Pogorelica je bila škola u kojoj se učila zaštita bosanskohercegovačkog građanina, pred genocidnom, zlodjelima osvjedočenom najezdom velikosrpske i velikohrvatske agresije.
Kao što su Kuba i Kina jedine preživjele komunističke zemlje u Svijetu, tako je i proces Pogorelica jedini živi montirani sudski proces u Evropi koji se vodi po obrascima komunističkih diktatura, u kojima se ideologizirano, partijsko pravosuđe razračunava sa stvarnim ili izmišljenim narodnim neprijateljima. Proces Pogorelica otud ima evropski politički značaj, tim prije što se događa pod nezvaničnim protektoratom OHR-a, kao advokata zapadnog modela demokratije. Za evropsko političko mnijenje bi moglo biti skandalozno da predstavnici njihovih vlada u BiH, koji su krojači tzv. reforme pravosuđa, ne reagiraju, ili čak podržavaju, postojanje jednog ovakvog procesa, u čiju se monstruoznu montažu svako s lakoćom može uvjeriti.
Komunizam uživo
Posljednjih godina Kina i Kuba postaju veoma zanimljive turističke destinacije. Stotine hiljada turista, pogotovo iz bivših komunističkih zemalja, odlaze da vide posljednje godine života jednog zauvijek izumrlog, komunističkog svijeta. Budući da je Pogorelica jedini preživjeli ostatak nekadašnjih Staljinovih gulaga, Rankovićevih golih otoka, općenito, tog komunističkog progoniteljskog identiteta – nedvojbeno je da bi ovaj montirani proces trebao imati širi medijski i politički, ali i kulturološki i turistički tretman. Sputani palanačkim, socrealističkim naslijeđem, nemaštovitošću i poslovičnom zagubljenošću, a o patriotizmu da i ne govorimo, mi ovog časa ne možemo pretpostaviti da bi mnogi evropski studenti prava, političkih nauka, historije, književnosti (teme: Kafka, Orwell, Havel, Solženjicin, i dr.) sa interesovanjem došli u BiH da prate jedini montirani politički proces u Evropi. Ono što uče iz udžbenika o strahotama komunističkih obračuna sa neistomišljenicima, ovdje bi mogli vidjeti uživo, i u drastičnijem obliku, samim tim što se proces Pogorelica događa u zemlji u kojoj su formalno na snazi demokratski, a ne totalitarni zakoni.
Proces Pogorelica je višeznačan, inspirativan, izazovan, kako za evropsku političku i sociokulturnu javnost, tako i za izumiruću patriotsku svijest u BiH. O ovoj se pravosudnoj montaži može pisati i govoriti sa aspekta praktičnog izučavanja modaliteta funkcioniranja ideologiziranog pravosuđa, tog bratskog jedinstva tužilaštva i suda, gdje je svejedno ko je sudija a ko tužilac; može se izučavati dvojni moral međunarodne politike u BiH, koja na sva zvona govori o deideologizaciji pravosuđa, i imperativima neovisnog sudstva, a zapravo mirno zvjerla u jedan proces koji je od glave do pete montiran u režiji policijske države i koji se uporno nastavlja, bez obzira što se okrivljenima već mjesecima ne može dokazati ta montažna krivica; o Pogorelici je, zatim, moguće govoriti s aspekta zapadnog fabriciranja straha od tzv. islamskog terorizma, zarad mobiliziranja i pridobijanja javnosti za agresiju na Irak, tj. za pljačkaški rat za iračku naftu; i ono najbitnije, Pogorelica je, kao ništa dosad, staklenik za buđenje i odgajanje bosanskog patriotizma, u uvjetima elementarnih nepogoda, budući da se Pogorelicom zadire u jedinu preostalu svetost bosanskog čovjeka: pravo na odbranu pred genocidnom agresijom.
Šta će se sve ostvariti od ovih mogućnosti koje su zlobni, maloumni i kratkovidi montažeri Pogorelice nesvjesno ponudili svojim nasiljem nad pravnom i demokratskom državom, ponajviše zavisi od marketinga Pogorelice. E, tu dolazimo do vječnog, tragičnog pitanja bosanske, a pogotovo bošnjačke stvarnosti, a to je – nepostojanje nacionalnih institucija koje bi se bavile aktivnom, djelatnom zaštitom nacionalnih interesa. Vidite, sjajno je što Islamska zajednica slavi 120 godina, i što će BZK Preporod sa tamburama i harmonikama proslaviti 100 godina, pa i to što u Adilbegovom Institutu ima nekakav Bošnjački klub gdje se ispijaju kahve i jedu sevdidžani, ali, u konkretnim situacijama, ove institucije ne mogu pružiti konkretnu podršku. Pogorelica je i više od konkretnog! Ona je sam bosanski život! Da, baš to, jer ako se bosanska borba za opstanak proglasi terorizmom, tada će se bosanski život naći na udaru tzv. borbe protiv terorizma, a u korist neutihlih, sve stvarnijih, osvajačkih projekata Beograda i Zagreba.
