Patnja se ovdje živi kao kulturna baština, kao djedovina…
Osuda ruske intervencije u Čečeniji, po svemu sudeći, dobija i državne, tj. federalne atribute. Prethodno je održan građanski protest, čija spontanost podsjeća na onu naredbu sa generalne probe za polaganje zakletve u JNA: ‘Ajte, lepo, iz sveg glasa, spontano zapevajte Druže Tito mi ti se kunemo! Svijet vrvi od kasapnica koje iziskuju istoznačnu reakciju, ali tamo žrtve nisu naši rođaci. Naravno, nema ničega spornog u suosjećanju sa ljudskim patnjama, no to bi trebalo da podrazumijeva posjedovanje moralnog i političkog kredibiliteta.
Valja se prisjetiti da bi Parlament Federacije imao značenje duhovnog vokabulara buvlje pijace, da ono malo reda i produktivnosti pastirski ne čuva vanbračni protektorat OHR-a. Televizijski auditorij se naslađuje tom ekranizacijom groteskne političke stvarnosti, koja odavno nadilazi maštu Top liste nadrealista. Neozbiljni show sudbinskih pitanja gladnom i nezaposlenom gledaocu ostavlja blagodet da uživa u cirkuzanju, koje ne može ili neće promijeniti. U Parlamentu gdje i usvajanje dnevnog reda nerijetko dovodi do ratnog stanja, smatra se suvislim bavljenje pitanjima međunarodne politike. To je, dakako, kompatiblino pojavi odsustva moralnog kompasa u svekolikom vladajućem političkom životu naše zemlje.
Nećemo se prisjećati srpskih pa albanskih zločina na Kosovu, niti površno zadirati u slična svjetska žarišta; dovoljno je da se osvrnemo oko sebe, pa da čerečeniju vidimo za vratom i iza vrata: kako u pogledu nikad razmršenih odgovornosti za stradanja vojnika i civila na našim stratištima, tako i u pogledu metastazirajućeg socijalnog i humanitarnog kancera.
Parlament Federacije raspravlja o “uništavanju humanitarnih i materijalnih potencijala male i nezaštićene Čečenije”, u Groznom “prepoznaje metode primjenjene na Sarajevo”, ali, dakako, ne razaznaje metodologiju totalitarne vladavine koja surovo razvaljuje sadašnjicu građana Sarajeva i drugih gradova zatočenog dijela Federacije.
I ovdje, kod nas, hara strah od gladi, bolesti, smrti. Rat je završen tek utoliko što je umiranje postalo sporije, pa se čini žitkijim. Stradalnička šutljiva ikonografija je na svakom koraku. Siromaštvo je postalo način življenja. Pod terorom državnih monopolista socijalno beznađe dobija dimeneziju patološkog ugnjetavanja građanskih prava. Naš čovjek godinama pluta po ružnom snu, i teško mu je razaznati razliku između doskorašnjeg iščekivanja “svoga metka”, i iščekivanja onih što isključuju struju, i život. Čovjek je sklon navikama, pogotovo u patrijarhalnom magnetizmu krvi i tla, pa se ugnjetavanje vremenom pretače u mazohističku strast. Genetsko naslijeđe našeg čovjeka pojam slobode podvodi pod osjećaje sluganstva i straha od vlasti, što se može raspoznati i u bogatom, ali dozlaboga defetističkom narodnom poslovniku. Narod nije kriv što su ga povijesne groteske dovele u poziciju da nataloženu mudrost izražava kroz izreke, tipa: Tako nam grah pao, što je u najgore vrijeme imalo svoju renesansu u onoj Alijinoj: Kako nam Bog dadne. Riječ je o povijesno zatemeljenom odsustvu samopouzdanja, što se u političkim kalkulama mjeri odsustvom demokratske kulture i pismenosti. Ni u perverznom seksualnom nagonu, sado-mazohističke relacije nisu tako čvrsto betonirane kao u nastranom spoju između naše vlasti i našeg naroda. Patnja se ovdje štiti kao kulturna baština, kao đedovina, njome se ponosi, i teško da bi se iko želio okupati i namirisati slobodom. Promjena koncepta vladavine traži i lična suočenja sa bagatelom naših žrtava, kojima je, ispade, grah pao košto je pao.
Schiller je govorio da “politički problem jedne bolje organizacije društva mora uzeti estetički put, jer je ljepota ono čime se dospjeva do slobode”. Bosanski filozof Vojin Simeunović kaže da “politika mora biti ono što život jeste u svojoj istini: sama umjetnost”. No, naše političko, kolektivno i individualno naslijeđe, opterećeno je ružnom prošlošću i patrijarhalnom vezom sa ratnim i postratnim patnjama. Ta pat-pozicija ostavlja mogućnost vladajućoj oligarhiji da poetiku vladavine usavršava kroz znane i neznane oblike ugnjetavanja građanskih prava.
U dokolici, nađe se vremena za štošta, pa i za Čečeniju.
„Oslobođenje“, kolumna Diwanhana, 30. XI 1999.