Niko ne pravi problem zbog toga što će Srbi i Hrvati opet glasati za nacionaliste. Problem se pravi zbog mogućnosti da Bošnjaci shvate kako su prevareni od sadašnje vlasti.
Bošnjački narod je debelo umočen u jednu nevjerovatnu bolest kojoj je teško nadjenuti ime. Teško je i opisati tu bolest mazohističkog mrzoljublja, izuzev kroz opričavanje konkretnih događaja. To nešto nevjerovatno se ne bi našlo u žiži ovog teksta, da od temperature tog nečeg ne ovisi političko ishodište na oktobarskim izborima, a što je direktno vezano za opstojnost Bosne i Bosanaca u naredne četiri izabrane godine.
Ljudska prava krmetine
Mnogi su se naši veliki umovi doticali prokletstva Bosanskih Muslimana, od Meše Selimovića, pa do Alije Isakovića. Njihove definicije o narodu koji je ponešen pa ispušten, čija je riječ neizgovorena i nedovršena, upečatljive su stilske i misaone ostavštine. Ali, da li se njihovim definicijama može obuhvatiti i činjenica da su nakon pobjede SDP-a u Gračanici 2000. godine, sve žene iz SDP-a ofarbale frizure u jarko crvenu boju? Ko biva, dosad su nam ruse kose bile u zatočeništvu, a sad se mogu slobodno crveniti za dobrobit Tita i partije; gračanički parademokratski karneval je nalikovao na najluđu komediju kakvu samo uhelaćeni bošnjački um može poroditi. Zamislite aktivistice SDP-a kako nakon obznanjivanja rezultata trče u frizeraje, kako traže da ih se ofarba u što crvenije boje, a kako frizerke lome prste jer nemaju toliko crvene farbe u zalihama! Zamislite grad na čijim se ulicama preko noći pojave desetine crvenih frizura! Pankersko-komunistička revolucija!
Ili, kako nazvati, čime objasniti, potrebu SDP-ovaca da nakon izbornog trijumfa u Lukavcu, kroz okolna sela, kao barjak, pronesu pečeno prase na ražnju, i time posvjedoče da su se dogodile demokratske promjene? Pečeno prase je po prvi put u povijesti kročilo kroz muslimanske mahale, orile su se srbijanske pjesme, procikivalo se od pijane (ne)sreće, kolona bošnjačkih vampira se ustavljala pred kućama članova SDA, pred avlijama lokalnih hodža, da im pod nosom zavintlaju prasećom glavom, nek’ vide kako se krmetini više nikad neće uskraćivati ljudska prava!
U Maglaju je dekretom najvišeg zakonodavnog tijela zabranjena upotreba selama u službenim prostorijama. U Sarajevu je načelnik općine sa apsolutno većinskim bošnjačkim stanovništvom, Ljubiša Marković, osmislio da javni WC metne baš preko puta Bošnjačke zajednice kulture Preporod. Mogla bi se sačiniti antologija ovakvih gluposti.
Ćoravi povratak u Titina vremena
U bošnjačkoj je bolesti naopako shvaćeno da se spremnost na demokratske promjene mjeri spremnošću da se blati vlastiti identitet, jer je naopako servirano da je nacionalni identitet uzrokovao sve ratne i poratne nevolje. Tako se dogodilo da se nedovršena ili osakaćena nacionalna i demokratska svijest u Bošnjaka raskrebači nad samom sobom, ne bi li bol utišala blasfemijom svojih svetinja.
Ovih nekoliko ilustracija svjedoče da je bošnjački narod, u znatnoj mjeri, povratak SDP-a na vlast 2000. godine dočekao kao spas iz traume, kao ispravljanje desetogodišnje greške, kao nadu da će najednom sve biti kako je nekada bilo. Tih se dana u havi osjetio elektricitet otjelotvorene jugonostalgije. Smetnuto je s uma da je SDP dobio tek mršavu prevagu nad SDA i da se to tiče samo ovih 24 odsto bh. teritorije, dok su i kod bh. Srba i hb. Hrvata pobijedili oni isti. Toliko je bila snažna čežnja da se bošnjački život vrati u stanje dostojanstva, da se posve zaboravilo na opaku antibosansku stvarnost. U toj poremećenoj radosti, u tom slavlju povratka u budućnost, događale su se takve budalaštine da ti pamet stane. Nije prošlo mnogo a bošnjačka je radost trehnula na zemlju, polivena čvrstom mržnjom kakva je izbijala sa 76 odsto bh. teritorije. Tužnim pokušajem da pobjegnu od sebe, da izhaulciniraju ono čega više nema, Bošnjaci su od sebe pravili savršene budale.