Strategija sevdidžana
Govorimo, dakle, o egzistencijalno bitnoj potrebi da se o uzrocima, motivima, i izvjesnim posljedicama procesa Pogorelica – vodi otvorena rasprava, da se iznose stavovi, od sijela, od džemata, od svakodnevnih razgovora, do akademskih kružoka, do samoinicijativnih autorskih oglašavanja; da se odgoneta i pretpostavlja krajnji motiv za montiranje Pogorelice, da se Pogorelica posmatra kao centrište, kao glavna operacija, u lancu odveć organizirane satanizacije bosanske žrtve…
Jedan politički narod, kome su već nanesene ogromne štete u strateškom sataniziranju njegove odbrane prava na život, morao bi osjećati više od ništa… …Ako postoji! Nacija se od čerge razlikuje po političkoj organiziranosti, po shvaćanju da budućnost postoji da bi se promišljala, a ne da bi se očekivala kao milostinja; nacija ima organiziranu pamet, nadstranačku, pluralnu, ali jedinstvenu u prirodnom nagonu da se odbrani i unaprijedi život zajednice; Bošnjaci, na žalost, uprkos tragičnom iskustvu, koje se i danas gomila, nisu izgradili instituciju koja bi štitila bošnjački život. Postoje u Bošnjaka, tu i tamo, neke solističke institucije koje mogu zadovoljiti parcijalne potrebe (npr. Islamska zajednica, vjerske, Preporod, kulturne, i sl.); no, život nacije je pluralan, i održiv tek kao jedinstvo razlika, simfonija različitih zvukova, tim u kome svako ima svoju ulogu, a gdje niko nije toliko blentav da na sebe preuzme ulogu tima. U Bošnjaka ima i ateista, i primitivaca, i džigaraša, i gidaroša, a svi oni čine jednu ogromnu snagu koju vrijedi odnjegovati i na ma kakav način angažirati. Logikom razvoja, ateista treba da je predmet interesovanja Islamske zajednice, džigaraš Preporoda, i sl., jer od isključivog obraćanja istomišljenicima kolektivitet ne može ojačati; niti može opstati na solistima koji na sebe preuzimaju ulogu cjeline, olimpskog autoriteta, računajući na prava, ali ne i na obaveze prema narodu; niti može dugoročno opstati ovako, SLUČAJNO, kako su opstali Bošnjaci, postajući iz dana u dan sve tanji, i sve manji. Ovo je mogući odgovor na pitanje zašto se u Bošnjaka na Pogorelicu, kao omču za vješanje budućnosti, gleda kao na seosku fudbalsku utakmicu u Bikodžama u kojoj je svejedno ko će pobijediti.
Apsolutna izbezumljenost, zagubljenost, sitnosopstvenička prestrašenost naše javnosti pred procesima zakopavanja bosanskog bola dokazuju da je bošnjačka borba za opstanak bila stvar nagona, a ne političke volje. Bošnjaci nisu opstali zbog Bosne, već zbog glava na ramenima, kojim je danas svejedno šta će s Bosne biti. Jer da je drukčije, da je bošnjačka odbrana bila nacionalna, a ne nagonska, danas bi nesuđena bošnjačka zajednica imala aktivan odnos spram nastavka agresije za uništenje Bosne i Bošnjaka.
Analizirala bi se globalna strategija za smirivanje strateški uznemirene BiH, pod okriljem srpske i hrvatske hegemonije; krajnji cilj je neizvodljiv bez minorizacije bošnjačkog političkog i ekonomskog suvlasništva nad BiH, a što je opet neizvodljivo bez remontiranja istine o agresiji na BiH; nužno je obrnuti značenje bosanske žrtve, na račun legalizacije zločinačkih i genocidnih projekata Srbije i Hrvatske koji treba da u budućnosti čine stvarnost bosanskih livada i planina.
Plotuni u čast genocida
Za sedam operativnih dejtonskih godina nama se naslikalo sve što je potrebno da razumijemo kako se ratne pozicije i aspiracije nisu nikud pomakle; … izuzev u unutrašnjost odbranjene teritorije. Sada slijedi finiš projekta. Američka zavjera protiv svjetskog poretka, zvana rat protiv (tzv. islamskog) terorizma, poslušila je kao katalizator, turbo-punjenje, za ubrzanje procesa uništenja BiH. Već dvije godine se na diplomatskoj sceni, iza naših leđa, vode pregovori o davanju suvereniteta Kosovu u zamjenu za pripajanje Republike Srpske Srbiji. Ibretimo se zbog izjave Lagumdžijinog prijatelja Zorana Đinđića da bi suverenitet Kosova otvorio novu raspravu o balkanskim granicama; pa Srbija upravo priželjkuje suverenitet i onako izgubljenog Kosova, kako bi sa RS zaokružila svesrpske teritorije. Ono što mi ne želimo da vidimo kao velikosrpski plan za definitivnu podjelu BiH, u Srbiji već živi kao otvorena ambicija; recimo, Predrag Marković, istoričar, poručuje: Veliki cilj Srbije je integracija sa prekodrinskim Srbima koji su privremeno odeljeni od matice. Naš veliki istorijski zadatak je integracija sa Republikom Srpskom.
