Imaju li mudžahedini iz Bočinje ljudska prava?
Iseljavanje mudžahidske zajednice iz Bočinje poprima oblike progona i raseljavanja. Abu Hamza postaje miljenik običnog bošnjačkog puka. Ko ne vjeruje, nek’ zađe u narod. Običan Bošnjak danas ne razumije da su mudžahedini u Bočinji iznikli iz sjemenja Izetbegovićeve trgovine bošnjačkim interesima, podređenim njegovoj panislamističkoj slavi. Taj Bošnjak još manje razumije vezu zapadih i arapskih obavještajnih službi koje su režijom militantnog islama u BiH legitimizirale sputanost Svijeta da zaustavi najveći genocid u Evropi, nakon onog nad Jevrejima.
To ne razumije ni Izetbegović. Kao što je Zapad imao interes da ne učini ništa, tako je i islamski svijet u genocidu nad bosanskim muslimanima uočio svoju koheziju. Našli su slavoljubivu marionetu i predstava je počela. Da bi odbrana multietničke BiH postala farsa, da bi se prikazala kao ekspanzija islamskog terorizma u Evropi – valjalo je uvesti mudžahedine. Kad su se svjetske agencije naslikale uvoznih Arapa, onda im je Armija BiH na smotri u Tuzli priredila maskenbal; natakarili su vojnicima na glavu bijele krpe i trake s arapskim slovima. Fotos je obišao svijet. Na smotri u Zenici Izetbegović je uzviknuo: Eselamu alejkum! Od odgovora se ledila bosanska krv u žilama. Sjetimo se, masovni poziv Srbima da ostanu u jedinstvenom Sarajevu glasio je: Tekbir! Itd, itd. Cilj je bio prikazati inficiranost Bošnjaka panislamizmom.
U međuvremenu je Maid zv. Aid smislio Bočinju. Računalo se šućur Allahu da fildžan ne može biti manji nego što jeste, te se Srbi neće vraćati iz onih 49% bh. tepsije. Bočinja je postala jezgro širenja vehabizma u BiH, učenja koje nema blage veze sa Bošnjacima. Za par godina naši gradovi su preplavljeni vehabijama. Mnogi mladi ljudi su pronašli sebe u solidarnosti koja vlada u ovoj zajednici. Pronašli su azil pred razvratnom stvarnošću. Ali mnogi nisu izbjegli zamku estradnog islama, kleropolitičke isključivosti, što priječi socijalizaciju vehabija u bh. društvo. To je prolegomena priče.
Dejtonska BiH ne pamti tako jedinstvenu i pomamnu hajku kakva je podignuta za raseljavanje mudžahedina iz Bočinje. Maglajski čelnici, poznati po zabrani selama, utrkuju se ko će dati više aparthejdskih izjava. Pojava prevazilazi nužnost oslobađanja kuća u Bočinji za srpske povratnike. Naklonost tutora kupuje se količinom verbalnog terora nad zajednicom iz Bočinje. U hajku se uključio i Dodik: “Mudžahedini nisu došli u Bočinju iz Srebrenice, pa se tamo ne mogu ni vratiti”. A mogu li se vratiti prognani Bošnjaci?! Biće da mogu, čim SDP-ovsko udruženje “Srebrenica 99” odašilje dodikovske poruke: “Najoštrije osuđujemo ideju nastanjivanja nedobronamjernih stranih državaljana u naš grad”.
TV OBN mogućnost da mudžahedini ostanu živjeti na otkupljenom zemljištu u Bočinji dovodi u sumnju zbog, kako rekoše, krmadi koje će srpski povratnici dovesti sa sobom. Mogućnost da se zajednica iz Bočinje preseli na nenaseljeno područje Perne u B.Krupi odbačena je od općinskih čelnika. “Ovdje neće postojati bilo kakva naselja stranih državljana!” – viče načelnik Čaušević. Tamošnji SDP predizbornu kampanju zvanično je počeo kampanjom protiv mudžahedina. SDA za to vrijeme šuti, možebit i zato jer su shvatili da im izborni konkurenti prave uslugu. Kako? Pa u svijesti običnih Bošnjaka slučaj Bočinje se ne percipira servilnom logikom demokratske alternative! Bošnjaci su odveć svjesni da međunarodna zajednica ima dva aršina za povratak prognanih.
S jedne strane revolucija deložacija, a s druge Janja, paljevine, Bijeljina, eksplozije, šatori, Dodikova drskost, šutnja OHR-a, ili, pak, one nacističke uvrede na komemoraciji u Potočarima. Upitaće se: da li je ikada i jedno bošnjačko selo u srpskom entitetu deložirano s takvom revnošću kao Bočinja? I ne samo to. Da li je ikada i jedna zajednica tako hajkački razvaljivana da joj se brani da i na goleti svije gnijezdo i sačuva jedinstvo? Dolazimo do ljudskih prava. Da li je iko tim ljudima ponudio prostor na kome mogu o(p)stati zajedno? Tobejarabi. Zglaz’o bi. Pa čime u slučaju Bočinje braniti humanistički, civilizacijski, multikulturalni dignitet bh. društva?! Ako nismo spremni da uvažimo pravo na osobenost mudžahedina, onda ne možemo očekivati uvažavanje svojih različitosti. Zapad već desetljećima uvažava autonomnost vjerskih kolonija. Amiši, recimo. Različitost ne ugrožava jednakost svih pred zakonom. Mudžahedini iz Bočinje nisu ničim nasrnuli na zakonski poredak BiH. Sve drugo su ljudska prava i slobode.
Da li će neko nosati bradu kao vehabija, ZZ TOP ili Dražin sljedbenik – ne bi trebalo ikoga da zanima. Sve dok ta “brada” ne ugrozi državu u kojoj raste.
Slučaj Bočinje je paradigma otvorenosti bh. društva. Osvajanje uvida o toleranciji različitosti esencija je valjane budućnosti.
“Oslobođenje”, kolumna Diwanhana, 05. IX 2000.