednom potvrdio da je najbolji u svijetu, komunizma. Budući da je Alibabić danas navodno običan građanin, i uz to od OHR-a smijenjeni državni funkcioner, čudnovato djeluje njegovo višednevno pojavljivanje na naslovnoj stranici Oslobođenja. Kako je moguće da neko ko je u političkom smislu niko i ništa bude toliko politički bitan pa da sjedi na naslovnoj stranici? Odgovor, jakako, znamo.
Ono što je znakovito u ovim Alibabićevim prikazivanjima jeste njegova tvrdnja da je spasio život Aliji Izetbegoviću, a sad mu Alija, ko biva, ružno vraća, umjesto da mu bude zahvalan. Nalov teksta je: Izetbegoviću sam spasio život, a sada me pljuje, mada Alibabić ne pominje kako je to spasio život predsjedniku države, niti kako ga to bivši predsjednik države sada pljuje.
Da ovdje ima pravne države Federalno tužilaštvo bi pokrenulo istragu u povodu ove Alibabićeve izjave. Dakle, on tvrdi da je spasio život tadašnjem predsjedniku države, ali o tome nikog nije obavijestio, što je bio dužan učiniti kao funkcioner MUP-a. Postavljaju se pitanja – da li je Alibabić nakon što se spasio život Izetbegoviću zaštitio atentatore i sakrio njihove tragove, ili je pak i sam bio dio plana da se ubije predsjednik države, pa se u posljednji čas predomislio i spasio mu život. Ova Alibabićeva tvrdnja bi u pravnoj državi morala biti istjerana na čistac, jer javnost po prvi put saznaje da je Izetbegović trebao biti ubijen. Činjenica da je Alibabić o tome šutio godinama, ukazuje da možda krije planere ovog terorističkog čina.
„Ljiljan“, br. 531, 24. III 2003.