Nakon postdejtonskog, velikosrpskog očitovanja političke i naučne svesrpske javnosti, samo bi mrtav Bošnjak mogao sumnjati u vjerodostojnost globalnog plana za uništenje BiH. Istodobno, traje unutarnja agresija na istinu, pa dok Bošnjaci šute o svojim stradanjima, Živko Radišić u Jerusalemu tvrdi da je pod kontrolom ARBiH bilo 400 konc-logora za Srbe, a Nikola Špirić traži isti tretman za Radovana Karadžića i Aliju Izetbegovića. Ne treba sumnjati ni da je eskalacija organiziranih terorističkih napada na bošnjačke povratnike stvar jasne strategije, koja treba da međunarodne mentore uvjeri kako je dejtonska BiH uzrok napetosti i nesigurnosti, i kako treba tražiti konačno rješenje za Balkan, u kome bi Kosovo postalo suvereno, a pola Bosne postalo dio Srbije. Dok je BiH obeščašćena, odjekuju plotuni u čast godišnjice RS! Hrvatski separatisti, kojima je odveć domovina Hrvatska, a ne BiH, kao što i Hrvatska odveć tzv. Herceg-Bosnu tretira kao dio svoje teritorije (npr. univerzitetska saradnja sa Sveučilištem u Mostaru, finansijska pomoć bojovnicima HVO, i sl.) – svoju šansu vide u novom prekrajanju balkanskih granica, na štetu BiH.
Tvrđava bosanske žrtve
E, sad, kakve veze sve ovo ima sa Pogorelicom? Proces Pogorelica je glavni koridor za preoblikovanje pozicija agresora i žrtve. Jedina validna odbrana bh. države, pred aktuelnim nasrtajima na njen integritet i suverenitet, jeste istina o genocidnoj agresiji na BiH, i s druge strane, istina o poštivanju ljudskih prava svih bh. građana od strane legalnih organa bh. vlasti u toku agresije. Vašingtonski i Dejtonski sporazumu su u bh. stvarnost uveli strašnu moralnu neprincipijelnost, jer su nagrađeni genocidni projekti Srbije i Hrvatske. Po moralnim i humanističkim parametrima, ovi bi projekti morali odumrijeti u korist moralno superiornije bosanske ideje, koja je konkretnim djelima, poštivanjem ljudskih prava pripadnika svih bh. naroda – odbranjenja u vremenima velikih iskušenja. U bosanskoj kući, jednostavno, ne mogu opstati pravednik i zločinac!!! Budući da je zločinac fizički jači, i da ima jače lobističke pozicije u svjetskoj diplomatiji, koja je odveć pijačarska, pokrenut je proces oljagavanja bosanske pravednosti, s ciljem uništenja te moralne superiornosti.
Kreatori ove operacije udarili su u srce bosanske moralne superiornosti, nasrnuli su na funkcionere bh. države koji imaju nesumnjive zasluge za zaštitu svih bh. građana u toku agresije. Nasrnuli su na najgori mogući način, optuživši osvjedočene i djelima dokazane antiteroriste za – terorizam. Riječ je o morbidnoj drskosti kakva je svojstvena zločincima poput Ratka Mladića, koji je uoči pokolja u Srebrenici, žrtvama, bošnjačkim dječacima, koji će ostati bez očeva, dijelio čokolade.
Bilo bi dobro da bosansko društvo konačno razumije dokaze o nastavku agresije za uništenje BiH. I da se probudi iz bijele smrti, iz sna i iluzije čija dubina podsjeća na drugi svijet. Bilo bi dobro da u pamet i u snagu prizovemo svoje moralne obaveze prema uspomeni na preko 200.000 naših, pobijenih ljudi.
Nevine bosanske žrtve su, upamtimo, naše najveće oružje u odbrani bosanske budućnosti! Te žrtve su jedina tvrđava koju neprijatelji Bosne ne mogu osvojiti. …Ako im mi svojim zaboravom to ne omogućimo. Vrijeme je da počnemo pamtiti i na sav glas govoriti o onome što zaboraviti nećemo!
Za početak bi federalne tužioce i sudije Vrhovnog suda trebalo odvesti na jedan turistički obilazak hiljade sarajevskih mezarova, desetine hiljada i danas uplakanih majki, sestara, jetima, a onda im pokazati sve sačuvane pravoslavne i katoličke bogomolje, sve vraćene srpske stanove, i ono najvažnije – sve sačuvane srpske i hrvatske živote. Pogorelica je bila škola u kojoj se učila zaštita bosanskohercegovačkog građanina, pred genocidnom, zlodjelima osvjedočenom najezdom velikosrpske i velikohrvatske ideje. Pogorelica je srčika naše moralne superiornosti! I zato je ne smijemo izgubiti!
“Ljiljan”, br. 521, 13. I 2003.