Radnički protesti su tek snažan motor bez goriva, nemoćan da pokrene ili promijeni stvari
Ovih dana su dvije opozicione stranke plasirale ideju o nužnosti projektnog akceptiranja pojave, dakle kontinuiteta, kršenja ljudskih prava na planu socijalne zaštite ugroženih kategorija stanovništva, ali i šire.
Ideja zavređuje pozornost: fokus ljudskih prava se širi sa ratom uhakanih kategorija stanovništva, na one koje ugrožavaju mirni nemir i vlast što suvereno vlada socijalnim haosom. Bez obzira na perspektivu ideje, samo definiranje postratnog batinjanja socijalnih prava, kao pojave – otvara novo poglavlje u dossieru o decenijskom svekolikom čerečenju Bosne i njenih ljudi.
Sa opozicionog stanovišta, plasiranje ove ideje može biti efemeran marketinški trik. Pa i ako je tako, valjda će neko raspoznati da ugrožavanje socijalne i egzistencijalne sigurnosti stotine hiljada ljudi zavređuje dokumentaciono-analitičku pozornost. Ako je pozicija mogla izdvojiti novce za objavljivanje knjižurina o fočanskim mukama Džize Hristana, zašto politička i građanska alternativa nije imala toliko invencije da pokrene projekat o istraživanju kršenja socijalnih prava u postdejtonskoj BiH. (Častan posao Ombudsmana je druga priča.) Takvo svjedočanstvo je moralna obaveza, ali i možda najjači politički argument za odlazak Alibabe i njegovih hajduka.
Jučerašnji protesti radnika teško da će promijeniti išta u poharama koje čini divlji kapitalizam, strogo projektovan od oligarhije čiji je osnovni cilj da pod opravdanjem svjesno podgrijavanog ekonomskog kolapsa otuđi decenijama sticanu imovinu bh. građana. Nesporno je da su jučerašnji protesti dosad najveća manifestacija nagomilanog nezadovoljstva. No, to je tek snažan motor bez goriva, nemoćan da pokrene ili promijeni stvari. Koliko god se predsjednik Sindikata opirao uplivu politike u radničke proteste, tek sa političkom artikulacijom socijalnog nezadovoljstva postoji mogućnost za promjene. Ako je očito koja politička opcija je potpisnik socijalne bijede, čemu onda glumatanje političke neovisnosti i bježanje od alternative? Valjda je jasno da bi stranke socijaldemokratske orijentacije morale biti politički artikulant željenih promjena. Traže se socijalna i radnička prava, sindikalna zaštita, itd., a to bi trebalo da je srž programskog opredjeljenja bosanskih socijalista. Ili postoji kratak spoj, ili su pak alternativci zakasnili, ne uspjevši da osluhnu i uhvate korak sa vremenom?!
Postoji nekoliko razloga. Prvi, o kome bi se dalo mnogo pisati, leži u činjenici da je tzv. alternativno političko i građansko djelovanje postalo jedan od najunosnijih biznisa u posljednjih pet godina. Nikada u povijesti Bosne nije prodato toliko magle za veće pare. Misli se na sterilne konferencije i trlababane o demokratiji, ljudskim pravima, multikulturi, itd. Saberu se sa mobitelima budući bosanski kraljevi pa mudro zbore i žubore o neupitnim stvarima. Zaključe da u Bosni ima i džamija i crkava, da se više ne crkava, pa kud koji pare broji. U dogledno vrijeme, tajkunizacija alternative, a time i njena izdaja, mogla bi biti jedna od najfrekventnijih tema. Kada bi se provalio mehanizam kriterija i talova za raspodjelu para namijenjenih demokratizaciji jugoistočne Evrope, kada bi se znalo koliko je formalnog u pražnjenju budžeta kojekakvih zapadnih instituta i asocijacija, dalo bi se shvatiti da su domaći alternativci mogli činiti što im je volja. Umjesto da se pokrenu projekti koji će ostvariti istinsku dimenziju argumenta za odlazak umirućih, pravljene su uglavnom mudroserije s krajnjim ciljem čapalame. Ko zna koliko je organizirano okruglih stolova i konferencija, čiji se budžeti mjere desetinama hiljada maraka, a da nije proizašao ni jedan zaključak o konkretnom. Činjenica je da alternativa ni do danas nije ostvarila serioznu analitičko-dokumentacionu osnovu, koja bi po segmentima, činila svojevrsnu optužnicu protiv vinovnika svekolikog haosa. Činjenica je da alternativa, izuzev presica na kojima su glavni likovi tv kamere, nije ostvarila ni jedan konkretan korak ka ideološkoj artikulaciji nagomilanog socijalnog nezadovoljstva.
Ako je lider Sindikata Sulejman Hrle pročitao namjeru alternative da pojeftino dođe do vlasti, pa im zbog tog osporio pravo da sudjeluju u radničkim protestima – imao je debelog razloga za to. Teško je miriti se sa teatarskom praksom u kojoj je uobičajena alternacija uloga.
„Oslobođenje“, kolumna Diwanhana, 26. X 1999.