Od običnog i raznim traumama izranjavanog Bošnjaka niko i ne očekuje da ima bistar stav o svojim političkim interesima. No, od javnosti, koju prije svega tvore novinari, očekuje se pismenost, poštenje i patriotizam. Javna riječ oblikuje političko mišljenje u narodu. Otud je razumljivo što je jadni bošnjački narod 2000. godine pomislio da je SDP pobijedio u cijeloj BiH, i da su se to vratila Titina vremena. Upravo su novinari u predizbornoj kampanji i neposredno poslije plasirali takvu, iskrivljenu političku sliku Bosne. To čine i danas…
Crvene i zelene frizure
U razmaku od nekoliko dana, dvojica su iskusnih novinara, komentatora Oslobođenja, objavila uvodnike iz kojih može čitati demagogija sa kojom će biti usmjeravano bošnjačko biračko tijelo. Uprkos debelim godinama novinarskog staža, i Mirko Šagolj i Zija Dizdarević su pristali da budu telali u kampanji SDP-a. Posebno je zanimljiv Šagolj koji je u svom tekstu napisao i ovakvu besmislicu: «Jedina moguća nada za spas BiH kao državne ideje – Alijasna za promjene s SDP-om na čelnoj poziciji – rasipa se kao pljeva. Puca, prvenstveno, po nacionalnom bošnjačko-hrvatskom šavu». E, svaka čast! Neovisni autor nam prvo ponudi jedinu moguću nadu, a onda nam kaže kako ta nada puca jednako kao što je pucala vlast SDA i HDZ. Šagolj potom lamentira zbog mogućeg povratka na političku scenu tandema Izetbegović – Silajdžić, pa nam veli da je bogohulni cilj – «da se ukloni dominacija SDP-a, kao kakve-takve multietničke partije».
Šagolj neće da razumije da država BiH nema ništa od toga što SDP dominira među Bošnjacima. Trebao bi lamentirati nad izvijesnošću da će Srbi i Hrvati opet glasati za nacionaliste, a ne nad prevarom koje postaju svjesni bošnjački birači. Pa i sam je Šagolj rekao da SDP-Alijansa puca po nacionalnim šavovima, i to zbog kriminala. Kakva je onda za Bošnjake razlika između bivše i sadašnje vlasti? Pitanje je koja je vlast više krala. Drugo, jedina bitna razlika je u tome što zbog te kakve-takve multietničke partije u krajevima sa bošnjačkom većinom, Bošnjacima vladaju i Srbi i Hrvati, a u krajevima sa srpskom ili hrvatskom većinom Bošnjaci uglavnom žive u štalama i mutvacima, u čežnji da se vrate u svoje kuće. Na 76 odsto bh. teritorije niko i ne spominje vlast za Bošnjake. Šagolj svoje misaone akrobacije zaključuje nevjerovatnom prijetnjom: «Svaki glasač na predstojećim izborima nosi posebnu vrstu odgovornosti: hoće li zaokružiti nestanak jednog naroda». Aferim! Bošnjaci će nestati ako budu glasali za SDA! I Radovan Karadžić je rekao da će jedan narod nestati ako se bude glasalo za referendum o suverenitetu BiH. Zapravo je suprotno: Bošnjaci nestaju u s&h privatizacijskoj pljački u režiji SDP-Alijanse, kao što bi nestajali da su ostali u Srboslaviji.
Drugi komentator Oslobođenja Zija Dizdarević opetuje stare optužbe na račun SDA, iako se ova stranka dobrano očistila od radikalizma i raznih gluposti. Uprkos tome, Dizdarević tvrdi: «Takav kleronacionalizam već ima konture fašizma». Dizdareviću se prikazuje duh radikalizma, fašizacija dijela političkog bošnjačkog bića, i sl. Prećer’o je, vala.
Ni jedan ni drugi autor ni jednom riječju nisu pomenuli osvjedočene i vitalne fašizme u bosanskom biću i u bošnjačkom okruženju. Za njih je jedini problem Bosne u Bošnjacima, iako su već glasali za multietničku vlast. Za njih problem nisu Srbi i Hrvati koji će opet glasati za nacionaliste.
Jasno je zašto znatan dio Bošnjaka u toj prašumi obmana ne može da raspozna svoj politički cilj. Taj cilj nije prefarbati crvenu frizuru u zelenu frizuru, ali nije ni održavati to glupavo crvenilo na glavi i u glavi. Cilj je u razboritosti, u samosvjesnom njegovanju svoga bosanskog identiteta, a ne u strasnom okretanju jal crvene, jal zelene ploče. I SDA i SDP mogu biti dobre vlasti tek kad Bošnjaci sazru do stupnja aktivnog političkog naroda, čija će javnost vlast obavezivati, a ne biti sluga vlasti.
Piše: Fatmir Alispahić
Sabah, New York, 28.08.2002.