Osmi je mart u poratnim godinama za nas trebao biti Dan podsjećanja na patnje i poniženja kojima je u vrijeme agresije bila izložena BOSANSKA ŽENA. Ma joooook! Osmi je mart bivao povod da se raja ponapijaju, usvinje, da zavrte gujcom u ritmu pjesama pravih gospođa kakve su bre Zmijanac Veca i Ražnjatović Ceca. U tom istom prostačkom ritmu slinavi su četnici silovali i nesrećom oplođavali bosanske žene.
Na terevenkama u čast Dana žena naša emancipovana žena tarlaha celulitnim oblinama, procikuje se, loče, dok oko nje gazije cupkaju k’o konji na hipodromu. U desetine ovdašnjih birtija i ovog će Osmog marta biti priređen vatromet kokošije svijesti. To nedoklan narod slavi svoju preklanu budućnost!
Women is shporeth, offinger, sherppa…
Nema ničeg naopakog u veselosti naroda. Ali, kad se narod veseli nad jednom od svojih najdubljih rana, onda nešto nije u redu s tim narodom. Ta veselost, očito je, izvire iz bola, straha, nesigurnosti, zagubljenosti; ona nije plod snage, već ranjenosti, baš kao što pijandure rakiju ne piju uzdravlje.
Dan žena u Bosni nije dan za puštanje pameti na pašnjak. U tom bi Danu trebalo da se sažima značenje bosanske žene, koje je određeno njenim stradanjem. To zasigurno osjećaju one žene koje na svojim dušama nose modrice patnje. Ogromno stado svih drugih uglavnom je zabavljeno šljokanjem, rokanjem i iluzijom da su to što nisu. Može se bosanska žena sto godina upinjati da pobjegne od sebe, ali je ona – silovana, ponižavana, ubijana. Srbijanka to nije. Bosanka treba da se uzdigne iz bola, ali ne na zaboravu, već na pamćenju. Njen svaki korak već je određen turobnim iskustvom, koje se uvijek može ponoviti. Dernek nad tim iskustvom vrhunska je perverzija.
Postoji više faktora koji su odredili izbezumljenost bosanske žene. Tradicionalno ovdje živi jedan debilni patrijarhalni obrazac poimanja žene kao stočnog fonda. Žena ima status degenerika: usta ima a ne govori. Da nije bilo Titovog režima, ženska bi djeca čuvala krave do udaje, a u školu bi išle samo kurve. Za odgajanje debilnosti bošnjačke žene, kao i cjelokupnog naroda, posebno je zaslužna Islamska zajednica, koja i danas svijet gleda kroz formalizam osmanlijskih pravila. Ta pravila dođu k’o kanafa o vratu krave. Žena je šporet, žena je ofinger, žena je šerpa… Ženska mutavost je izdignuta na pijedestal kvaliteta. Ćojk je tu da zna na koliko jer šarafa nebo zavrnuto. Između tog džamijolikog zatočeništva žene, i onog derneklijskog mozganja guzicom – nema bitne razlike. Nigdje tu nema strategije bosanske žene. A dostojanstva nema bez strategije.
Gazzya goes to the Incest House
Bosanska je žena svoje stradalništvo sačekala poput krave u štali. Kao i cijeli narod. Sve što je dobilo značenje otpora bilo je stvar nagona za samoodržanjem, instiktivnog inata, a ne strategije. Rečeno nam je da spavamo mirno, valjda jer manje boli kad te u snu zakolju. Ono što nas je preostalo u nagonu za opstankom izloženo je unutarnjoj agresiji. Bosanska žena bila je najlakši plijen. Naše gazije su sve vrijeme rata imali na raspolaganju tajne javne kuće, u kojima su k’o četnici razvlačili svoje ranjene sestre. Seks se po izbjegličkim centrima, i drugdje, kupovao za komad hljeba. To incestiozno silovanje nakon silovanja stravičnije je od četničke genocidne namjere!!!
Grupa časnih entuzijasta je sakupila i objavila stravična svjedočenja o stradanju bosanskih žena, ali to nema blage veze sa političkom voljom. Bivša i sadašnja vlast su svoju demokratičnost gradile na zaboravu genocida, kao uslovu za naklonost OHR-a i OSCE-a.
Otuda se niko nije ni počešao na činjenice da je u međunarodnim organizacijama bilo, i da ima, seksualnog zlostavljanja bosanskih žena. Afera je zataškana uz policijsko ucjenjivanje onog sipljivog buldoga Žaka Klajna. Istim metodama zataškana je i afera o učešću međunarodnih govnara u trgovini bijelim robljem.
Baliyanssa for muchenie woman
Desetine imbecilnih i napirlitanih ženskih organizacija (to su one što ciče na osmomartovskim guzijadama!) već mjesecima telećim pogledom prate jednu od najbeščasnijih stranica bh. stvarnosti. U našoj zemlji, tu u sokaku, rastu robovlasnički konclogori za žene, koje su primorane na prostituciju. Zna to i vlast SDP-Alijanse, ali njihova korumpirana policija živi od reketa, pa i na račun mučenja žena. Zbog toga, kad Zlatko Lagumdžija, Haris Silajdžić, ili onaj Policijski Krmak budu negdje čestitali Dan žena, treba znati da im iz usta vire javne kuće u kojima se žene premlaćuju i gone na seks sa divljim svinjama. Vlast SDP-Alijanse je isključivi krivac za razmnožavanje ovih konclogora za silovanje: za pola sata sve ih može ukloniti! S druge strane, cjelokupno društvo – odvratno šuti. Gdje su demonstracije, apeli, plakati, okrugli stolovi?!! Nema, jer nema para. Otvoreno civilno društvo radi samo na pare, k’o javna kuća. Ovdje su moral i demokratija tržišne, tj. kvislinške kategorije. Zato smo mi jedno jeftino, ubogo, divlje, bezmoralno i na samouništenje osuđeno društvo!
I na ovaj Dan žena većina će naroda biti pijana od veselja. U tom istom času, na očigled mafijaške vlasti, stotine će žena biti šamarane i razvlačene po nadrkanim podovima javnih kuća, na našoj zemlji i u našoj vjeri. Na taj dan će desetine hiljada naših žena, koje su silovali četnici i ustaše, osjetiti jaču bol od svakodnevne. Koliko će tek majki, sestara, kćeri ostati bez ruže, jer im je ubijen onaj koji bi ružu donio.
Mi, ako nas još ima među živima, mi… U ime svih njih – spustimo čaše! Bolu se ne nazdravlja.
Br. 46, 6. III 2002.