Narodu ne treba ni manekenska ni žandarska policija
Osamdeset godina poslije Husinske bune režimski policajci su u Tuzli opet udarili na bjedoruk narod. Scena pendrečenja žena i djece u naselju Bare gadošću podsjeća na filmsku inscenaciju događaja iz 1920. kada su brkati džandari bajonetima jurišali na šljivike, štale i kaljave mahale. Kraljevska vlast tada je mlatila narod jer su rudari tražili da budu više ljudi a manje životinje. Prognanici u Barama traže da makar poput stoke imaju krov nad glavom, stajski, kakavgod, dok ojađeni iščekuju povratak kućama. Nadležni Zakon im garantira zamjenski smještaj. Njihovo izbacivanje pod hladno jesensko nebo nema ovozemaljskog uporišta. Kao da će ratovati s nadzemaljskim bićima, dok istejruju bijedu na golet, policajci su se nakinđurili pancirima i šljemovima. Da bi umirili svoj strah od ugaraka u očima žena i djece poveli su četu vučjaka, da reže na dimije i kosti izgladnjelih dječaka; da laju u mrcvarenju izmrcvarenog. Ta militarigrafija je nenormalna! Izuzev ako nije imala teatarsku svrhu s ciljem udovoljavanja ukusu vladara koji su od vavijek imali svoje komedijante. Ali i žrtve.
S pravnog stanovišta reklo bi se da je država prekoračila državna, a narod narodna prava. Kao što policija nije smjela upotrijebiti silu dok se ne ispuni pravo prognanika na zamjenski smještaj, tako ni narod nije smio upotrijebiti kamenje u svojoj nakani da spriječi policajce u obavljanju svoga posla. Međutim, policija nije obavljala svoj posao! Bez zakonskog uporišta za ono što čine, ljudi u policijskim uniformama su bili grupa siledžija koja je nasrnula na ljudska prava prognanika. To anulira prekršaj koji su u samoodbrani počinili prognanici. Većina policajaca nije kriva što je izvršavala naređenje pretpostavljenog. Jedan od njih je uzvikivao: “Pusti kera!”, s namjerom da vučjak čeljustima zaustavi ženu koja je bježala. Pa nije kriv ni taj milicionerski krvoljub što u zloupotrebi zvijeri vidi sredstvo svoje karijerističke dopadljivosti. Kriv je sistem protektorskih vrijednosti koji je od državne, a time i policijske hijerarhije, načinio mehanizam čiji kompas su karijeristički a ne moralni i etički aršini. U sretnim i slobodnim zemljama ove osobine teže jedinstvu. U našem hroničnom orwelovskom usudu vazda se moć gradi servilnošću i potčinjenošću. Šta je briga državne ćatologe što će prognanici pod vedro nebo! Što ne mogu svojim ognjištima! Državni funkcioneri fotelju ne brane suosjećanjem. Oni su voljni i zakon prekršiti kako bi Velikom Bratu dokazali odanost. Ignoriranjem prava beskućnika na zamjenski smještaj oni dokazuju bezgranično podaništvo. Evo, i kerove ćemo povesti na narod samo nas smatrajte podobnima!
Glasnogovornici OHR-a umalo što nisu počeli komentirati i fudbalske utakmice, ali ne nalaze za shodno da progovore o pendrečenju naroda u Barama i Banovićima. Biće da to tako treba. Po provjerenom pravilu komitetskog išareta ne oglašava se ni demokratska alternativa. SDA traži odgovornost ministra Dautovića, kao da on nije njen kadar. Oglasile su se tek dvije manje stranke koje nemaju šta izgubiti u proročanstvu o rezultatima izbora. Glas nekoliko podrinjskih udruženja svakako se ne uklapa u geopolitičku grafiju buduće BiH. Reklo bi se da reinkarnacija tuzlanskog pendreka iz 1920. nije nikakvo zlo koje bi trebalo otvoriti pitanja moraliteta vlasti i uloge policije.
Zapravo treniranje sile nad nesretnim narodom kontrasno otvara bezdan siledžijstva i kriminala na koje policija ne reagira. U džungli nesputanog nasilja građanin je sveden na instikt slabijeg, i poniženog. Neki dan je jedan policajac morao lokalnim siledžijama da pjeva pjesme po narudžbi. Kakvo poniženje! O tome nije izvijestio svoje nadređene. Jer ne bi imao njihovu zaštitu. Nedavno kada je ranjena građanka u pucnjavi kod “Sirana”, policajac se nadvirio nad nju i otišao. Nije lud da joj pomogne pa da ga neko uveže u mutan vez; ima i on porodicu i mračan haustor. Problem je u nadređenima čije karijere ne ovise od zaštite policajaca i građana. Koji to još funkcioner Policije može prosperirati ganjajući vinovnike saobraćajnog nasilja ili premlaćivanja ljudi iz ćejfa?! Funkcioneri su u ovoj zemlji nesretnih čuda zabavljeni kurentnim poslovima. Poput ovog u Barama i Banovićima.
Nema tog poštenog građanina koji bi bio protiv agresivnijeg udara policije na siledžije i kriminalce. Narodu ne treba manekenska policija, već obučena, hrabra i odlučna sila zaštite koja će mlatiti one što mlate, pljačkaju i ponižavaju običnog narodnika. Dokle god mentori Policije u nama budu vidjeli isto što i 1992. teško da će nam se uvažiti pravo na građansko dostojanstvo, koje proizilazi iz bezbjednog života. Policija će do daljnjeg služiti služenju, kao monarhistički poslužavnik iz 1920.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 26.IX 2000.