Komedija bez zabune

Koliko je ideja o pravnoj državi ozbiljna, govori i činjenica da počinioci krivičnog djela, a u ovom slučaju prisluškivanja, ne prežu da se prijave putem novina.

I do sada je bilo sigurno i bjelodano da su nezavisni novinari prisluškivani i uhođeni i da su na temelju “pouzdanih” podataka iz njihovih privatnih života “stručnjaci” izrađivali psihorobote zgodne za izvlačenje iz arhive kad to zatreba. Ipak, to se svodilo na neke “pouzdane izvore” i primitivno blaćenje samozvanih djelilaca pravde. Upiranjem hazjajinskim prstom u “unutrašnje neprijatelje” otvarao se put prisluškivanju i praćenju.
Takav pristup čuvanju domovine zahtijevao je oduvijek ljudstvo i tehniku. Kada je pisao “Sumnjivo lice”, Branislav Nušić nije ni sanjao da će u novom mileniju naslovna uloga u slavnoj komediji biti dodijeljena novinaru Fatmiru Alispahiću, a da će ulogu sreskog špijuna Jerotija Pantića preuzeti Front slobode. Jerotija su svi znali kao sreskog špijuna, a bogami sad znaju i Front slobode. Njima očito nije bilo mnogo važno što će postati voajeri zaduženi za ulazak u tuđe živote, jer da im je bilo važno, zar bi se drznuli da objave privatnu prepisku novinara Alispahića sa kolegama iz bijelog svijeta. Za onaj drugi uslov za objavljivanje poganih naslova treba tehnika, sofisticirana i skupa, kojom se može prodrijeti u krajnju intimu. E, ta sredstva, za tu i takvu tehniku, neko je morao namaći jal’ iz proračuna, jal’ iz donacije, a čak i površna analiza porijekla novca vodi do džepa građana.
E sad smo došli i do zakonske dimenzije cijelog slučaja. Ko je naredio da se kontroliše pošta novinara Alispahića? To može uraditi samo sud, i to u slučaju otvaranja istrage protiv mogućih rušitelja države. Svako zdrave pameti zna da bi Alispahić sigurno znao da je takva istraga protiv njega otvorena, ali još bolje zna da se kontrola njegove pošte i telefona ne bi povjerila Frontu slobode.
U glavi osamanaest, koja obuhvata krivična djela protiv slobode i prava građana, u članu 193. Stav 2 stoji: “Ko neovlašteno prodre u kompjutersku bazu osobnih podataka ili te podatke neovlašteno koristi ili ih učini dostupnim drugoj osobi (u ovom slučaju šta jednoj, na stotine p.a.) kaznit će se zatvorom do šest mjeseci”.
Na početku svih pravila o korištenju pojedinih (lokalnih kompjuterskih) mreža piše: “Ni pod kojim uslovima i ni iz kog razloga korisnik ne smije koristiti tuđe korisničko ime, čak ni najuže rodbine. Svaka takva aktivnost smatra se provalom u sustav i za posljedicu ima suspendiranje vlastitog korisničkog imena.”
U nekim krivičnim zakonima ova djela su svrstana u grupaciju djela protiv elektronske obrade podataka, ima čak zakonika gdje se zovu djela protiv računara. Inkriminišući ova djela, BiH je postala “član zajednice” brojnih zemalja koje u svom nacionalnom zakonodavstvu imaju inkriminisan ovaj kriminalitet. Istovremeno smo na taj način prihvatili preporuke Rezolucije o kompjuterskom kriminalitetu VIII konkresa UN, XV međunarodnog kongresa za krivično pravo, preporuke Savjeta Evrope o kriminalitetu vezanom za kompjutere i preporuke o sagledavanju problema u krivičnom procesnom pravu vezanom za informacionu tehnologiju.
Nedavno je Bijela kuća predložila donošenje zakona kojim bi se prilagodila pravila za prisluškivanje, tako da se ista pravna zaštita, koja se sada odnosi na telefonske razgovore, proširi i na elektronsku poštu. Prijedlogom zakona se predviđa da bi predstavnici zakona morali da dobiju odobrenje sa visokog nivoa prije nego što bi od suda zatražili dozvolu za presretanje elektronske pošte – isto kao što predviđaju sadašnje za prisluškivanje telefonskih razgovora.
Ova neugodna priča završava činjenicom da niko ne zna koliko je uhođenje Fatmira Alispahića trajalo, jer se “Duško Dugouško” tek sada prijavio. Da li je naslijedio “operativnu obradu” ili je odlučio da da originalan doprinos balkanskoj špijunaži, pokazaće vrijeme.

Nagorka Idrizović
Oslobođenje, 20. II 2001.