Ako je BiH “srpsko-hrvatska republika”, šta tu traže Bošnjaci?
Jedino Bošnjaci stanuju u vijestima o ubistvima, premlaćivanju i vrijeđanju zbog nacionalne pripadnosti. Jedini su bosanski narod koji se mlati multinacionalnim pendrekom. Druga dva naroda ne mlati niko, ni njihov ni nenjihov, i dobro je što je tako. Kad bi se neko drznuo da fizički ugrozi Srbina ili Hrvata digla bi se sila nacionalnih prčvara da brani svoga narodnika: svi za jednog, jedan za sve. Digla bi se i demokratska alternativa da dokazuje svoju multietničnost. Za Bošnjake se ne bi digao niko. Oni poput napuštenog broda avetinjski tumaraju oceanima tuge i jada, strepeći od titanikove hridi.
Prije neku noć je u centralnom Dnevniku emitiran prosvjed nekakve udruge koja tvrdi da su Hrvati ugroženi zbog obrazovnog programa. Odmah iza je emitirana vijest da je u entitetu ubijen jedan bošnjački povratnik. Niko nije prosvjedovao pa se nije ni moglo čuti da su možebit Bošnjaci ugroženi. Ili se pak misli da ubijen čovjek ne može biti ugrožen, samim tim što smrt ne ugrožava mrtvaca.
Kad se radi o životarećim Bošnjacima, prognanicima i povratnicima, oni su tek zahvlan objekat za ispoljavanje protektorske demokratije, komitetske podobnosti, pa i nacističke vitalnosti kod ekstremnih Srba i Hrvata. Vidjeli smo epilog premlaćivanja prognanika u Barama i Banovićima. Oni što meću i skidaju vlast poslali su Objavu da Policija nije prekoračila ovlaštenja, pa će nam ubuduće pendrečenje bošnjačke djece i trudnica imati značenje Deklaracije o ljudskim pravima. Tumačenje je prihvatila Skupština Tuzlanske županije, koja je time odobrila masnice na dječijim dušama, rođenim i nerođenim. Sjedili su tu politikusi koji se fol privatno zgražaju nad bošnjačkim jadom, ali se ne zgražaju nad svojom bijedom koja je tu foteljicu nadredila moralu. Oni nemaju snage da kažu da je protuzakonito, bez obezbjeđenja alternativnog smještaja, istjerivati ljude pod nebo; da je antibosanski uvoziti ljudska prava dokle god se u Vlasenicu vratila jedna bošnjačka porodica, u Srebrenicu sedam, u Cersku jedna, itd. Oni ne smiju tražiti jednakopravnost u povratku. Oni se diče bošnjačkom obespravljenošću, svjesni da je to uslov njihovog ličnog prosperiteta. Ako OHR-u ne smeta drastičan nacionalni debalans u procesu povratka, zašto bi to smetalo beskičmenim figurama koje su naučene da svakog časa mogu sletiti u nemilost. Iako, jedva da su čuli za ’48.
U dane kada su u Janji gorjele kuće bošnjačkih povratnika, iz Tuzle se digla golema prašina zbog tuče u kojoj je deblji kraj izvukao Dejan Pavlović, sin novinara Vitomira. Kristalna noć u Janji ostala je u sjeni pomame da se zaštiti nebošnjak. Utvrđeno je da konflikt nije imao nikakvu nacipolitičku pozadinu. Golobradi mladići uopšte ne znaju ni za Vitomira ni za njegov pamflet “Vodonoše i vitezovi”, iako su tzv. neovisni mediji danima na tom fonu pumpali ovu običnu tuču. Dovoljno da se relativizira stradalništvo bošnjačkih povratnika u Janji.
U petak su u Brčkom pretučena tri učenika bošnjačke nacionalnosti. Ovaj slučaj neće imati ni približno isti medijski i politički tretman kao kafanski konflikt mladića Dejana. Iako iza premlaćivanja bošnjačke djece u Brčkom stoji ortodoksna nacistička pozadina, koja se već danima očitovala kroz psovke i uvrede. Pošto niko nije reagirao na verbalno maltretiranje bošnjačkih učenika, logično je da nacistička strast kulminira fizičkim napadom. Teške povrede glave, ruku i nogu koje su zadobila izgažena bošnjačka djeca nisu profitabilan momenat na kome se može graditi politička i medijska karijera. Taman posla da se oglasi demokratska alternativa, njezini mediji i sateliti, da se oglase dodikovski “lideri budućnosti”, ili ne daj Bože OHR, koji sve ubjedljivije osvaja nepovjerenje bošnjačkog naroda. Te političko-profiterske kalkulante ne uzbuđuje što su srpski nacisti u Brčkom pred očima sestre mlavili brata, i pred očima brata mlavili sestru. U povratničke duše ove bošnjačke djece ubrizgan je strah, poniženje, bezizlaz. Uprkos nesanici oni moraju do škole, pred kojom su ih pretukli i pred kojom će ih možda opet pretući. Ni jedan strah nije tako dubok kao djetinji. No demokratski progres u ovoj zemlji za parametre uzima stradanje sarajevske ili srebreničke djece, pa premlaćivanje ispadne napredak u odnosu na genocidnu smrt. Neka nam se ne zamjeri na hipotetičnoj radoznalosti, ali valja upitati: da li bi lučonoše evropskog morala sa istom ravnodušnošću promatrali stradanje i ponižavanje kršćanske djece?
Iskrenost prema ideji Bosne danas se mjeri multietničkom borbom za bošnjačku ravnopravnost. Ta borba ne postoji jer je politički ambijent određen geopolitičkim ciljevima koji su definirani u nekoliko savremenih svjetskih enciklopedija gdje se Bosna i Hercegovina naziva “srpsko-hrvatskom republikom”.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 17.X 2000.