Redžo Hankić: “Zona smrti”, roman
Pisac Redžo Hankić je OTAC memorije o genocidnom stradanju bošnjačkog naroda! Ako Bošnjaci opstanu na dunjaluku, opstaće zahvaljujući pamćenju, a da bi naučili pamtiti, valja im izgraditi kriterije o sistemu i životu memorije. Redži Hankiću treba za života podići spomenik u svakom bosanskohercegovačkom gradu! Pa i u Beogradu! Pa i u Zagrebu! U New Yorku!!!, ispred zgrade Ujedinjenih nacija, tamo gdje je odlučeno da se Bošnjaci ostave u nemilosti genocidnih barbara!
Novo djelo lukavačkog pjesnika i prozaiste Redže Hankića svjedoči o stanju bošnjačke memorije. Roman “Zona smrti” jezivo upozorava na posljedice specijalnog rata koji se vodi protiv Bošnjaka. Dok je bošnjačko društvo rastočeno u podjelama i glupostima, u mržnjama i autodestrukcijama, dok bošnjačka akademska pamet truli u demokratskim i inim iluzijama, pristajući na uslov da pamćenje zamjeni zaboravom – pojavljuje se čestiti Čovjek Redžo Hankić da Bošnjake spasi od nestajanja. Redžo uzima za temu svog najnovijeg djela za Bošnjake paradigmatsku priču srebreničke golgote, svjestan da su u SREBRENICI skupljena sva bošnjačka pitanja i odgovori. Kad već akademska pamet neće da se bavi ovim egzistencijalnim pitanjima bošnjačkog plemena, Redžo je Hankić na svoja narodna pleća primio teret definiranja naših istina, zabluda i spasenja.
Zato će njegov glavni junak, kapetan Ćerim Islamović, iako teško ranjen, usred zaštićene zone UN – uloviti GRIZLIJA! Okrenuće ga na ražnju i pojesti sa ostalim napaćenim likovima romana. To je to! Grizli u Srebrenici! Dokaz da Bošnjake ne može niko uništiti! Možete nas opkoliti, iznurivati glađu, ali mi ćemo preživjeti pa makar morali u literaturi ispeći grizlija. Dok Jevreji o svome stradanju prave antologijske filmove kao “Šindlerova lista” i “Život je lijep” – mi lovimo grizlija. Redžo Hankić je uputio vrlo jasnu poruku našim din-dušmanima, Posvjedočio je da su naši zlatni ljiljani sposobniji i od najvećih međeda.
U ovom antologijskom djelu iz bošnjačke memorije stradanja postoji obilje sličnih obrazaca. Strpljenje je odlika mudrih, pa narod ne kaže džaba – strpljen-spašen. Tako i Redžo u dramatičnim momentima pada Srebrenice fabulu nadahnjuje saburom: peče se halva. Dok zločinci ubijaju i ko fazane love Bošnjake, u zgradi u kojoj stanuje glavni junak basamci mirišu na halvu. O, da li je miris halve nagovještaj dženetskih pašnjaka za pobijene Srebreničane? O, kakva metafora!
Kud bi nas odvelo kad bismo navodili mnoga druga biserja pamćenja bošnjačke tragedije, koja iskre iz stvaralaštva već sada besmrtnog i legendarnog književnika Redže Hankića. To je jedno narodno blago, izvor, cucla, zdenac, sisa, pumpa, bunar, odakle treba napajati našu bošnjačku novorođenčad, ali i sve nas koji nismo dorasli izazovima vremena i orkuženja. Od Redže Hankića treba učiti. On je naš Vođa, Komšija, Prosvjetitelj, Jaran, Duhovni Otac, on je naše Ja: Mi smo Redžini – Redžo je Naš!
Nema nam spasa! Nema, sve dok i jedan Bošnjak ne pročita Redžinu svetu knjigu o bošnjačkom stradanju u Srebrenici. To je put da se suočimo sa sobom, pa da se dobro i veselo nasmijemo, nad stratištima i masovnim grobnicama. Tek tad našim dušmanima ništa neće biti jasno. To je put da se prestanemo smijati. Pa da ozbiljno, košto i priliči ljudskom rodu, ugledamo dokle smo u šumu zalutali.
Cijenim trud marljivog zaljubljenika u pisanu riječ Redže Hankića. Zahvaljujem mu se na hrabrosti i iskrenosti. On je dobra i neiskvarena duša bošnjačka.
Potpisujem pozitivnu recenziju u uvjerenju da će ova knjiga biti čitana, i da će nam otvoriti bolne i opominjuće spoznaje o nama.
16. I 2001.
Fatmir Alispahić, književnik